Društvo | 18.07.2021.

Alma Arnautović i Ahmet Bajrić dobitnici novinarske nagrade “Nino Ćatić”

Dok je njih, žrtve genocida neće biti zaboravljene

Alma je napisala stotine tekstova o Genocidu i drugim zločinima u Podrinju, zabilježila teške i potresne priče, tužne ljudske sudbine. Ne može to da ne ostavi trag na čovjeku, na novinaru koji sluša, bilježi. Ahmet Bajrić Blicko jedan je od rijetkih fotoreportera koji je 1995. godine svojim fotoaparatom zabilježio preživjele Srebreničane dok su prelazili na slobodnu teritoriju, što preživjele muškarce u Nezuku, što preživjele žene i djecu u Kladnju.

JAKUB SALKIĆ

Alma Arnautović, novinarka Stava, dobitnica je novinarske nagrade “Nino Ćatić” za tekst objavljen u Stavu pod naslovom “Brojne žrtve nisu dočekale da vide krvnika iza rešetaka”. Nagradu za fotografiju dobio je Ahmet Bajrić Blicko, također povremeni saradnik Stava. Kao redakcija, ponosni smo na njih. Oboje kažu da ih je obradovala vijest da su dobitnici nagrade. Dodaju i veliko ali... Ne može se čovjek radovati kada zna kakvu težinu nosi ta nagrada.


Alma Arnautović

“Naš rahmetli kolega Nihad Ćatić trudio se da svijet upozna o krvavim dešavanjima i Genocidu u Srebrenici, tada zaštićenoj zoni UN-a. Iz nemogućih i za život opasnih uslova slao je izvještaje putem radioveze do svojih posljednjih trenutaka. Kada su me u Memorijalnoj sobi u Potočarima prozvali da preuzmem nagradu, mislila sam da ću se rasplakati jer primam nagradu koja nosi ime po čovjeku koji još nije pronađen, a istovremeno znamo da je njegova majka teško bolesna i nije bila u prilici prisustvovati dodjeli nagrade. Prethodno je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, koji je bio prisutan kada je Ćatić slao svoje izvještaje, održao vrlo potresno obraćanje. Specijalna nagrada dodijeljena je Sakibu Smajloviću, bratu Kjašifa Smajlovića, prve novinarske žrtve tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, o čijem sam posljednjem izvještaju, kao i ostale kolege, također pisala, a prisustvovala sam i njegovoj identifikaciji u Podrinje identifikacionom centru u Tuzli. Dakle, riječ je o novinarima koji su mogli pretpostaviti šta slijedi, da će biti ubijeni, ali oni uprkos svemu nisu odustajali od svog poziva, jer su željeli da se zna o dešavanjima u Zvorniku i Srebrenici. Smatrali su da je to važnije od njih samih. U to vrijeme protok informacija bio je sveden na minimum, skoro nikakav, a njih su dvojica životima platili cijenu svog rada. Značaj njihovih izvještaja i javljanja neizmjerno je važan za novinarstvo uopće te se nadam da će mlađe kolege, studenti žurnalistike, barem u Tuzli, Mostaru i Sarajevu, koji su rođeni nakon smrti ove dvojice velikana, imati priliku da uče o Ćatiću, Smajloviću i drugim ubijenim novinarima, fotoreporterima, kamermanima i ostalima. Osim toga, prilikom dodjele nagrada obratio se i Nermin Ćatić, brat našeg rahmetli kolege, i čestitao individualno svim dobitnicama i dobitnicima, tako da mogu kazati da je cijeli događaj bio iznimno emotivan”, objašnjava Alma Arnautović.

SVAKA PRIČA TEŠKA JE NA SVOJ NAČIN

Alma Arnautović napisala je stotine tekstova o Genocidu i drugim zločinima u Podrinju, zabilježila teške i potresne priče, tužne ljudske sudbine. Ne može to da ne ostavi trag na čovjeku, na novinaru koji sluša, bilježi.

Teško je pisati o ovim temama, govori Alma, jer, između ostalog, imate veliku odgovornost prema porodici žrtve i preživjelim žrtvama koje su pristale ispričati strahote kroz koje su prošli. Ističući da im je lakše kada pričaju, neki će vrlo rado pristati da svjedoče o svemu što im je poznato, dok neki ni do dan-danas nisu smogli snage govoriti. I to se mora poštovati. Ne smije ih se pokušavati uvjeravati ni nagovarati.

“Teške su priče. Dok ih slušate, ne možete vjerovati da je neko ljudsko biće bilo u stanju to uraditi. Onoliko koliko je moguće, ostajete pribrani i postavljate pitanja, trudite se biti profesionalni, a plašite se da nekim pitanjem nećete otvoriti neku jedva zakrpljenu ranu na duši, nešto što je neko potisnuo ili nekako izbrisao iz sjećanja. Neophodan je poseban oprez u pristupu, dosta komunikacije i empatije, a sa svim sagovornicima ostajem u kontaktu i njihove reakcije i kritike su mi najvažnije. Svaki pojedinac bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji se od 1992. do 1995. godine zatekao u Podrinju i Brčkom, jer to su osim Tuzlanskog kantona teritorijalna područja s kojih izvještavam, ima potresnu priču o svojoj prošlosti. Kada sam se prije šesnaest godina počela baviti novinarstvom, u tim mjestima nije bilo novinara koji su izvještavali o zločinima, a generalno je bilo i manje medija i podrazumijevalo se da kolege iz Tuzle odlaze ondje na teren. Tako je bilo neizbježno da počnem izvještavati o temama Genocida, Agresije na Bosnu i Hercegovinu i o svim ostalim zločinima počinjenim u tom periodu, ali i o problemima bošnjačkih povratnika koji su tada ubijani u svojim kućama, dok im se danas osporavaju osnovna ljudska prava. Kamenuju se i puca se na džamije, prijeti se hodžama i pokrivenim ženama, a prilikom kolektivnih dženaza pojedine komšije srpske nacionalnosti organiziraju slavlja tik uz šehidska mezarja, memorijalne komplekse i na mjestima nekadašnjih logora. Lično nikada nisam imala problema niti neugodnosti prilikom izvještavanja iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika srpska, osim poprijekih i mrkih pogleda kada sam s kolegom kamermanom Branislavom Pavičićem zalutala tražeći lokaciju potencijalne masovne grobnice u okolini Zvornika o kojoj smo se raspitivali u selu naseljenim pretežno stanovništvom srpske nacionalnosti. Da razjasnim, kako ne bih bila pogrešno shvaćena, bez obzira na moj poziv, imam prijatelje i poznanike srpske nacionalnosti i posebno me obradovala čestitka kolegice iz Srbije nakon dodjele nagrade. Iskrena da budem, nisam to očekivala, ali mi je drago zbog toga”, kaže Alma.

Prema njenim riječima, svaka priča na svoj je način teška i njeno je pisanje emocionalno iscrpljujuće, ali kada pomislite da je neko to proživio na vlastitoj koži, ko smo mi, novinari, istražitelji i svi oni koji rade posao povezan s ratnim zločinima, da se žalimo?

Ipak, dodaje Alma, postoje trenuci kada svi prisutni jednostavno zanijeme, iako ste mislili da ste sve čuli i da vas više ništa ne može uzdrmati.


Foto Ahmet Bajrić Blicko, Majka, nagrađena fotografija

“To se, između ostalog, desi kada vam Hasan Hasanović priča šta mu je posljednje rekao ranjeni brat na samrti, kojeg prilikom bijega iz Potočara Hasan nije htio ukopati na planini Udrč, nego je njegovo mrtvo tijelo nosio 20 kilometara do Nezuka. Desi se to kada vam majke pričaju kako su im nasilno odvajali sinove, dok su one plakale i molile zločince, nerijetko svoje komšije, da ih poštede. To su trenuci kada Zijo Ribić, kojem su pred očima ubijeni roditelji, šest maloljetnih sestara i dvogodišnji brat, a on je i sam preživio strijeljanje, prilikom identifikacije odgovara na pitanja i pokušava se prisjetiti kakvu je benkicu imala njegova sestrica. Također, bolno je kada prilikom druge identifikacije dr. Vedo Tuco obrazlaže kako su pronađene nagorjele kosti, tako da zapaljena maloljetna braća nisu mogla biti identificirana pa će biti ukopani u zajedničkoj grobnici. Osim toga, prisutni zanijeme kada među položenim tabutima ugledaju mali, dječiji tabut s posmrtnim ostacima Emira Suljića, ubijenog u Glogovi kada je imao samo dva dana. Potresne su situacije na grobnicama, gdje se preživjele žrtve nadaju i očekuju da će baš tu neko njihov biti pronađen. Naprimjer, masovna grobnica u Kozluku među posljednjim je otkrivenim, a tu je lokalno stanovništvo preko ubijenih žrtava bacalo smeće i formiralo deponiju otpada u pokušaju skrivanja istine. Bez teksta ostavlja i priča o sinu Mehmeda Sitarevića iz Vlasenice, koji je više od dvije decenije prekopavao šume na mjestima gdje su mu govorili da mu je posljednji put viđen otac i koji ga je na kraju i pronašao i kost po kost izvadio iz zemlje ili saznanje da je dvanaestogodišnja Nihada Lelo, dok su je krvnici vukli u kuću za silovanje kod pijace u Vlasenici, na sebi imala majicu s likom iz crtanog filma, a smogla je snage nasmiješiti se i mahnuti svom drugu iz škole koji je užasnut i zaleđen od straha posmatrao taj prizor. Ili situacije kada se kasnije presuđeni ratni zločinac u sudnici obraća preživjeloj žrtvi i pita ga za oca i brata za koje zna da su ubijeni. Ili, kada vam Damir Kičić priča kako su ga zločinci tjerali da svijećom traži preživjele komšije kako bi ih oni ubijali. Ili svjedočenja o prvom ubijenom imamu u Bosni i Hercegovini Mustafa-efendiji Mujkanoviću iz Bratunca, kojeg su monstrumi tjerali da pije alkohol, kojem su odsjekli jezik dok je šaputao molitvu Jedinom Gospodaru, rezali ga noževima po tijelu i na kraju ga dokrajčili pucanjem u glavu. Tu su i potresne priče o oslobađanju logora u Liplju i šta se sve tamo dešavalo. Između ostalih, teška je i priča Belme Malagić, rođene u jeku Genocida, ili Sabine Hodžić-Mehmedović, koja je oca identificirala na osnovu svoje lutkice što mu je dala na rastanku u julu 1995. godine. Ovakvih je primjera, nažalost, na stotine, ali posebno je razočaravajuća činjenica da pojedini Bošnjaci nakon svega i radi nekih vlastitih interesa sarađuju s onima koji su im pobili pola rodbine. O kakvom je tu sindromu riječ, ne želim ni razmišljati. Smatram da za nešto tako ne postoji nikakvo medicinsko opravdanje”, priča Alma.

“OBRIŠEŠ SUZE I NASTAVIŠ”

Ahmet Bajrić Blicko jedan je od rijetkih fotoreportera koji je 1995. godine svojim fotoaparatom zabilježio preživjele Srebreničane dok su prelazili na slobodnu teritoriju, što preživjele muškarce u Nezuku, što preživjele žene i djecu u Kladnju. Tih dana, priča nam Ahmet, nije bio svjestan razmjera zločina koji se događao. Mislio je da će oni koji su zarobljeni biti jednog dana pušteni, za mjesec-dva. Tada je napravio oko 400 fotografija. Nije u to vrijeme bilo digitalnih fotoaparata, imate film i ograničeni ste brojem fotografija.

“Dragi Allah je tako htio da mi samo jedna fotografija nije uspjela”, kaže Bajrić. Nekoliko godina poslije Bajrić je fotografirao masovne grobnice u kojima su zakopani ubijeni Srebreničani. Fotografirao je svaku grobnicu u Podrinju. Kada su identifikovani, fotografirao je njihove dženaze.


Ahmet Bajrić Blicko

“Kada vidiš bol ljudi koji kopaju svoje najmilije, nije lahko ni fotografirati, stegne u grlu, ali obrišeš suze i nastaviš raditi”, kaže Bajrić.

Skoro sve fotografije koje je napravio 1995. godine su objavljene. U njegovu radnju u Tuzli ranije su svraćali Srebreničani tražeći nekoga svoga na tim fotografijama. Danas rijetko dođu. Više od stotinu fotografija Bajrić je objavio na Facebooku kako bi se ljudi mogli prepoznati na njima. Vjerovatno će Memorijalni centar otkupiti njegovu cjelokupnu arhivu.

Ono što Alma i Ahmet rade, kao i brojni drugi kolege novinari, vrijedni su dokumenti, bilješke koje će ostati za nauk budućim generacijama. Oni ne daju da se zaboravi Genocid.

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

LGBT aktivisti u Njemačkoj postavili balon duginih boja u obliku Kabe

45 godina Fakulteta islamskih nauka: Akademski most između istoka i zapada

Mogu li kirgijsko-tadžikistanske tenzije prerasti u veću krizu?

Bilal Erdoğan: Čovjek koji stoji iza Svjetskih nomadskih igara