Dok traje “događanje srpskog naroda”, koje je opravdano nazvano najvećom krizom u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, dok srpska politika saziva neustavne skupštine i kao nikada do sada prijeti secesijom i rasturanjem države, udruženje građana koje se samoprozvalo akademijom nauka pod imenom “Kulin ban” i njen predsjednik Suad Kurtćehajić pozivaju na “put bosanstva” i sazivaju sesije u kojima imaju nakanu promovirati jednu utopiju koju nazivaju bosanskom nacijom i koju definiraju kao nadsistem etničkim grupama (Bošnjak, Srbin, Hrvat...) u Bosni i Hercegovini.

Smatraju da je pripadnost bosanskoj naciji primarni identitet, a da je pripadnost etničkoj grupi Bošnjaci/Srbi/Hrvati sekundarna. Kulinovci (akademski folkloraši) iznose u konačnici da su građani Bosne i Hercegovine jedan narod s tri vjere. Nije li isto tvrdio Ante Starčević, a nakon njega i Ante Pavelić, a na drugoj strani ne tvrdi li isto srpska inteligencija iz SANU? Jedina razlika je što im se tri vjere u Bosni i Hercegovini priviđaju pod nacionalnom odrednicom Hrvati ili Srbi.

Nadalje, kulinovci tvrde da je bosanstvo razbijeno osnivanjem etničkih političkih stranaka devedesetih. Ovo potonje, među ostalim, otkriva do koje su mjere kvaziakademici iz udruženja građana ustvari amateri i neznalice. Nacionalna obojenost i podjela u političkom životu Bosne i Hercegovine bila je prisutna u doslovno istim postocima i po istim osnovama i početkom dvadesetog stoljeća u radu Bosanskog sabora, ali i po famoznom nacionalnom ključu za vrijeme komunizma.

I u ANU BiH su tokom komunizma akademici birani primarno po tzv. nacionalnom ključu da kojim slučajem ne bi bilo previše ni jednih, ni drugih, ni trećih, a kompetencije i naučna dostignuća bila su u drugom planu. Hrvati i Srbi su iz 19. stoljeća izašli sa zaokruženim nacionalnim identitetom, a Bošnjaci su ostali nacionalno nedefinirani i svođeni na vjersku skupinu nad kojom se vršila agresivna nacionalizacija.

Zapravo, Bošnjaci su jedino bili sigurni u ono što nisu, a na vraćanje svojeg historijskog imena čekali su do 1993. godine. Ne postoji, dakle, način da se kolektive Srba i Hrvata razuvjeri, postoji jedino mogućnost da se ovakvim utopijskim inicijativama daju argumenti za rušilačke politike, a da se Bošnjaci samounište.

Štaviše, u trenutku nikad jačih secesionističkih politika ne samo da Srbi i Hrvati nametanje bosanske nacije smatraju pokušajem nacionalnog prevjeravanja nego ovakve inicijative koriste da dokazuju da im je identitet ugrožen od unitarističkih Bošnjaka koji ih žele asimilirati u koncept koji ne žele i ne priznaju.

Ugroženost im je pritom tradicionalni argument kojim opravdavaju secesionističku politiku, u početku zaštite srpskih identitetarnih kodova (jezik, kultura), a odmah zatim provedbe politike proglašavanja autonomije i otcjepljenja. Štaviše, kulinovci su istodobno i jako dobar primjer jednom Miloradu Dodiku kada podmeće i zlonamjerno ismijava bošnjački identitet tvrdeći da “oni mijenjaju naciju svakih deset godina” i da “ni sami ne znaju šta su”.

Poštujemo veliku količinu emocija koja se ispušta s raznih bošnjačkih adresa širom svijeta, ali prijete nam neznalice iz vlastitih redova. Jedan od primjera jeste i inicijativa nekolicine dijaspornih udruženja iz Australije koje su pozvale na pojačanu lobističku aktivnost radi očuvanja države, ali istom i na “pripremu Bosanskog sabora”. BiH ima svoje institucije, ima državni parlament i on je u suštini Bosanski sabor, sljednik istog onog sabora kojem je 1915. godine predsjedavao Safvet-beg Bašagić.

Sazivati nekakav parainstitucionalni Bosanski sabor znači direktno rušiti legalno izabrane državne institucije, pa govorimo o antiustavnom i antidržavnom aktu. Stoga je posve jasno i posve opravdano kada naši političari kažu da se država brani u institucijama države. To je čak shvatio i Milorad Dodik, koji u Predsjedništvu BiH ovih dana boravi više nego ikada, ne napušta ga kao što su to uradili njegovi prethodnici devedesetih jer je svjestan da se država ruši na istom mjestu gdje se i brani – u institucijama države.

Dio Bošnjaka je pod emotivnom upalom krenulo zagovarati i održavanje Bošnjačkog sabora. I ova ideja je u ovom trenutku loša, jer nama ne treba političko tijelo koje će djelovati kao Čovićevo Hrvatsko narodno vijeće, dakle parainstitucionalno okupljanje koje pokušava imitirati ingerencije propale paradržave Herceg Bosne. Bošnjački sabor je historijski događaj, a obilježavamo ga 28. septembra svake godine proslavom Dana Bošnjaka kroz prije svega kulturne priredbe. Tako treba i ostati sve dok postoje državne institucije u BiH. Pokretati nekakav Bošnjački sabor (ko bi ga uopće sazvao) značilo bi davati signal da su Bošnjaci spremni na podjelu, da stvaraju preduvjete za tzv. findžan državu.

Sve ovo govori da je dio Bošnjaka iz neznanja spreman uništavati ono što bi navodno trebao štititi – državu. Na sve strane pršte neumjerene i psihotične procjene. Možda najgora koju smo pročitali dolazi iz pera Omera Čevre, nekadašnje PR uzdanice SBB-a koji se iz javnosti povukao nakon što mu je objavljena fotografija kako upišan za vrijeme ramazana mrtav pijan na jedvite jade održava ravnotežu za nekim šankom.

Radončićev jurišnik se u Avazu obrušio na tzv. begovsku elitu koja uništava državu (...bla, bla...) te ispisao: “Političko Sarajevo nije boravilo i pregovaralo s regionom i Evropom kako je trebalo mjesečno, a ne svake dvije godine, već su odnose gradili s kojekakvim Azijatima, Turcima i Arapima!”

Šta reći? Rasizam, šovinizam, ksenofobija i islamofobija najgore vrste, i to na stranicama istih onih novina čiji je vlasnik osoba koja je Bošnjački sabor 1993. ocijenila kao “harakiri u 'Holiday Innu'”. Na stranicama iste one novine koja je glasnogovornik Aleksandra Vučića u Bosni i Hercegovini. Naime, kulinovci i emotivno prenabregnuti Bošnjaci širom svijeta mogu djelovati štetno, ali ne može im se odreći privrženost i odanost domovini, dok je Radončićev koncept djelovanja direktno petokolonaštvo.

Naime, nakon Dodikovog divljanja, Vučić daje intervju Avazu s pomirljivim porukama, dan nakon što je Edin Vranj pušten iz srbijanskog kazamata. Sve to upućuje na smirivanje tenzija, što je u načelu pozitivno, ali mi opravdano sumnjamo u uigrani duet po kojem Dodik zavađa, a regionalni spasitelj Vučić miri. Naravno, u toj dramaturgiji najglasniji medijski promotor inauguracije mirotvorca Vučića jeste upravo Dnevni avaz, koji savjetuje Fahrudin Radončić. Šah-mat. Harakiri. Ako dopustimo.