Pisalo se u slavu kralja, sultana i cara, zatim opet kralja, i poglavnika, lanetullahi alejhi, a pisalo se i u slavu sina svih jugoslavenskih naroda. Pisalo se iz pozicije “Dobrih Bošnjana”, pisali su kao osmanski sinovi, pa kao K. und K. posvojčad, pa kao monarhistička kopilad, pa kao hrvatsko cvijeće, zatim kao radni narod s malim i velikim M i na koncu, ipak, čudom bosanskog otpora i zaslugom onih hrabrih, od 28. septembra 1993. potpisivali su se kao Bošnjaci. Dalek put se prošao, a čini se da se još nigdje nije došlo, nažalost. Arhive su zeznuta stvar, ne lažu, zapisi ostaju, iz njih vire izdaje, samonijekanja.... sramota koju bismo voljeli zaboraviti i prešutjeti. No, to je nemoguće. Uostalom, ako se mi, Bošnjaci, nećemo baviti sobom, razmišljati o sebi i propitivati sebe, radit će to drugi umjesto nas.
Stoga, ima nešto krajnje perverzno i bolesno u inicijativama (za sada pokušajima) koje posljednjih godina dolaze od grupe nastavnika predvođenim Nenadom Veličkovićem i koji se grupiraju u eksperimentalnoj laboratoriji za bošnjačku zamorčad koja se naziva Školegijum. Nedavno smo otkrili da je školegijumski prvoborac, ujedno direktor sarajevske Osnovne škole “Safvet-beg Bašagić”, profesor Namir Ibrahimović, obznanio da je gotova kurikularna reforma obrazovanja u Kantonu Sarajevu. Možemo primijetiti da je Ibrahimović grdno razočaran jer njegov eksperiment za sada ne pokazuje mogućnost provedbe, pa je poput kakvog visokog dužnosnika najavio “da je u ostavci”. Reforma u stečaju, dakle.
Zamislili su, iako javnosti kurikulum nije predstavljen, da provedu neku vrstu obrazovne revolucije u kojoj će nastavnici moći biti kreativni i sami odabrati šta će učiti djecu. Naravno, računa se da će nastavnici morati prolaziti neke ideološke obuke. A gdje drugdje nego u komesarijatu Školegijuma? Prije svega, reforma u obrazovanju ne može se provoditi u Kantonu Sarajevu jer ono nije ni republika ni entitet. Reforme se mogu provoditi na razini Federacije BiH ili na razini države BiH. U RS-u su već provedene i temelje se na svetosavskom falsifikatu i velikosrpskoj pameti. Kantonalna kurikularna laboratorija podrazumijevala bi da u općini Ilijaš (KS) uče jedno, a da u komšijskoj općini Breza (Zeničko-dobojski kanton) na kilometar udaljenosti uče nešto sasvim drugo.
Načelno govoreći, ne može se biti protiv modernizacije u pristupu obrazovanju, ali mora se biti protiv školegijumske ideologizacije koja se iza najavljene reforme krije. Ne postoji ozbiljna država i narod koji bi dopustili slobodnu volju u provedbi nastavnih planova i programa. Vjerovali ili ne, postoje nacionalne historiografije i nacionalne književnosti po čitavoj EU na čijem teritoriju postoje nacionalne države. Jedino u Bosni i Hercegovini, jedino nad bošnjačkim narodom, neko bi provodio denacionalizaciju. Nevjerovatno. Sutra će školegijumski oficir za moral kapetan Ibrahimović dovesti stožernu narednicu Irmu Baraliju da priča o “mitovima čistoće naše borbe”. Predstavit će je kao evropsku Veneru, kao mladu i modernu majku koja se bori protiv bošnjačkih nacifašista. Samo čekajte, djecu će potom odvesti kod Harisa Pašovića u East West Centar da im predstavi futurističko društvo u kojem “rat moramo zaboraviti” jer živimo pod “terorom sjećanja”, a zatim će predstaviti “nacionalnog reformatora” Dinu Konakovića (baš tako ga je režiser opće amnezije opisao na Face TV). I to će naplatiti, kao projekt, od Ministarstva kulture za nekih 50 milja.
Posljednjih godina, uz najavu reforme obrazovanja, u toku su i ideološke čistke nepoćudnih, inicijative za promjene ulica i škola koje u kontinuitetu predlažu bojovnici Naše stranke i drugovi SDP-a, dok njihovi koalicijski partneri iz NiP-a kopaju prstom po nosnim balama u nadi da će prokopati put do vlastite pameti. Oni koji nam obećaju evropske standarde, građansko društvo, modernizaciju i opći rahatluk kroz proces brisanja sjećanja, stvari nikada nisu izašli iz Drugog svjetskog rata. Čak su i komunisti izašli iz rata i težili nečemu boljem. Istom nas uvjeravaju da onaj prošli rat moramo zaboraviti, da treba provesti obrazovne čistke. Inicijative o promjeni imena ulica i škola, osim što su bez bilo kakve metodologije i logike, nikada nisu otkrile ono ključno – gdje je granica? Zar zaista neko misli da će se u lektirama i čitankama naći oni koji su kao nepoćudni istjerani iz naziva ulica i škola? Nema šanse! Ovdje govorimo o imenima književnih velikana poput Envera Čolakovića, Ahmeda Muradbegovića i Alije Nametka, a uskoro bi se na streljani mogao naći i pisac prvog bošnjačkog romana Edhem Mulabdić.
Ovaj proces nikada neće prestati, neka ostane pribilježeno kao ocjena našeg stanja. Oni koji zagovaraju narodnu amneziju nikada neće odustati. Njih ne zanimaju činjenice, arhivska građa i argumenti. Ne uvažavaju ništa što bismo mi mogli izreći. Mi smo za njih dehumanizirani pripadnici etnotorova, ljudi bez mozga, režimski monstrumi. Stoga, ostaje nam jedino da sami sebe hrabrimo, da se kroz obrazovanje i spoznaju o sebi vježbamo za neprestani i trajni otpor. Ili to, ili ćemo opet pjevati u slavu nekog poglavnika, lanetullahi alejhi, u ime diktatora – monarhističkih ili komunističkih – svejedno je. S malim ili velikim M – svejedno je. Ostat će od nas neko mi, nedefinirano, slabašno, stidljivo. Dok množina ne iscuri u jedninu. Dok se napokon ne riješi “bošnjačko pitanje”.