Analiza političkih procesa u Bosni i Hercegovini često se svodi na pojednostavljenu dihotomiju: s jedne strane su zlonamjerni etnonacionalisti, a s druge naivni, ali dobronamjerni proevropski idealisti. Međutim, ovakva optika, koliko god bila medijski privlačna, opasno zamagljuje suštinu. Ona amnestira od odgovornosti one koji su, ogrnuti plaštom građanskog progresa, postali najefikasniji instrumenti u realizaciji ciljeva upravo onih politika protiv kojih se navodno bore.

Trenutna paraliza bosanskohercegovačkih institucija, medijski pripisana isključivo opstrukcionizmu Milorada Dodika i ustavnoj beskompromisnosti Dragana Čovića, ima daleko dublji i porazniji korijen. On leži u fundamentalnoj strateškoj grešci, gotovo aktu političkog samoubistva, koju je počinila takozvana “Trojka” (SDP, NiP, Naša stranka). Njihova odluka da formiraju vlast na državnom nivou bez ijednog delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH nije tek tehnički propust – to je historijski presedan koji je bošnjački politički faktor, a time i samu državu, doveo u stanje institucionalne potčinjenosti bez premca u poslijeratnoj historiji. Postali su, htjeli to priznati ili ne, dobrovoljni izvršitelji vlastite marginalizacije.

Originalni grijeh: Zamjena suvereniteta za fotelje

Za razumjevanje ove katastrofalne procjene, nužno je demistificirati narativ koji je Trojka plasirala javnosti. Ulazak u vlast sa SNSD-om i HDZ-om pravdan je višim ciljem: deblokadom evropskog puta, smirivanjem tenzija i fokusiranjem na ekonomske reforme. Na papiru, ovo zvuči kao pragmatičan državnički potez. U praksi, to je bio pakt s đavolom sklopljen bez razumijevanja sitnih slova u ugovoru.

Ključni mehanizam dejtonske arhitekture, koji su lideri Trojke ili svjesno ignorisali ili ga diletantski nisu razumjeli, jeste Dom naroda. Ta institucija nije tek protokolarni gornji dom parlamenta; ona je ustavna kapija kroz koju mora proći svaki zakon i svako imenovanje. Posjedovati većinu u Predstavničkom domu, a nemati kontrolni paket u Domu naroda, isto je kao imati ključeve od automobila koji je  u vlasništvu vašeg političkog protivnika. Automobil se neće pomjeriti.

Trojka ne samo da nije imala kontrolni paket; ona je svjesno ušla u aranžman u kojem u ključnom klubu, onom bošnjačkom, nije imala nijednog svog predstavnika. Čak i prethodni, krhki aranžman gdje su imali jednog delegata (zahvaljujući podršci stranke Zlatka Miletića) bio je presedan koji je signalizirao slabost. Potpuni gubitak i tog jednog mjesta i nastavak participacije u vlasti predstavlja kapitulaciju. Time su kratkoročnu iluziju moći – ministarske pozicije, direktorske fotelje i pristup budžetskim sredstvima – platili dugoročnim odricanjem od institucionalnog suvereniteta. Predali su mehanizme blokade u ruke onima koji su decenijama usavršavali vještinu njihove upotrebe, efektivno pretvarajući bošnjačku demografsku većinu u državi u politički irelevantnu etničku grupu unutar institucija.

Dejtonski gambit: Dragan Čović i umjetnost vladavine manjine

Dok je Trojka demonstrirala zapanjujuću stratešku kratkovidost, Dragan Čović je, s druge strane, još jednom potvrdio status maestra dejtonskog ustavnog poretka. Njegova politika se ne smije analizirati kao puka opstrukcija; to je proračunata, hirurški precizna i dugoročno uspješna kampanja za ostvarivanje maksimalnih političkih ciljeva uz minimalne demokratske resurse.

Čović je shvatio ono što Trojka nije: Dejtonski sporazum nije dizajniran na principu “jedan čovjek, jedan glas”. On je lavirint etničkih ključeva, veta i blokada, a onaj ko najbolje poznaje mapu lavirinta, njime i vlada. Njegov ključni instrument je Dom naroda, koji je od mehanizma zaštite kolektivnih prava pretvorio u oružje za nametanje političke volje manjine nad većinom. Insistiranjem na narativu o “legitimnom predstavljanju”, on je uspješno izbrisao granicu između zaštite hrvatskog naroda i zaštite monopola HDZ-a.

Kroz ovu strategiju, Čović je uspio osigurati da hrvatski birački korpus, najmanji od tri konstitutivna, posjeduje nesrazmjernu moć koja ga čini nezaobilaznim faktorom – kingmakerom – u svakom procesu. Svaki zakon, od budžeta do reformi pravosuđa, svako imenovanje, od direktora državnih agencija do ambasadora, mora proći kroz njegov filter. Dok Trojka govori o apstraktnom evropskom putu, Čović konkretno kontroliše institucionalnu sadašnjost i budućnost države. Njegov uspjeh nije u broju glasova, već u savršenom ovladavanju vještinom ustavne ucjene, gdje je politička moć obrnuto proporcionalna demokratskom legitimitetu. On ne vlada uprkos Dejtonu; on vlada upravo zahvaljujući njemu.

Evropska slijepa tačka i ruski scenario za paralizu

Ova unutrašnja dinamika, gdje politička naivnost jednih hrani stratešku superiornost drugih, ima razorne geopolitičke posljedice. Dejtonski sporazum, nekada smatran alatom za očuvanje mira, postao je nacrt za kontrolisani haos. Trajno stanje institucionalne blokade i političke krize nije više samo nusprodukt lokalnih svađa; ono je postalo strateški resurs za aktere čiji je cilj destabilizacija evropskog kontinenta.

Milorad Dodik, otvoreni proruski eksponent, najvidljiviji je korisnik ovog haosa. Njegova secesionistička retorika i napadi na ustavni poredak ne bi bili ni upola efikasni bez prešutne, a često i aktivne, podrške partnera iz HDZ-a. Njihova osovina, cementirana zajedničkim interesom za demontažu funkcionalne države, savršeno služi strateškom cilju Moskve: spriječiti širenje NATO-a i EU na Balkanu. Svaka blokada u Domu naroda, svaki neusvojeni zakon, svaki propali samit, direktna je pobjeda za one koji Bosnu i Hercegovinu vide kao meki trbuh Evrope, idealan za potpirivanje nestabilnosti.

Evropska unija, sa svoje strane, pokazuje tragičan nedostatak razumijevanja. Tretirajući bosansku krizu kao birokratski problem koji se rješava ispunjavanjem tabela i usvajanjem “reformskih zakona”, Brisel potpuno ignoriše činjenicu da je sama struktura države postala sigurnosna prijetnja. Inzistiranje na “dogovoru domaćih lidera” u sistemu koji nagrađuje blokadu je kao da tražite od piromana da ugasi požar koji je sam podmetnuo. Time provincijska politička kriza prerasta u prvu liniju fronta evropskog geopolitičkog nadmetanja s Moskvom, a EU u tom nadmetanju gubi jer ne prepoznaje ni prirodu bitke, ni svoje stvarne saveznike i protivnike.

Krajnji ishod ove smrtonosne sinergije – naivnosti Trojke, majstorstva Čovića i geopolitičkog cinizma Dodika – jeste svođenje Bošnjaka, najbrojnijeg naroda, na politički faktor bez utjecaja. Većina u Predstavničkom domu postala je bezvrijedna, jer se stvarna moć preselila u Dom naroda, gdje volju te većine može poništiti šačica delegata kontrolisanih iz Mostara i Banje Luke.

Trojka je, u potrazi za mrvicama vlasti, legitimizirala ovaj sistem. Pristali su da budu partneri u vladi koja ne može funkcionisati bez milosti onih koji ne žele da ona funkcioniše. Umjesto da grade široki front za promjenu ustavnog okvira koji proizvodi paralizu, oni su postali njegovi saučesnici, dajući mu lažni legitimitet “napretka na evropskom putu”.

Time put ne vodi ka Briselu, već ka potpunoj institucionalnoj fragmentaciji i cementiranju etničkih feuda. Bosna i Hercegovina ne postaje građanska država, već trajno zamrznuti konflikt kojim upravljaju gospodari etničkih blokada. A u tom sistemu, oni koji su se predstavljali kao nosioci promjene, ostat će upamćeni samo kao dobrovoljni izvršitelji koji su državu, u zamjenu za nekoliko fotelja, predali njenim dželatima.