Dr. iur Nedim Ademović, advokat, komentirao je za Stav odluku Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Slavena Kovačevića protiv Bosne i Hercegovine. Evropski sud za ljudska prava, odnosno Veliko vijeće Suda, poništilo je prethodnu, "prvostepenu" presudu, a nakon žalbe Vijeća ministara BiH.
Ademovića smo pitali i o ranijim presuda Evropskog suda za ljudska prava koje je u svoju korist "izvojevao" niza apelanata iz naše zemlje, ali i o odgovornosti za neprovođenje tih presuda.
Kako komentirate poništenje presude u predmetu Slaven Kovačević protiv BiH?
- Nekim prirodnim slijedom sudske prakse, od slučaja Sejdić i Finci, pa do Pudarić, i slučaj Kovačević je, mislim, trebao doprinijeti demokratizaciji izbornog sistema u BiH. Nažalost, to je bio jedan proces u kojem se, iz raznih razloga, pojavilo previše intriga, kontroverzi, manipulacija te davanja značaja kojeg ovaj predmet nije zaslužio. Evo, na kraju, odluka Velikog vijeća je procesne prirode. Aplikacija je odbačena iz formalnih razloga, tako da na kraju nismo dobili meritorno mišljenje Evropskog suda za ljudska prava o pitanjima koja su postavljena u predmetu Kovačević. Po meni, ovaj predmet nema više bilo kakav značaj.
Bili ste zastupnik Svetozara Pudarića po njegovoj tužbi protiv BiH. Kakva je pravna situacija po osnovu odluke Evropskog suda za ljudska prava u njegovom slučaju?
- Presuda Pudarić protiv BiH je jedna u nizu presuda, koja za temu ima ravnopravnost građana kod političke participacije u demokratskom životu BiH. U toj presudi Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da izborni aranžmani iz Ustava BiH koji se tiču aktivnog prava glasa za Predsjedništvo BiH ne zadovoljavaju standarde zabranjene diskriminacije iz člana 1. Dopunskog protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za ljudska prava. Naime, neprihvatljivo je da gospodin Pudarić, samo zato što je Srbin u Federaciji BiH, nema pravo da bude biran u tu instituciju. To je jedna u nizu presuda koja potvrđuje da naša država ne garantuje političku ravnopravnost u izbornim procesima. Kombinacija etničkog i teritorijalnog elementa u mnogim aspektima dovodi do diskriminatornih aranžmana.
Mnogobrojni javni dužnosnici tvrde da se takvim presudama nameće građanska država. Je li to ispravna tvrdnja?
- To je notorna glupost, neznanje ili čista manipulacija! Dejtonski aranžmani, koji su trebali da važe do etabliranja čvrstog mira, znatno su odstupali u mnogim segmentima od savremenog i modernog ustavnog i međunarodnog prava. Ti aranžmani snažno inkorporiraju u sebi razne vidove lišavanja ili ograničavanja prava građanima u BiH u zavisnosti od njihovog etničkog (ne)izjašnjavanja ili mjesta sjedišta. To etno-nacionalistima odgovara. Oni ne žele da naši građani budu politički jednaki na cijeloj teritoriji BiH. Žele da autoritativno vladaju na dijelovima države gdje je "njihov" narod većinski, a na državnom nivou putem prava veta te pod izgovorom jednakopravnosti konstitutivnih naroda, rade klasičnu političku korupciju.
Da bi se branili od uspostavljanja političke jednakosti, služe se raznim manipulacijama, lažima i netačnostma. Između ostalog, tvrde da se želi uspostaviti u BiH tzv. građanska država po francuskom modelu "jedan čovjek, jedan glas", čime bi navodno većinski, bošnjački narod mogao neprikosnoveno vladati i marginalizovati druga dva naroda i ostale građane. To je spin!
Sve ove presude samo eliminišu zabranjenu diskriminaciju, samo to, uspostavljaju političku ravnopravnost, jer etno-nacionalni koncepti vode već decenijama do privilegovanja pojedinih građana na osnovu njihove etničke pripadosti i / ili teritorijalnog sjedištva.
Je li smrću gospodina Pudarića njegova presuda otišla ad acta ili su institucije države dužne, a ako jesu, kako da je provode?
- Pravnotehnički da, ali de facto ne. Naime, kao i sve presude u individualnim slučajevima bilo kojeg drugog suda, i ova presuda je vezana za ličnost pokretača postupka. Prema tome, ona pravno nema više značaj. Ostalo je, međutim, mišljenje Evropskog suda za situacije kao što je ona u kojoj se nalazio gospodin Pudarić. To se mora uvažiti prilikom mijenjanja Ustava BiH.
Ko treba da snosi krivičnu odgovornost za neprovođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetima tužbi bh. građana protiv Bosne i Hercegovine zbog diskriminacije, odnosno onemogućavanja prava na političko kandidiranje i slobodnog izbora po osnovu pripadnosti ili mjestu boravka?
- Mislim da ima jedan ozbiljan problem kod krivičnopravnog vida zaštite sistema provođenja presuda. Naime, kada god je provođenje prepušteno političkim procesima, kao što je parlamentarni, Tužilaštvo BiH – osim nekih tehničkih segmenata tih procesa – ne može procesuirati ljude jer ne žele da dignu ruku za izmjenu nekog pravnog akta u kojem trenutno leži zabranjena diskriminacija. Tu je pravo nemoćno u odnosu na politiku.
Vi možete procesuirati u biti samo ono što se pravno mora, a ne radi se, ili se pravno ne smije raditi, a radi se. Parlamentarci ne moraju dići ruku ni za jedan zakon ili izmjenu Ustava BiH, koliko god to značilo kvalitetnu provedbu presuda Evropskog suda za ljudska prava.
Naravno, postavlja se pitanje, kako onda u drugim državama to funkcioniše? U biti, u demokratskim državama, u takvim situacijama građani kažnjavaju političare koji vode loše, retrogradne, antidemokratske politike, ili one koji ne mogu postići rezultat. Kod nas, nažalost, taj segment demokratije ne postoji. Građani nisu nosioci demokratije. Oni su i dalje totalno pasivni i služe samo kao sredstvo etno-nacionalista da im daju građanski legitimitet za vlastite interesne politike.
Da li krivičnu odgovornost snose i pojedinci u institucijama?
- Kao što sam rekao, ako se može individualizirati odgovornost, u smislu da je pojedinac nešto trebao a nije radio, ili obrnuto, onda da!
Je li po osnovu neprovođenja ovih presuda podnesena ijedna krivična prijava, je li Tužilaštvo BiH podiglo ijednu optužnicu?
- Tužilaštvo BiH je dugo vremena bilo neaktivno po ovom pitanju. Možda imam malo razumijevanja za takav odnos na početku. Radilo se o novom krivičnom djelu, puno je bilo nepoznanica, nije bilo prakse te su vladala različita mišljenja. No, danas, poslije toliko godina, ne smatram da je to bilo kakav dobar razlog za izgovor. Ima dosta država koje penaliziraju neprovođenje najviših presuda. Trebalo je odmah uspostaviti saradnju, utvrditi dobre prakse, sudske precedente i krenuti u razvijanje strategije prilagođavanja bh. uvjetima. Malo je toga urađeno. Zato i dalje vlada dosta jedan pasivan odnos, a posljedično i nedostatak efikasnih istraga i optužnica.
Je li Tužilaštvo pod utjecajem politike, ili nemoćno iz, moguće, realnih razloga?
- Naravno, etno-nacionalni političari, oni na javnim funkcijama ili oni koji kreiraju javne politike su decenijama, temeljito, svim sredstvima duboko penetrirali u sve segmente pravosuđa u najširem smislu riječi. Nije to problem samo Tužilaštva BiH, već cijelog pravosuđa, uključujući i onaj dio uprave koji služi pravosuđu. Čast izuzecima, ima ih, naravno, ali tu su hiljade i hiljade podobnih izvršilaca koji su došli na javne funkcije ili do radnih mjesta upravo putem etno-nacionalnih, političkih kadriranja. I dan-danas, posljedično, to je jedan dobro uštiman sistem koji pruža manji ili veći otpor autonomnom, nezavisnom i nepristrasnom radu pravosuđa. Kao posljedica toga, imate drugu anomaliju, a to je nedostatak standarda rada, znanja i vještina. Bez kvalitete nema integriteta.
U kakvom se to stanju nalazimo kao društvo i šta dalje možemo očekivati ukoliko se po tom pitanju ne pomakne s mjesta?
- Strašna je sramota što već duže od decenije nismo proveli presude Evropskog suda za ljudska prava. Čudi me što nam do sada nisu oduzeli članstvo u Vijeću Evrope, jer zaista nismo dokazali da funkcioniramo kao demokratska država. To i ne čudi, s obzirom na to da sa etno-nacionalistima na vlasti ne možete ništa bolje ni očekivati.
Za provedbu ovih presuda BiH mora mijenjati svoj Ustav. Ta rješenja OHR ne može nametati, moramo to sami uraditi. A, da bi uradili, očigledno je da nam treba novi društveni konsenzus. Međutim, i država i društvo su u ogromnim problemima. Nećemo moći postići konsenzus sve dok ne provedemo dugoročne i kvalitetne reforme, jer samo one mogu polučiti takav rezultat. Po nekim studijama, da sada krenemo temeljito i iskreno u reforme, treba nam dodatnih 30 godina da dostignemo minimum koji se traži u Evropskoj uniji. Eto, to vam je moj odgovor.
