Pjesnik, pjevač, kompozitor, scenarist, glumac, pisac, redatelj i koješta drugo, Đorđe Balašević zauvijek nas je napustio 19. februara, a odmah potom u tišini i sahranjen u krugu najuže obitelji. Za nekoliko mjeseci napunio bi 68 godina, dakle, bio je u onim godinama kada mnogi umjetnici daju svoje ponajbolje radove; prisjetimo se samo njegovih suboraca Boba Dylana ili Leonarda Cohena ili bližeg nam Arsena Dedića i još nekih. Nastao je muk koji se širio diljem bivše države, a reakcije su bile svuda iste, od Makedonije do Ljubljane ljudi su se spontano okupljali, palili svijeće, pjevali njegove pjesme, ostavljali lutke koje je toliko volio.

Sarajevo, koje je Đole nosio duboko u srcu, prednjačilo je; kada su ga svi otpisivali i kada je u njegovoj užoj domovini vladao konsenzus da taj navodni bastion zla treba sravniti sa zemljom, on je već početkom rata slao stihove za pjesmu Sarajevo će biti..., onu koju će dopuniti Zlatan Fazlić i Zlatko Arslanagić, a otpjevati svi važni pjevači i svirači iz grada na Miljacki predvođeni Davorinom Popovićem i Mladenom Vojičićem Tifom i još nekima. Pažljivo sam iščitavao postove tronutih poklonika Đoletovog lika i djela ovih dana; mnoge su Sarajlije, recimo, isticale kako su, dok su bili skriveni po skloništima, njegove prekrasne balade bile duhovno gorivo toliko potrebno da bi se preživjeli užasi rata i tragedije kroz koje su svi prolazili.

Onda je užasni rat prošao, ostavio je traga ne samo na nama koji su ga direktno osjetili na koži nego i na svima normalnim diljem bivše države i utjeha je opet tražena u njegovim nježnim baladama, njegovim pjesmama toliko natopljenim rafiniranim nijansama ljubavi, osjećanja i meditiranja o smislu života, plus što su njegove pjesme prožete njegovim tako karakterističnim humorom.

Sarajevo je bilo prvi grad-heroj u koji će doći da mu oda počast i pokloni se sjenkama tragedije koja je ostavila duboke ožiljke na svakom od nas. Ali njegovo srce je treptalo u istom pulsu – otpor srbijanskoj agresiji i nepristajanje na rat, a u tome je bio jedan od rijetkih, ostaju legendarni i pamte se. Zato one procesije diljem velikih gradova, paljenje svijeća i koješta još, izvan i iznad svih podjela, političkih, religijskih, kulturnih i svakih drugih. Njegove su pjesme svima donosile barem neki mali dah ljudskosti, humanosti, ljubavi koja kao da nam danas treba više i snažnije nego ikada ranije.

Za Balaševića, rođenog 1953. godine u obitelji mješovitih korijena (majka iz katoličke obitelji, a otac pravoslavne), Novi Sad i Vojvodina i Panonska nizina bili su one koordinate duhovne i fizičke u kojima se kretao kreativno, umjetnički, ali i kao čovjek. Ličnost koja je crpila iz izvora tako različitih, ali spojenih u jednu cjelinu davali su amalgam koji je tako intimno i osjećajno odzvanjao u svima nama. To je ona tajna istinskog pjesnika i umjetnika, da govori lokalno, iz vlastite duše, a da to dodirne svakog od nas. Spontane reakcije koje su se protegle od Vardara pa do Triglava to zorno pokazuju.

Gimnazijski mu dani prolaze u keranju krpenjače, u čemu je bio vrlo dobar, a gitare će se dohvatiti tek kasnije. Koncem 70-tih kreće pisati stihove i pjesme, ulazi u grupu Žetva i odmah nastaje instantna uspješnica U razdeljak te ljubim 1977. godine, a nakon toga još nekoliko odlično prihvaćenih pjesama i singlova, da bi se s profesoricom Vericom Todorović odvojio i formirao sastav Rani mraz, koji na Opatiji 1978. godine debitira s opet sveprisutnom uspješnicom Moja prva ljubav. Verica odlazi, a grupa uz podršku nekih bivših članova Korni grupe izdaje album Mojoj mami umjesto maturske slike u izlogu. Kroz sastav su prošli neki važni protagonisti rocka bivše Jugoslavije, prije svih Bora Đorđević, kao i današnja world music diva Biljana Krstić.

Njihova zajednička izvedba pjesme Računajte na nas također je osvojila srca svih mladih i ostala himna tinejdžera. Već na prvom albumu Balašević pokazuje snagu svog nepatvorenog talenta, recimo Neki novi klinci (oni iz njegove Ulice Jovana Cvijića u Novom Sadu!) i druge. Opet svenarodne uspješnice i opet nezadovoljni autor i pjevač kome postaje sve jasnije da će istinski izraz formirati tek kada se transformira u kantautora, pjevača vlastitih pjesama uz prateće ansamble. Koncem će 1979. godine nastupiti sam na Splitskom festivalu i trijumfirati s prekrasnom, duhovitom pjesmom Panonski mornar. Već tada bilo je jasno o kakvom se talentu radi i već tada su se mogli iščitati obrisi njegove poetike.

Ona je uključivala koliko melankoliju Panonske nizije, zasade koje je ostavila K.u.K. monarhija, prožetost raznih kultura, ali i onaj lijeni lalinski, paorski humor čovjeka, zdravi pasatizam i iskrenu nostalgiju. Plus njegov osjećaj za crnohumorne situacije i opaske s kojima je oživljavao drugi dio njegova bogatog opusa, a s onom plodnom samoironijom od koje nikada nije odustajao i osjećaja da treba da pjeva o tim malim ljudima, o marginalcima, paorima, o nesretnim ljubavima i o ličnostima s ruba društva; sitne, svakodnevne stvari koje su rasute svuda oko nas, ali koje će Balašević transformirati talentom istinskog pjesnika i kompozitora, a onda i pjevača i stand-up komičara.

Nastupaju diljem bivše Jugoslavije na rasprodanim koncertima, osam noći pune dvoranu Doma sindikata, da bi se kasnije preselili u njemu tako dragi Sava centar, u vrijeme kada će se potpuno osamostaliti. Već tada širi obzorja svog stvaralaštva – ima ga u TV serijama u kojima glumi i piše songove (legendarni Poletarac, recimo), a na prijelazu u novo desetljeće je u vojsci, kada će opet glumiti u TV seriji Vojnici. Surađuje i s drugim autorima kao tekstopisac, a Čolić od njega dobija krasnu pjesmu Zbog tebe. S Ranim mrazom realizira još jedan LP Odlazi cirkus, nabijen do kraja pjesmama koje će ostati da žive do danas; od Priče o Vasi Ladačkom, Mirka, Život je more ili naslovna koja će ostati njegova pjesma za kraj koncerata koje je znao da otegne sve do četiri sata, razmazivši publiku do beskraja.

Tu nakon što se vratio iz vojske radi na svom prvom solističkom albumu, ali okružen istim suradnicima pokupljenim u jazz i rock krugovima Novog Sada i Beograda, kasnije i njemu drage Rijeke. Godine 1982. izlazi album Pub, na kojem su opet neke od njegovih ikoničkih pjesama poput Boža zvani Pub, pa Lepa protina kći, duhovita Pesma o jednom petlu, Ratnik paorskog srca i druge. Biva jasno da su temelji njegove poetike duboko iscrtani, ali da mu to ne onemogućuje da ne piše velike pjesme; na jednoj strani opjevava tu, rekao bih prije svega, panonsku melankoliju, dok na drugoj novelty songovima s dozom crnohumorne distance bio je otvoren i komunikativan.

S početka 80-tih on i supruga mu Olivera, kojoj će posvetiti jednu od pjesama, glume u remakeu komedije Pop Ćira i pop Spira s velikim uspjehom, a i piše songove za nju. Počinje i sa serijom koncerata u Sava centru koji će se pretvoriti u istinska hodočašća njegovog sve šireg kruga poklonika koji ga vjerno slijede. Koncem 1983. pojavljuje se s drugim samostalnim albumom Celovečernji The Kid, koji je opet nafilan vanvremenim uspješnicama: Jesen stiže, prekrasna sudbinska balada, pa Neko to od gore vidi sve i još neke. Slijedi 003, na kome su opet neke do njegovih ključnih pjesama Slovenska, duhovita Al' se nekad dobro jelo, Badnje veče, posveta supruzi Olivera i druge. Tad prelazi u “Jugoton” Zagreb i za njih radi albume Bezdan, Panta rei i Tri posleratna druga. S njim su novi suradnici, prije svih jazz klavirist prof. Aleksandar Dujin, riječki gitarist Elvis Stanić i još neki, pa i tamburaši.

 

Vrhunske se pjesme tih 80-tih redaju jedna za drugom: Ne lomite mi bagrenje, Ne volim januar, Slow Motion i još mnoge druge. Izdaje i dvostruki koncertni, na kome su i neki od snimaka s nastupa u Zetri, a njegov govor i na koncertima i u pjesmama nosi osjećanja da se bliže dani teški za sve. I on će se staviti na stranu opozicije, ne pristajući na nacionalistički diskurs, sve prisutniji posvuda oko njega. Iz toga se rađaju pjesme poput Samo da rata ne bude, pa Soliter, Nemam ništa s tim, Jednom su sadili lipu i druge. Miloševićizam abruptivno nastupa i on mu se, za razliku od mnogih, opire sve žešće, pjesme pred sami rat nastale opet su mala remek-djela kakve su D-mol, pa Kad odem, O, Bože, Ćaletova pesma, ali i duhovita Devojka sa čardaš nogama.

Pred sami rat u studiju MRTV Novi Sad radit će album Marim ja s grupom ponajboljih suradnika i taj će se pojaviti u izdanju sarajevskog Diskotona 1991. godine. Opet neke od pjesama koje su vrh njegova stvaralaštva poput Čovek za koga se udala Buba Erdeljan, Marim ja, Ringišpil, Slabo divanim mađarski. Sprema se da piše i prvi roman, glumi u TV serijama, ima ga posvuda.

Ali aveti rata su tu. Te su godine traumatične za Balaševića. Na koncertima će iskazivati neskriveno protivljenje ratnom huškanju i Miloševićevom režimu, što ga je stajalo i otkazanih koncerata i zabrane izvođenja njegovih pjesama u zvaničnim medijima, a na koncu i pokušaj da ga se unovači u vojsku da bi se u potpunosti ušutkao. Odlazi u Sloveniju i tamo čeka da se smire stvari, šalje nam u Sarajevo stihove za pjesmu Sarajevo će biti, na koncertima diljem svijeta jedan je od rijetkih koji će se doista iskazati kao pacifist i protivnik svega što je ove ratove uzrokovalo. I imao je hrabrosti da to iskaže javno i glasno, makar je istodobno bio i razočaran kako su se svi oko njega povukli i nitko nije želio da se istinski odupre avetima ratne mašinerije. Pjesma iz tog vremena Sloboda ne bit će interno izdana na ploči Nas slušaju svi, mi ne slušamo nikoga!, a 1993. godine izlazi odličan album Jedan od onih života s pjesmama u kojima je bilo i optimizma, ali i depresivnosti i nemirenja s ratom koji je tragično trajao. A njegovi dugi koncerti pravi su purgatoriji za sve koji su se solidarizirali i misle isto kao njihov idol, sve dok i to nije prestalo kad se u potpunosti povlači u Sloveniju s obitelji.

Oglasit će se tek nakon rata 1996. godine s CD-om Naposletku, na kome kao da sublimira sve bolove koje smo svi s onu stranu ratnog huškanja prolazili. Zvuk mu je intimniji, suradnici mahom iz jazz prostora, a i aranžmani uključuju gudački korpus i drvene duvače. Vraća se napokon maratonskim nastupima u Sava centru na koje se odlazi kao na sveta mjesta, a onda slijedi iznova iskazivanje počasti gradu heroju Sarajevu.

Dva koncerta u Olimpijskoj dvorani Skenderija 7. i 8. februara 1998. godine ostaju zabilježeni po iznimnom emocionalnom naboju, s publikom koja je došla iz svih krajeva bivše države. O tomu svjedoče čak dva dokumentarna filma. Svi drugi gradovi s ovu strane Drine ostali su za poslije; Sarajevo je za njega bilo simbol stradavanja, ali i grad istinski heroj. I poklonio mu se dostojanstveno i bez velikih gesti, suzdržano, kako to može da uradi istinski umjetnik. U Sarajevu će se vraćati u više navrata, ali ovo su trenuci kad se povijest pisala. I pisao ju je ne olinjali politik ili ratnik, nego ličnost koja je licencu za to osvojila svojom hrabrošću i nemirenjem s tragedijom koja je bila svuda oko nas. Pamtimo sjajne nastupe na proslavi otvaranja Mercatora kad je ponovo bio u društvu sa starim prijateljima Kemicom, Kreslinom, Davorinom, s “Indexima” i Oliverom Dragojevićem, pa intimni nastupi na “Baščaršijskim noćima” i opet u Zetri. Sve je bilježeno kamerama televizija i snimano za dokumentarce.

I opet TV serije, i opet odlične knjige i na koncu cjelovečernji igrani film Kao rani mraz – dugometražna igrana balada iz 2010. godine, koji se porađa s mukama i o kome naš filmski kritik Sead Vegara piše na svom portalu Filmofil vrlo pozitivno. Početkom 2000-tih izlaze mu dvije odlične ploče: Devedesete, u kojima sumira sumorne dane kroz koje smo svi prolazili, ali opet ima i pjesme koje se pamte, među njima, nama najdraža pod nazivom Sevdalinka. Odmah potom izlazi i Dnevnik starog momka s lirskim posvetama ženama, među kojima, naravno, istaknuto mjesto pripada njegovoj supruzi Oliveri, s kojom će izroditi dvije kćerke i sina. Piše i novi roman Dodir svile, slijedi ga i novi scenariji za TV serije i snimanja starih pjesama za album Rani mraz. Kada su nas napustili Arsen i Kemo, naši veliki kantautori i njegovi suputnici s njim na istom putu, on će snimiti dirljive posvete pjesme za njih. Posebno je odjeknula ona koja nosi naziv Duet s nostalgičnim spotom za Kemala Montena.

Tako Sarajevo, Bosna i Hercegovina i sve ono što je vezano za njih ostaju njegova trajna fascinacija. Nije stoga slučajno da mu je Sarajevo odavalo zasluženu počast i kad je dolazio nastupati u grad, a i sada, kada ga više nema. Uzimamo njegove knjige, stavljamo njegove ploče na gramofon ili u CD-player ili gledamo njegove glumačke poduhvate. Đole, naš istinski prijatelj, u nedjelju je spušten u raku u prisustvu obitelji, gradonačelnika Novog Sada i Ljubljane. Taj dan bio je Dan žalosti u gradu na Dunavu; sve nevolje kroz koje je prolazio su zaboravljene ili potisnute i on je pozdravljen i slavljen kao jedan od velikih s ovih prostora; možda jedan od zadnjih velikih uopće.