Zatvorena je stolarska radnja mog dobrog druga R., radnja u koju sam srazmjerno često godinama navraćao. Ne bez razloga. R. je bio jako dobar čovjek i više no zahvalan sagovornik. Nema ga više. Otputovao je. Prošle godine. Gledam u napuštenu i zapuštenu radnju, od kiša i prašine isflekana, muzgava vrata, zakatančena s dva teška lokota, oljuštena, zahrđala. Inače, u ovoj tihoj, neuglednoj radnji, pregaženoj “progresivnim” datostima vremena u kojem jesmo (zanatstvo je u Tuzli skoro pa potpuno uništeno), vreve, galame ili grohotnog smijeha, bar koliko pamtim, rijetko je kad bilo, pa mi valjda stoga naumpade ova sličica. Evo je:

U stolarskoj radnji mog druga R. nekakva galama. Zapravo i nije. Jer dok prilazim radnji, čujem samo glasni i nerazgovijetni monolog F. K., vječitog pisca u pokušaju, čovjeka izrazito samoljubivog i jako napornog (već sam pisao o njemu, pa nema potrebe detaljnije ga “portretirati”). Stoga, u nedoumici, znajući šta me čeka, u dvojbi sam da li da uđem u radnju ili produžim dalje. No, kako je moja namjera vidjeti se s R., odlučih ući, a s F. ću, pomislih, već nekako izaći nakraj. Ili, naprosto, osaburiti ga. Ulazim, pozdravljam i slušam ovo:

– Veliš, ideš na more!? U januaru?! – pita ga R.

– Znam šta me pitaš. Čudno jeste, ali moram.

– Zašto?

– Ima jedno selo... Znaš li gdje je Gradac? Eh, u blizini ima jedno selo, Miošić se zove. U to selo valja mi ići. Zapravo, moram, neizostavno moram.

– Pa ako već moraš…

– Znaš li zbog čega?

– Ne.

– Jedino ondje mogu pisati. Da, da, zaista! Sve što sam napisao, napisao sam u tom selu. Odem, tako, dolje, ljeti, zimi, svejedno, zadržim se dvije sedmice, sedam dana uopće ne izlazim iz sobe, jedem malo, spavam malo, napišem grubu, radnu verziju teksta, a potom sedam dana plandujem, ne mislim ni o čemu. Kad se vratim kući, uzmem rukopis, izbrusim ga i to je to. A ovdje... Ovdje ne mogu pisati, definitivno ne mogu. A, da ti kažem, sjajnu ideju imam, ama genijalnu! Valja mi ići. Moram.

– I samo u tom selu možeš pisati!? Kako to?

– Ne znam, ne znam... Bio sam jednom dolje, davno... Zaglavio s nekom curom... Krenuli na Brač, usput ostali bez love, pa se uvalili u taj Miošić, kod nekih njenih prijatelja. Fini neki ljudi bili... Ali puno, brate, piju. A i ova moja, mislim tadašnja cura, pristala s njima pa se ne trijezni. I šta ću? Sjednem i pišem. I napišem, dragi si moj, za sat i po sjajnu pripovijetku. Znaš onu moju pripovijetku “Iščekivanje”?

– Ne, ne znam.

– Nebitno. Velim, napišem ti ja tu pripovijetku, pa čitam, čitam... Čitam i čudom se čudim, toliko je to dobro bilo. Ama, fantastično! Ipak, pametan i preiskusan kakav već jesam, pustim ti ja to da se malo hladne, da prenoći. Kad ujutro, vidim, dobro, stvarno dobro. Pa pročitam još nekoliko puta, a ono napisano zvoni, ama šta zvoni, puca od samo meni svojstvene književne snage! I, dragi si moj, napišem ti ja u tom selu cijelu knjigu! Cijelu! Pa i knjigu objavim, lijepi moj R.! Aman sreće, aman radosti! Uspravim se, tako, hodam ulicom, dignem glavu, zemlju ne gledam, a oblaci mi blizu, skroz blizu, čini mi se, eto, rukama bih ih mogao dohvatiti!

– Pa, jesi li?

– Ma nisam. To se tako kaže. Helem, ohrabren dobrim kritikama, hoću novu knjigu da pišem. A zima bila, ljuta, žestoka, iz kuće izlazi samo ko mora. Ma milina. Mislim, milina za pisanje. I, tako, nahajcam ti ja onu moju pećicu, pucketa u njoj suha grabovina, ispred mene, na radnom stolu, pisaća mašina, papir, kahva, cigare, a prozor mi ovako... Eto, k’o tu gdje ti sad sjediš, samo malo ulijevo! I sve gledam kroz prozor kako sipa ona bjelina. Velim, sva zgoda bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta hoću, ali džaba ti sve – ni slova! Mislim, ne baš ni slova, napišem ja ponešto, ali slabo, brate, slabo! Vidim, nije dobro. Ode književni ugled, karijera, ugovor, honorar, intervjui, novinski članci, dobre kritike, ode sve! I šta ću? Spakujem se i na more. U to selo. I napišem ondje knjigu, i to kakvu knjigu. Eh, sad, ne pitaj me kako, zašto... Ne znam, ne znam... Ubij me, ali ne znam zašto samo u tom selu mogu pisati. Eto, tako je to.

– Dakle, valja ti ići!?

– Ma bih ja, ali kako? Prebijene pare nemam.

– Aman, F., hvala ti, od srca ti hvala, dan si mi uljepšao – jedva izusti R. i prasnu u grohotan smijeh. F. i ja također. I, kao nikad dotad, prolomom smijeha ispuni se i, na trenutak mi se učini, nekim onostranim svjetlom osvijetli vazda tiha, neugledna, od ljudi i vremena zaboravljena stolarska radnja.

Ostadoh još malo zagledan u muzgava staklena vrata i zahrđale lokote na njima. “Sve će proći”, prošaputah i nastavih dalje.