"Gospođo, ja nisam ornitolog. Bavim se ratnim zločinima, otkrio sam najveću grobnicu Tomašicu nakon Drugog svjetskog rata...",  izjava je to Dragana Bursaća, kolumniste pojedinih sarajevskih medija, na forumu "Quo Vadis Balkans" u Podgorici. 

Gospođa koju je Bursać uvjeravao da se "bavi ratnim zločinima" i da je "otkrio Tomašicu" je, prema njegovoj priči, bivša ambasadorica Njemačke u Crnoj Gori Gudrun Steinacker.

I sve bi to još bilo uredu da ne postoje dokazi, izjave, rad, požrtvovani angažman novinara, humanitaraca i drugih u Bosni i Hercegovini, ali i širom svijeta, na čije se djelo ne može pljunuti puštanjem da se pred javnost iznesu bezočne laži. Ukratko, tvrdnje Dragana Bursaća mogle bi se uzeti za istinite da nema onih čiji mozak i pamćenje su razvijeniji od ptičijeg. Ali kao što je i sam rekao, ornitologija nije tema. Tema su ratni zločini kojima se eto i Bursać, kako on tvrdi, bavi.

Kako je to samodopadljivi Bursać "otkrio" Tomašicu, nije jasno, ali za početak znamo da to nije učinio u svojstvu novinara ili kolumniste.

Neposredno nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ekipa švedske državne televizije (SVT) bila je prva novinarska ekipa koja je svijetu obznanila postojanje masovne grobnice Tomašica. Bio je januar 1996. godine. Ne uzimajući u obzir da se iz objavljenih dokumenata američkih obavještajno-istražnih službi može zaključiti kako je o Tomašici gotovo sve bilo jasno još mnogo ranije, ovdje se osvrćemo prvenstveno na novinarski rad i izvještaje.

Švedski novinari, predvođeni Bengtom Norborgom, januarskih dana '96. godine snimali su područje Tomašice i razgovarali sa lokalnim stanovništvom o masovnoj grobnici koja je bila udaljena tek nekoliko stotina metara od njihovih domova. Taj televizijski prilog emitovan je na SVT, a potom se priča o Tomašici pojavila i u još nekim svjetskim medijima poput Washington Posta. Upravo zbog činjenice da im godinama nije bila nepoznanica kako lokalitet rudnika Tomašica krije stotine posmrtnih ostataka žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu, svirepo ubijenih u Prijedoru i okolici, švedski novinari bili su iznenađeni da se otkopavanja vrše tek 2013. godine.

- Dobili smo informaciju da je Tomašica vjerovatno najveća grobnica, a dao nam ju je Ivan Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora. Oni su zapravo imali svjedočanstva bosanskih izbjeglica koje su dolazile u Hrvatsku, a i mi smo dobili neka imena tih izbjeglica. Na teren smo išli sami bez ikakvog osiguranja. Obilazili smo sela u okolici i jednostavno pitali ljude znaju li nešto o tome. Našli smo nekoliko svjedoka koji bi nam mogli otprilike reći gdje je to bilo i šta su oni čuli, a imali smo i svjedoke iz prve ruke koji su vidjeli kamione s tijelima, čuli pucnjavu. Lokalni stanovnici su nam govorili o ubijanju civila - kazao je autorici ovog teksta u novembru 2013. godine nekadašnji novinar SVT-a Tonči Percan.

Ta naša vijest, dodao je Percan, obišla je cijeli svijet, sve TV kuće su prikazale te naše slike, tako da smo mi držali da je i u Bosni poznato da smo mi pronašli ili da smo tvrdili da smo pronašli jednu novu masovnu grobnicu.

Dakle, Norborg i Percan, uključujući i druge članove te novinarske ekipe, bili su ljudi iz svijeta medija koji su lično snimali na Tomašici i otkrili svijetu postojanje te masovne grobnice.

Ivan Čičak, preko kojeg su došli do informacija o masovnoj grobnici Tomašica, te 2013. kada su počela opsežna iskopavanja je autorici ovog teksta kazao da je i on 1996. o toj lokaciji pričao za New York Times.

- New York Times je tada objavio članak na temelju izjave koju sam ja dao. Ja samo znam da sam tada dobio informaciju od čovjeka koji je tamo bio funkcioner u tom rudniku. Informaciju koju sam dobio i dao je da je tamo zakopana masa živih ljudi. On je došao nama (u Hrvatski helsinški odbor, op. a.) i dao tu izjavu - kazao je Čičak za Klix.ba.

Na stranici New York Timesa u januaru 1996. godine objavljen je tekst u kojem Čičak priča o rudniku Ljubija. Novinar tog teksta Chris Hedgens piše kako je tada razgovarao s lokalnim stanovništvom koje mu je svjedočilo o etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva.

- Autobusi su prevozili i danju i noću. Bili su puni ljudi, a iz rudnika su se vraćali prazni. Čuli smo pucnjavu danju i noću. Isprva smo čuli pojedinačne pucnje, a zatim su počele i rafalne paljbe. To je trajalo više od dva mjeseca - riječi su mještanina citirane u tekstu novinara Hedgensa u New York Timesu.

Toliko o Bursaćevom "otkrivanju" Tomašice u svojstvu novinara ili kolumniste.

Informacije koje su dovele do otkopavanja na Tomašici, uprkos ranijim izvještajima ovih i drugih novinara, bile su one koje su istražiteljima došle iz Haga i od bivših pripadnika Vojske Republike Srpske. Počelo je 2003. godine, nastavljeno 2013.

- Prvi put smo se na Tomašici pojavili 2003. godine i to je bilo na osnovu informacija kojima je raspolagao ured tužioca Haškog tribunala o nekim, kako se tada tvrdilo, mikro lokacijama. To je ogroman prostor i da bi se sav provjerio trebale bi godine rada. Na bazi njihovih informacija smo 2004. došli na jednu od tih lokacija i zaista utvrdili da se tu nalaze posmrtni ostaci.

Istovremeno smo utvrdili da je grobnica opljačkana, ostaci skeleta bili su malobrojni i uglavnom se radilo o nekompletnim skeletima. Tada su pronađena, kako mi to kažemo, 24 slučaja ili 24 vreće sa posmrtnim ostacima, iako u tom momentu bez DNK analize nismo znali koji je to broj žrtava, koji je to broj imena i prezimena. Uvjeti su bili veoma teški, voda je prodrla u grobnicu, a kopali smo na dubini do 3,5 metara. Tako da, nakon što je očišćen jedan prostor koji je obuhvatao nekih 500 kvadratnih metara, mi smo tu lokaciju napustili, uvjereni da su posmrtni ostaci dislocirani.

Nakon nekoliko mjeseci kada su počeli stizati DNK rezultati za ta 24 slučaja, naša pretpostavka je potvrđena. Ustanovilo se da se ti DNK profili produdaraju sa profilima iz grobnice u rudniku Ljubija, odnosno mikro lokacije Jakarina Kosa, koju smo obradili tri godine ranije. Iako se ja ne sjećam tih izvještaja SVT-a ili Washington Posta, vjerovatno su zločinci, ako su u ratnom periodu došli do tih informacija koje ukazuju da svijet zna za grobnice, izvršili izmještanje tijela. Na Tomašicu smo se ponovo vratili 2006. zbog vreća koje su ostale tamo zbog prodora vode. Dakle, ostale su ispod površine vode. To su bile vreće koje su naši istražitelji ostavili. Tada smo bili uvjereni da smo završili sa Tomašicom sve do prije dva i po mjeseca kada se pojavio svjedok.

Svjedok je kazao, to što ste pronašli na Jakarinoj Kosi, nije ni izdaleka ono što smo mi sahranjivali na Tomašici. Broj zakopanih u Tomašici, prema njegovoj procjeni, je 900. U ovom času smo na broju od oko 700, računajući 305 imena sa Jakarine Kose i računajući ovih 420 slučajeva sa Tomašice. Ako je svjedok vjerodostojan, onda mi još nismo pronašli oko 200 do 250 žrtava ili se radi o žrtvama koje su također poput onih na Jakarinoj Kosi izmještane. Dakle, to su razlozi zašto se tek sada iskopavaju ove žrtve - objasnio je u jednom od intervjua Amor Mašović 2013. godine, tada član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH.

O svjedoku, pripadniku Vojske RS-a, koji je istražiteljima otkrio šta krije Tomašica, a budući da su se pojavile informacije da mu je za to plaćeno, Mašović je rekao:

- Kada je u pitanju Tomašica, ne da nije plaćeno svjedoku, nego je on čak odbio i neku protivuslugu. Budući da je cijeli dan proveo s našim istražiteljima, ponuđeno mu je da ga odvedu na ručak i na kafu, on je to sve odbio. Očigledno je da je kod njega proradila savjest, ali u onom pravom smislu. Ne kao kod zločinke Biljane Plavšić kojoj proradi savjest samo da bi dobila blažu kaznu ili bolje uvjete u zatvoru, a onda kada je amnestiraju, pokaže svoje pravo lice. Ovdje se radi o nekom kome je istinski proradila savjest i uvjeren sam da će takvih biti sve više. Neko ko je u vrijeme počinjenja zločina imao pedesetak godina i bio u mentalnoj i fizičkoj snazi, uspijevao da se odupre pritiscima savjesti, danas ima 70 godina i bliži je onom svijetu nego ovom. Ti ljudi sebi sada postavljaju pitanja. Čak i oni najokorjeliji zločinci znaju da dolazi trenutak kada se treba suočiti s tim i otići na konačno suđenje, kad treba otići Bogu.

Kasnije se, javnosti je poznato, pojavio i drugi svjedok koji je dao detaljne informacije o masovnoj grobnici.

- Jedan od te dvojice Srba je kasnije bio važniji jer je upravo on otkrio gdje se tačno nalazi grobnica. Čovjek je naprosto došao na lice mjesta i pokazao nam gdje se grobnica nalazi. Taj čovjek je kazao kako mu je nakon otkrivanja informacije o Tomašici "nekako postalo lakše", te da se rasteretio otkrivši mračnu tajnu koju je tako dugo čuvao u sebi. Proganjale su ga sjene prošlosti. Proradila mu je grižnja savjesti. Pričao je kako su mu posebno ostale upečatljive neke slike sa Tomašice zbog kojih je, očito, i progovorio - objašnjavali su u novembru 2013. godine u medijima istražitelji koji su radili na iskopavanju posmrtnih ostataka u grobnici Tomašica.

Šta se 2013. godine pa nadalje dešavalo u vezi s ekshumacijama na Tomašici, šira javnost uglavnom zna. Ono što nije poznato je gdje je u cijeloj toj priči Dragan Bursać koji tvrdi da je "otkrio" Tomašicu? Kao novinar i kolumnista nije. Da li je to uradio kao bivši pripadnik Vojske RS-a? To ne znamo, ali teško je povjerovati da je on jedan od tih svjedoka.

Bit će ipak da Dragan Bursać besramno obmanjuje. Uostalom, on već godinama tuđe priče, tuđe novinarske tekstove, tuđe emocije pretočene u tekstove i TV priloge, tuđa novinarska otkrića sa masovnih grobnica i iz mrtvačnica, reciklira u svojim kolumnama i tako se "bavi ratnim zločinima".