Sastanak "prvog građanina" manjeg bh. entiteta Milorada Dodika sa američkim ministrom odbrane Peteom Hegsethom u Washingtonu, formalno predstavljen kao neobavezni razgovor na Nacionalnom molitvenom doručku, ima implikacije koja daleko nadilaze uobičajeni lobistički protokol i diplomatski ritual.

Za Bošnjake, ali i za samu budućnost Bosne i Hercegovine, ovaj susret, ma kako površan, slučajan i forsiran izgledao, otvara ozbiljna pitanja o snažnom simboličkom i ideološkim zaokretu u američkom pristupu Bosni i Hercegovini.

Susret je upakovan u retoriku "zajedničkih vrijednosti"  a Dodik je nakon sastanka pohvalio Hegsetha kao "čovjeka koji jasno razumije koliko su snaga, principijelnost i odbrana vrijednosti hrišćanskog svijeta važni za očuvanje slobode i dostojanstva naroda širom svijeta".

Takva izjava nije ni najmanje bezazlena jer je upravo pod parolom "odbrane hrišćanskog svijeta" u Bosni i Hercegovini već jednom počinjen Genocid nad njenim većinskim muslimanskim stanovništvom.

Doručkujte, Bosnu ne čekajte

Dodik već decenijama koristi islamofobnu retoriku kao političko oružje i dio šire strategije demonizacije bošnjačkog naroda i potkopavaja Bosne i Hercegovine. Njegovi javni istupi obilježeni su otvorenim šovinizmom spram Bošnjaka kao naroda, ali i prema samoj ideji Bosne i Hercegovine kao zajedničke države. Prisjetimo se samo Dodikovih izjava kako bi se Bošnjaci trebali "vratiti pravoslavlju" da bi navodno pronašli svoj "pravi identitet“ ili da su Bošnjaci "smrdljive amebe", "Turci" i tome slično.

Dodikova retorika već odavno nije samo provokacija i klasičan je primjer islamofobije, kulturološkog fašizma i historijskog revizionizma, sa jasnim ciljem delegitimizacije bošnjačkog postojanja u političkom, društvenom a na kraju i biološkom smislu pa stoga već ima sve obrise pripreme terena za novi Genocid.

Stoga u kontekstu sastajanja i okupljanja oko takvih "zajedničkih vrijednosti", Dodikov susret s Peteom Hegsethom dobija dodatnu težinu, naročito jer Hegseth u američkoj i međunarodnoj javnosti poznat i po svojim islamofobnim tetovažama među kojima se nalaze arapska riječ "kafir" (nevjernik) ali i krstaški simboli i parole poput one "Deus vult". Iako se te tetovaže pokšavaju braniti kao Hegsethov "lični stav“ koji nema implikacija po njegovo javno političko djelovanje one ipak šalju jako mračnu poruku koji je nemoguće ignorisati.

Kada se jedan takav otvoreno islamofobni profil američkog dužnosnika, koji je pri tome i ministar rata, susretne s velikosrpskim političarem koji sistematski demonizira muslimane u vlastitoj zemlji i još pride baštini politiku Genocida spram tih istih muslimana, jasno je da više nije u pitanju tek validacija i normalizacija narativa o "kršćanskom svijetu", koji se navodno mora braniti od muslimana, već i poravnavnje pa i usklađivanje političkih svjetonazora, interesa a zatim i samih politika na terenu.

Ključno pitanje stoga glasi da li Sjedinjene Američke Države, za sada simbolički i retorički, skreću ka politici otvorene islamofobije i pordške "kršćanskim" separatizmima u Bosni i Hercegovini?

Kontinuitet besramlja

Da bi dali sebi odgovor na to pitanje ovaj susret moramo čitati u dugom historijskom kontinuitetu zapadne političke i kulturne islamofobije koja je devedesetih godina kroz pasivnost, relativizaciju i embargo direktno odgovorna za genocid nad Bošnjacima.

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, bošnjački narod nije bio samo tek vojno napadnut, već i delegitimiziran kao Drugi, neko ko ne pripada. U mnogim zapadnim političkim krugovima, Bosna nije doživljavana kao evropska država koja zaslužuje opstanak, već kao anomalija, neprirodni muslimanski "trn" u kulturološkom tkivu zamišljene kršćanske Evrope. Ta percepcija nije bila stvar političkih margina, niti ograničena na ekstremne desničarske i ljevičarske krugove, već je dio zapadnog političkog mainstreama.

U tzv. "Clintonovim trakama", snimcima razgovora bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona s historičarem Taylorom Branchom, nailazimo na izjave koje danas zvuče jezivo poznato. Clinton otvoreno govori o stavu tadašnjih zapadnih lidera prema Bosni pa tako kaže kako je francuski predsjednik Francois Mitterrand bio posebno brutalan, govoreći da Bosna ne pripada i da je fundamentalni problem što u srcu Evrope imate muslimansku državu dok su britanski zvaničnici govorili o "Bolnoj, ali realističnoj obnovi kršćanske Evrope."

Takve izjave objašnjavaju zašto je duboko nepravedni embargo na oružje Bosni i Hercegovino ostao na snazi, zašto su "sigurne zone" poput Srebrenice ostavljene bez stvarne zaštite, i zašto je genocid nad Bošnjacima tretiran kao tragična, ali ipak prihvatljiva, posljedica "realpolitike" obnove kršćanske Evrope.

Savezništvo srpskih nacionalista sa zapadnim islamofobnim krugovima je bilo i ostalo izuzetno funkcionalno. Srpska propaganda je vješto koristila narativ "odbrane Evrope od islama", predstavljajući Bošnjake kao strano tijelo, a vlastiti genocidni projekt kao civilizacijsku nužnost dok je kolektivni Zapad taj narativ službeno tolerisao a neslužbeno poticao.

Bosna i Bošnjaci ponovo na stolu?

Danas, tri decenije kasnije, Milorad Dodik igra istu igru, samo sofisticiranije. Njegova retorika o "kršćanskim vrijednostima", "civilizacijskim razlikama“ i "muslimanskom problemu" u Bosni i Hercegovini direktno se naslanja na velikosrpski genocidni diskurs iz devedesetih. Susret sa Peteom Hegsethom, čovjekom čija lična simbolika uključuje krstaške motive i riječ "kafir", savršeno se uklapa u taj obrazac.

Za Bošnjake to je egzistencijalno pitanje jer ih srpske i hrvatske propagande već decenijama pokušava predstaviti kao "sigurnosni problem" ili "islamističku prijetnju" kako bi dobile podršku za svoje secesionizme. Ovakav susret šalje signal kako njihova država pa čak i sami opstanak mogu ponovo postati kolateralna šteta globalnih ideoloških pomjeranja.

Ako danas službeni zapadni politički diskurs ponovo počinje koketirati s idejom obnove "kršćanske Evrope" u kojoj muslimani nemaju mjesto, onda je gotovo sigurno da Bosna i Hercegovina ponovo dolazi na meni geopolitičkih interesa čime postaje upitan i opstanak bošnjačkog naroda.

To bi moralo upaliti sve moguće alarme u bošnjačkom društvu. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci nisu 1992. godine preživjeli zato što je Zapad bio moralan ili njima naklonjen, već zato što su se Bošnjaci organizovali, obranili i opstali uprkos toj smišljenoj zapadnoj ravnodušnosti. Danas, kada se stari narativi vraćaju sa novim licima, dužnost je bošnjačke političke i intelektualne elite da prepozna ovu opasnost na vrijeme i da reaguje.