Domaći historiografi su vrlo dobro istražili i prikazali političke odnose i okolnosti u kojima je nastao plan tzv. Kontakt grupe – Prijedlog o teritorijalno-političkom ustroju Bosne i Hercegovine. Sačinjen je 04. jula 1994-e u Ženevi. Kontakt-grupu su sačinjavali SAD, Rusija, Njemačka, Velika Britanija i Francuska. Plan je nesumnjivo bio teritorijalna i politička osnova na kojoj je kasnije izgrađen Dejtonski mirovni sporazum i okončan rat. Prihvaćen je princip da Federaciji BiH pripada 51%, a Republici srpskoj 49% teritorije države. Koncept budućeg državnog uređenja predviđao je BiH sastavljenu od dva entiteta sa slabom centralnom vladom i podijeljenim nadležnostima. Rahmetli Alija Izetbegović podržao je plan Kontakt-grupe potpisivanjem trilateralne deklaracije na Brijunima 17.07.2026., skupa sa turskim predsjednikom Demirelom i hrvatskim predsjednikom Tuđmanom. Svoju odluku politički je "ojačao" bezuslovnom podrškom na Drugom bošnjačkom saboru i zajedničkoj sjednici Skupštine R BiH i Federacije BiH od 18.07.1994. Narodna skupština Rs je odbila plan, a onda je odbijanje potvrđeno i na referendumu. Lukavi Slobodan Milošević je podržao plan, a poslije referenduma je zvanični Beograd uveo blokadu prekodrinskoj braći. Ko je ono govorio da Drina nije granica između Srba? Jeste kad im zatreba! Predsjednik Izetbegović u "Sjećanjima" je napisao: "Amerika je popustila pod pritiskom Evrope, priklonila se njenoj real-politici i praktički prihvatila podjelu zemlje na Federaciju i srpski entitet u odnosu 51:49 (%). To je poznati i kontroverzni plan Kontakt-grupe, ustvari diktat svijeta. Politička sudbina Bosne i Hercegovine bila je ovim odlučena". Predsjednik Izetbegović se tada našao u nezavidnoj poziciji, jer je sabornicima Drugog bošnjačkog sabora morao objasniti da se plan mora prihvatiti bez ikakvih uslovljavanja. Demokratsko traganje za alternativnim rješenjima je bilo suspendirano. O tome svjedoči njegov govor na saboru:"Mislim da ponuđeni plan, uprkos svim njegovim manjkavostima, NE MOŽEMO ODBITI. On je nepravedan i loš, ali sve opcije koji bi nastale iz njegovog odbijanja, a koje mi u ovom momentu možemo procijeniti, za naš narod su lošije od njega."  303 sabornika su glasali ZA, a 46 PROTIV. Stvari ipak, nisu išle glatko.

U nastavku slijedi moj govor na Drugom bošnjačkom saboru.

-Braćo Bošnjaci, poštovani sabornici,

Svi mi ovdje prisutni, dakle najveći dio političke i intelektualne elite i uleme bošnjačkog naroda, odlično znamo da će Bosne i Hercegovine biti onoliko koliko je naša armija oslobodi. Znamo i u kakvom užem i širem okruženju živimo obzirom na našu vjeru islam i stereotip koji je Evropa o njemu stvorila. A znamo i da je sva njena priča o ljudskim pravima i slobodama paravan za prozelitizam i sekularizam kao sofisticirane forme izgrađene na matrici dvostrukog morala evropskog "homo politicusa". Da ne duljim, mi Bošnjaci niti mislimo mijenjati našu vjeru, niti ići iz ove naše lijepe Bosne. U svijetlu ove činjenice pokušajmo naći odgovore na pitanja otvorena u planu tzv. "Kontakt grupe". Mnogo je elemenata koji ukazuju da pokrovitelji srpskog ekspanzionizma, prije svega Engleska, Francuska i Rusija, žele, u formi mirovnog ultimatuma, perfidno rastočiti cjelovitost i suverenost države Bosne i Hercegovine. U tom smislu predložena karta unutrašnje podjele odnosno predloženi procenti pripadajućih teritorija (51% za Federaciju BiH i 49% za Republiku srpsku) samo su formalno istureni u prvi plan. Sve je to garnirano izjavama visokih dužnosnika o bolnim kompromisima, te garancijama očuvanja međunarodno priznatih granica BiH. Znamo kako su nam i dosad čuvali granice zaštićenih zona. Iz mirovnog paketa još nisu izvađeni ustavni aranžmani za našu državu o kojima se vrlo malo zna (ili mi o tome nismo obaviješteni?). Prostim riječima rečeno ništa ne znamo kakva će nam biti država? Milošević i Karadžić insistiraju da to bude složena država (unija ili konfederacija) sastavljena od dva državnopravna subjekta i to: Federacije Bosne i Hercegovine i tzv. Republike srpske. Ako u tome uspiju tzv. Republika srpska će postati državni entitet što znači legalizaciju osvojenih teritorija i etničkog čišćenja nesrpskog elementa. To je potvrda onima koji su lansirali tezu da se u Bosni vodio građanski rat, a za ratne zločine može odgovarati samo "sitna riba". To je amnestija za kreatore i inspiratore zločina. Karadžićevi Srbi mogu dakle, prihvatiti plan; održavati status quo nekoliko godina, usput beskrajno opstruirati svaki pokušaj povratka izbjeglica u svoje domove kao temeljni uslov reintegracije Bosne. Podsjećam da je osnovni postulat srpske politike definirao Milorad Ekmečić krilaticom "Pregovarati, ali ne pristajati na rješenja". A ako i pristanu na nešto iz taktičkih razloga, ko će ih bez sile natjerati da nešto provedu? Nakon tako stvorenog realiteta i povoljnijih međunarodnih okolnosti, u nekoj bližoj budućnosti, te provedenog referenduma u prepariranoj sredini, Karadžićevi Srbi će legalizirati svoje "pravo na otcjepljenje" i u međunarodnim okvirima. U ovom je trenutku bjelodano da je Miloševiću važnija srpska "država" u Bosni, nego 15 % ili 20% teritorije. A mogućnost otvaranja tzv. "srpskog pitanja" u ostatku Bosne ili Federaciji BiH uvijek je prisutna, jer je već jednom učinjen presedan, a principi pogaženi.  Vrlo lukavo uzima nam se država za zelenim stolom kad nije na bojnom polju. Naivnim ostavljam pitanje. ‘Šta će naši partneri u Federaciji BiH uraditi kada se realizira gornji scenario?’ Postoje realne političke pretpostavke da Karadžićevi Srbi prihvate plan.

Suštinu stava našeg političkog vrha prema ponuđenom planu Kontakt-grupe definirao je Predsjednik Izetbegović sljedećom izjavom: "Predložit ćemo Skupštini prihvatanje navedenog plana zato što će ga Srbi odbiti." Ovakav stav posredno uključuje i naše legitimiranje kao one "strane" koja je za mir, čak i na svoju štetu. A takva nam legitimacija doista treba. Mislim da je svima jasno zašto. Šta učiniti da bi bili potpuno sigurni da će Karadžićevi Srbi odbiti plan? Prihvatanje plana trebamo uvjetovati uređenjem BiH kao federacije, recimo američkog tipa i sa svim onim odrednicama federacije kao modela (jedinstvena odbrana zemlje, jedinstvena ekonomija itd.). Može se prihvatiti mogućnost konfederalnog povezivanja sa Srbijom, pod uvjetom da se o tome pozitivno izjasni 2/3 ukupnog izbornog tijela u Bosni i Hercegovini, na referendum koji bi se održao recimo 2 godine po završetku rata. Podsjećam vas da je i međunarodno priznanje Bosna i Hercegovina kao država dobila nakon referenduma održanog 1991-e. Ako je to demokratski model kojeg svijet priznaje zašto se on ne bi primijenio i na slučaj stupanja Bosne i Hercegovine kao države u konfederalne odnose sa državama na prostoru bivše Jugoslavije i van nje. Ponavljam, u konfederalne odnose stupa isključivo država Bosna i Hercegovina, a ne pojedini etnički entiteti. Ako im i to Zapad dozvoli, pa ko Bošnjacima brani da stupe u konfederaciju npr. sa Turskom, kako to lijepo elaborira profesor (Ibrahim) Bušatlija. Uz malo sabiranja procenata pojedinih etničkih grupa u BiH lahko će se ustanoviti da se bez volje Bošnjaka, pa taman se bosanski Srbi i bosanski Hrvati udružili, NE MOGU praviti konfederacije sa svojim nazovi matičnim državama.

U originalnom govoru postoje još dvije rečenice koje sam u zadnji čas, za govornicom, odlučio da izostavim. Sada ih navodim:

"Poštovani sabornici,

Koristim ovu priliku da iskažem svoje uvjerenje da se nikada neće doći do uspješnih rješenja sve dok se ustavno uređenje BiH bude rješavalo na osnovama konstitutivnosti pojedinih etničkih grupa, jer su one trajno instaliranje velikodržavnih ambicija naših susjeda. Mi Bošnjaci moramo ovom problem prići što prije i postaviti ga kao pitanje od prvorazrednog nacionalnog interesa. Hvala vam na pažnji."

Zašto nisam pročitao ovaj pasus? Ocijenio sam da bi to u datom trenutku bilo previše. Zna se šta se dešava sa pijetlom koji rano kukuriče. Visoki oficiri Armije R BiH, i bez ovoga, strijeljali su me pogledima kada sam odlazio iza govornice, uz neizrečenu prijetnu "Ko je on da nam sekira predsjednika?" Alija Izetbegović je odmah replicirao, vrlo nervozno i ljutito. Nikada ga nisam takvog vidio. Očigledno mu je trebala bezuslovna podrška da bi ispunio ono što je obećao Kontakt-grupi, a moju diskusiju shvatio je kao političku diverziju. Ja to nisam pripremao. Činjenica je da smo prihvatili nešto loše, a da su međunarodni pregovarači iskoristili naše pristajanje kao polaznu osnovu za loš mirovni sporazum. Vjerovatno je Predsjednik Izetbegović svoju procjenu ispravno smjestio među iznimno složene međunarodne i unutrašnje parametre. Međutim, naučio sam da demokratiju spašavaju oni koji postavljaju neugodna pitanja i drukčije misle makar bili u krivu ili u manjini.