Odlukom predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, 17. novembra 1992. godine, formirana je Sedma muslimanska viteška oslobodilačka brigada.
Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kako je jačao otpor i formirale se razne jedinice ukrupnjene i ustrojene u Armiju tako su širom srednje Bosne formirane manje jedinice sa muslimanskim predznakom nazvane Muslimanske oružane snage ili MOS, tako je početak bio u Travniku zatim Zenici, Radinovićima, Varešu, Kaknju, Bugojnu, Busovači i Visokom.
Sedma muslimanska brigada formirana je 17. novembra 1992. godine, a sjedište jedinice bilo je u Zenici. Prvu Komandu činili su emir brigade prof. Mahmut Karalić, komandant Asim Koričić, Načelnik štaba Amir Kubura, pomoćnik komandanta za logistiku Halil Brzina, pomoćnik komandanta za moral Ahmed Adilović, komandant prvog bataljona u Travniku Ahmed Zubača te komandant drugog bataljona u Zenici Šerif Patković.
Mimo ovih nabrojanih, prema islamskim načelima na kojima je jedinica bila postavljena, brigaom je upravljalo tijelo koje se zvalo Šura i to tijelo činili su Mahmut Karalić, Halil ef. Mehtić, Halil Brzina, Šefik ef. Beganović, Ahmed ef. Adilović i Sulejman ef. Čeliković. Odlukom Predsjedništva RBiH, od 11. maja 1995. godine ova brigada nosi počasni naziv "viteška".
Trideset dva borca ove brigade su dobitnici najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan. Komandanti su bili Asim Koričić, Amir Kubura, Šerif Patković i Halil Brzina.
Doprinos brigade u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, duboko je uklesan u stvaranju naše države, sa preko četiri hiljade boraca i 252 šehida.
Podsjetit ćemo i kako je velikan naše književnosti Nedžad Ibrišimović pisao o Sedmoj muslimanskoj brigadi:
"Kad sam pozvan ovamo odlučio sam da napišem čestitku. Prvo da kažem ko sam i šta sam i šta radim i da nam je ono jednom general Mahmuljin rek’o da možemo zapaliti po cigaru i nas pet hiljada zapalilo je pet hiljada cigara, a ja sam odmah jednu za drugom i da ti čestitam, da kažem: kada je ono navalilo na me u aprilu 1992. da sam počeo misliti šta je to, pa nisam znao šta je, pa kad sam na Dobrinji ugled'o prvog insana s micom na glavi i puškom u ruci kako trči, da mi je odmah sve bilo jasno, odmah mi se razbistrilo i još kad sam vidio i tebe na Nabožiću, kod Vozuće i pod Bliznom… 'ma pravo da ti kažem, kad sam vidio prvog mudžahida i, onda kada sam vidio svoga mudžahida, da je to za mene najbolje i najveće do sada što sam vidio. A da ćemo od sad vidjet'.
I da kažem za komandanta brigadnog generala Halila Brzinu da, nekako, kad sam pored njega . vala, evo i mene! I da tako bude i . gotovo! I da onda kad mu nisam na očima, malo možda i popustim. I onda sam htio da kažem za Sedmu da se nešto ko mijenja; da sad ne puca puška, da ti svoje radiš kako valja, a ja ću pisat' i crtat' svoje, gledat' upirat', da upreš i ti i da to bude za ljubav Bosne i da je ta ljubav neko tajanstvo, da to nije samo ono što se vidi i zna, da tu ima još nešto, a i da i mi, k'o biva, treba malo tajanstveno; i da kažem, ta Bosna, zemlja, brda, bašče, potoci, kuće, šume, gljive, maline, borovnice, krave, žene, put, mlin, fabrika, škola, džamija, kompjuter, helikopter i šta ti ja znam, sve to i da se svak' nekako bori i nana i dijete i djed i kovač i orač i svak', i vozač, i doktor, za Bosnu i da to, k’o kobajagi, rečeno pjesnički, cvjeta u cvjetove. I da se zna da se ljudi biju i da ne misliš da se ne biju i da će se uvijek bit'!
Tako mi je pala na pamet mahrama sa glave moje matere, jer je šarena k’o cvjetovi, a da se zaveže možda na kakav dobar šćap i da tako šarena, k’o Bosna, leprša; kad se već crtaju bajraci ć na mahrami je baš sve lijepo i bogato nacrtano, a zna se i ko nosi te mahrame. I da ne žalim za to poginut’! Eto šta sam htio da napišem!
A i da lijepo pomenem šehide i da kažem da je ovo danas pobjeda!
A evo kako sam to sročio:
Ja, Nedžad, Šabana, Ibrišimović, musliman, Bošnjak, Bosanac, Bošnjo pušač-duhandžija, književnik, crtač kredama u boji i olovkama, klesar kamena i drveta i nadzastavnik Prvog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, išćem od Allaha, dželle ša’nuhu, da na dobro izađe ovo što se danas sedamnaestoga novembra 1997. godine navršava pet godina dana i noći postojanja Sedme muslimanske viteške oslobodilačke slavne, sada Sedme viteške mehanizovane, brigade.
Dragi vojniče Sedme viteške muslimanske brigade, ti si za mene najveća bosanska istina koju sam do sada vidio, a kada sam pored tvoga komandanta Halila Brzine ja nemam obraza ne biti čovjek!
Ja sam ovdje zato da na se uzmem ono što ti ne možeš i da ti na se uzmeš ono što ne mogu ja, ti kao vojnik, ja kao umjetnik.
A šta je to?
To je tajna duše i srca Bosne i Hercegovine, jer bitka se vodi uvijek i samo ovdje i ondje ponekad procvjetava.
Zato moj bajrak i jeste šarena mahrama.
Samo našom pobjedom šehidi nam mogu odvezati ruke i noge i lica ozariti osmijesima, a pobjeda se ne događa baš svaki dan, a i kada se dogodi ne traje neprekidno.
I zato treba pobijediti opet."
