Svi znamo šta želi Milorad Dodik. On to godinama javno ističe, bez ikakvog pokušaja umotavanja svojih političkih ciljeva u ini celofan. Sada, kada ponovno poručuje da se "mora ići do slobode, a ta sloboda se zove država Republika srpska", on ne blefira. Dodik dosljedno, vrijedno i predano korak po korak crta mapu puta podjele Bosne i Hercegovine i uspostavljanja nove srpske države na teritoriji naše zemlje.

Međutim, stvarni problem BiH više nije Dodik s kojim se pravosuđe barem djelimično obračunalo. Problem za državu su oni koji su mu omogućili da radi šta želi bez ikakvog otpora. Stvarni problem je Trojka.

Kada su preuzimali vlast, NiP, Naša stranka i SDP tvrdili su da se Dodik promijenio, da je spreman na kompromise te da će raditi sve što može kako bi odblokirao evropski put. Slušajući ih prije skoro četiri godine, pomislili biste da će upravo Dodik predati NATO savezu aplikaciju za članstvo, ne čekajući da nas oni sami pozovu.

Nakon godina bolne dekonstrukcije takve iluzije, najveće političke krize od Dejtona i sudskog procesa, Dodik ponovno otvoreno govori o secesiji i stvaranju države unutar države.

Podrivanje poretka

Trojka je kriva što država protiv Dodika mora upotrijebiti silu

Za to vrijeme Trojka se na takve izjave i ne osvrće jer su svjesno birali podržati SNSD kao partnera u vlasti na nivou BiH kako bi njeni kadrovi mogli dosanjati pozicioniranje u foteljama Vijeća ministara.

Ta ista Trojka kontinuirano glumi da je sve uredu, anestezirajući javnost i relativizirajući opasnost. Njihova politika ispunjavanja želja SNSD-u i HDZ-u u zamjenu za radna mjesta Konakovića, Forte i Heleza vrti ovu zemlju u krug separatističkih tendencija njihovog partnera, dok se institucije guše u spirali okova političke destrukcije kakvu još nismo vidjeli.

Umjesto da institucije u korijenu sasijeku Dodikov secesionizam, Trojka je takvo nešto onemogućila razoružavanjem države predajući ključne poluge moći u ruke kadrovima SNSD-a. Dodikova poruka da je Rs "država" jeste direktna posljedica kapitulacije Trojke.

Oni su s njim trgovali pozicijama i budžetskim sredstvima vjerujući da će na taj način umiriti prijetnje iz manjeg bh. entiteta.

No, rezultat je katastrofalan i sada Dodik do svog cilja maršira uz prešutnu saglasnost partnera Trojke koji jedino što mu imaju reći jeste da je "moskovska podmornica", kao da to nije bio i kada su s njim formirali vlast. Ali, tada je ta podmornica omogućavala dolazak na pozicije o kojima su kadrovi Trojke ranije mogli samo maštati, a činjenica da će građani godinama nakon okončanja ovog potpunog fijaska od mantata koji za sobom ostavlja ozbiljne posljedice, za takve politike plaćati cijenu, ne brine mnogo aktuelnu vlast.

Trojka je svojom servilnošću, neznanjem i političkim sljepilom dovela zemlju u situaciju u kojoj institucionalni mehanizmi nisu u stanju ni da je odbrane jer su pogubnim kadroviranjem potpuno lišeni nekadašnjeg kapaciteta.

Onog trenutka kada je Trojka predala sigurnosne agencije i finansije u ruke onih koji se otvoreno zalažu za rušenje ustavnog poretka, oni nisu samo napravili ustupak ili kompromis, već su postali direktan saučesnik u izdaji države.

Ako se Dodikov politički stampedo usmjeren ka secesiji jednog suštinski administrativnog dijela naše zemlje ne zaustavi, što je moguće isključivo arhiviranjem projekta Trojke, država će biti primorana da upotrijebi silu kako bi se zaštitila u situaciji kada bi svi drugi politički i pravni mehanizmi bili potrošeni.

Historijska krivica za takav potencijalni scenarij neće biti samo Dodikova, već i na strankama Trojke koje su igrajući se visoke politike od države skoro napravili praznu ljušturu i tako dopustili da predsjednik  SNSD-a s njima dođe do "slobode".