Senad Hasanagić (1960, Čapljina) historičar je (po zvanju zapravo doktor pravnih znanosti, iz domena historije države i prava) koji je široj kulturnoj javnosti u nas već poznat po nekoliko izvanrednih studija: “Zalihica” je izdavač njegovih knjiga Osmanska tolerancija, Turci – istine i laži te Osmanlije i različiti narodi, a Izdavačka kuća “Knjigoljubac” iz Brčkog za kratko vrijeme objavljuje njegove studije Jedinstvenost Osmanlija, Drugo lice bune Husein-kapetana Gradaščevića i Suština jermenskog pitanja. Izdavačka kuća “Grabus” objavila je njegovo književno djelo Pisar i znalci, a s turskog jezika preveo je roman Mostarski most, koji je napisao Altan Araslı.
Nema sumnje da će ova knjiga, jesenas izašla iz štampe, izazvati veliku pažnju šire čitalačke publike: naime, položaj žene u Osmanskom Carstvu doista je tema o kojoj su se dosad uveliko već “lomila koplja” brojnih istraživača, povjesničara kulture i poznavalaca osmanske civilizacije (od 15. do 20. stoljeća). Pritom je zanimljivo da su evropski istraživači mahom profilirali svoje stavove po ovom pitanju u ideološkom ključu – vrlo rijetko na temelju arhiva i dokumenata (kojih doista ima mnogo, ali pretežno na turskom jeziku), a češće prema utiscima, izvještajima i interpretacijama Evropljana koji su diplomatskim, političkim ili kakvim drugim poslom boravili u Osmanskom Carstvu.
O ideološkom ključu možemo govoriti prije svega u smislu generalno nedovoljnog poznavanja istočnih kultura i civilizacija, ali i u smislu nepovjerenja prema Osmanskom Carstvu novovjekovnog zapadnjačkog duha, koji se tek u epohi romantizma (kraj 18. i prva polovina 19. stoljeća) počeo sa značajnijim zanimanjem okretati prema Istoku (kulturama, baštini i civilizaciji velikih istočnih naroda, odnosno država).
Upravo je na zadaći razotkrivanja stereotipa i predrasuda Evrope prema Osmanlijama i njihovoj kulturi (koji su se sve do danas, sagledavajući generalno stav Zapada prema Orijentu, tvrdokorno održavali u raznim formama i na različitim nivoima) ova studija i postamentirana: autor odmah u uvodu naglašava da je preuzeo na sebe tu obavezu – sa što više autentičnih dokumenata, iz izvora koji su za istraživanje relevantni i pouzdani, sagledati problematiku položaja, statusa i prava žene unutar osmanske kulture i civilizacije, kako u normativi (unutar pravnog sistema) tako i u praktičnom životu. Da bi što bolje potkrijepio svoje istraživačke uvide i iz njih izvedene stavove, Hasanagić se potrudio provesti komparativnu analizu – stanja, pravnog statusa, tretmana i položaja žena u evropskim zemljama, u istom periodu (od 15. pa sve do 20. stoljeća). Time je njegova studija dobila i na širini i na dubini – bivajući ispisana kao dragocjen prilog komparativističkom sagledavanju kulturne povijesti Orijenta i Okcidenta (u aspektu usporedbe prava i položaja žene unutar Osmanskog Carstva, na jednoj, i najnaprednijih evropskih zemalja, na drugoj strani).
Stoga nije ni začudno što literatura kroz koju je autor morao proći u ovakvom istraživačkom pohodu broji preko dvije stotine stručnih radova, studija, knjiga i dokumenata – pretežno na turskom jeziku (iz sačuvanih arhiva ili od savremenih turskih povjesničara kulture), ali i na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku, također. Dakako, u pregledu literature naći ćemo i gotovo sve relevantne autore i njihove radove koji pripadaju našem jezičkom području (bivša Jugoslavija, Hrvatska, Srbija, Slovenija i Bosna i Hercegovina). Ova studija odlikuje se upravo istraživačkom akribijom, dosljednošću i sveobuhvatnošću pristupa te zavidnom potkrijepljenošću argumentacije mnoštvom primjera, usporedbi, podataka i dokumenata. Nema gotovo nijedne stranice u ovoj knjizi koja ne završava s fusnotama na dnu – s mnoštvom citata iz historijske građe ili iz radova drugih autora.
Hasanagić je studiju podijelio u pet velikih poglavlja: prvi dio bavi se vjerskim aspektom tematike i problematike; drugi dio pitanjima pravne zaštite žena u Osmanskom Carstvu; treći tematizira seksualne i druge zloupotrebe žena; četvrti se iscrpno bavi društvenim životom žena muslimanki i nemuslimanki u Osmanskom Carstvu, dok je peti koncipiran kao neka vrsta rezimea, zaokruženja ove problematike i bavi se ukupnim značajem (kontekstom, kulturnocivilizacijskim paralelama i konsekvencama) objektivnog znanstvenog sagledavanja i ispravnog shvatanja i razumijevanja samog predmeta ove studije.
Druga bitna odlika povjesničarske akribije jeste strpljivost, metodičnost, nepristranost i spremnost da se tematika i problematika sagledaju sa svih strana. Prosječnom čitatelju upravo se zbog toga ponekad može učiniti da autor/historičar previše insistira na izvorima, dokumentima, navodima i primjerima, ali je u ovom slučaju, kao protuteža toj “težini” znanstvene ažurnosti, počašćen nizom interesantnih slučajeva (epizoda, sačuvanih svjedočanstava, zanimljivosti pa i bizarnosti) koji osvježavaju pažnju, znatiželju i spremnost da se prođe kroz cijeli tekst. Prva bitna stvar za sve one koji nemaju širi ni dublji uvid u specifiku osnovne teme pa ni u kontekst kulturnocivilizacijske osebujnosti i općeg značaja osmanske epohe jeste – mogućnost uvida u arhive (u njihovo bogatstvo i sređenost, u dosege zapamćenosti i baštinjenja), koji su, kad je o osmanskoj imperiji riječ, mnogo bogatiji, očuvaniji i relevantniji nego što se to s aspekta evrocentričnog pogleda na svijet može i pretpostaviti.
Ovo osobito važi za domen pravne historije, odnosno za stepen složenosti, uređenosti i funkcionalnosti pravnog sistema, ali generalno važi i za ukupne dosege kulturnocivilizacijskog razvitka (s čim u vezi se mora reinterpretirati i na nove osnove postaviti osmanska epoha, posebno ona stoljeća punog procvata, snaženja i širenja imperije – u usporedbi i paraleli spram Evrope u istom periodu). To je upravo ono najzanimljivije i najznačajnije šta nam otkriva ova knjiga, koja kroz sve nivoe obrade osnovne teme insistira na usporedbi s Evropom, a posebno na jednostranosti (stereotipima i predrasudama) zapadnog duha u vezi s ovom tematikom i problematikom. Autor se potrudio da pronađe i prezentira čak i najnovija istraživanja iz domena gender-studija, u kojima su i savremeni autori (i to, većinom žene!) došli do sličnih ili istih zaključaka glede spomenute jednostranosti zapadnog svijeta u pristupu ovoj tematici: objektivno provedena komparativna istraživanja svjedoče o tome da je položaj žene u evropskim državama i društvima iz ovog razdoblja (od 15. do 20. stoljeća) bio mnogo teži, da su njihova prava i njihovo mjesto u društvu uopće bili neuporedivo nepovoljniji i ugroženiji (negoli što je to bio slučaj sa ženama, i muslimankama i nemuslimankama, u Osmanskom Carstvu).
Naravno, značaj ovakvog pristupa i ovakve analize tim je veći za današnje naše vrijeme i okruženje – u kom na globalnoj razini, i to uglavnom iz političkih razloga i zbog geostrateških manipulacija, dominiraju tendencije marginaliziranja pa i neprihvatanja kulturnocivilizacijskih tekovina islama kao religije i kao kulture, milenij i po već prisutne (ali, također, i stoljećima značajne pa i dragocjene za očuvanje kontinuiteta i za uspon zapadne kulture – prvenstveno u funkciji spone s duhovnim naslijeđem Antike, ali i s neupitnom ulogom avangarde u procesu formiranja znanstvenog racionalističkog pogleda na svijet). Autor je u toj razini uspio da sačuva i afirmira objektivan pristup bez ikakvih primjesa ideologizacije i bez ikakve “zle namjere” da u komparaciji različitih svjetonazora i kulturnocivilizacijskih kodova pokaže pristranost: jedina istraživaču dopuštena pristranost jeste ona prema istini – uz koju će htjeti i morati da ostane, čak i onda kad ona dovodi na ovaj ili na onaj način u pitanje njegova polazna uvjerenja i stavove. Bez toga, uostalom, znanstveni pristup ne bi ni imao nikakvog smisla ni značaja za čovječanstvo, za njegov opstanak i razvitak.
