Riječ granica ima svakodnevnu upotrebu u ljudskoj komunikaciji. U međuljudskim odnosima pitanje uspostavljanja i određivanja granica osnovni je preduvjet za uspjeh pojedinca i njegovo pozicioniranje u zajednici. U administrativnom i političkom kontekstu, kad je riječ o državi i njenom uređenju, granica je jedan od elementarnih termina i odrednica.
U okolnostima pandemije novog virusa korona, granice, odnosno socijalna distanca dobila je višestruko na važnosti. S druge strane, u geopolitičkim odnosima pandemija je pokrenula procese suprotne globalizaciji, odnosno svijet se vratio na ranije stanje kada su državne granice imale veći značaj.
U kontekstu razvoja državotvorne svijesti pojedinaca nužno je govoriti o postavljanju granica među ljudima i grupama u skladu s pozivom, društvenom ulogom, radnim mjestom, ali prije svega u cilju njegovanja odgovornosti.
Kada granicu posmatramo kao jedan od stubova državnog uređenja, onda možemo reći da je država politička zajednica ljudi organizirana na nekom teritoriju koji ima jasne i uređene granice pod suverenom vlašću. Nezavisnost države priznaje se u okviru određenih granica, odnosno geografske površine na kojoj živi populacija koja ima uređene državne i civilne institucije.
Prelaskom državne granice, odnosno putovanjem u drugu državu ili na drugi kontinent mi stječemo dragocjeno iskustvo upoznavanja drugačijih reljefa, klima, društava, tradicija... Kroz taj proces bolje spoznajemo sebe i svoj identitet.
Takvo jedno iskustvo opisao je rahmetli Nedžad Ibrišimović nakon tromjesečnog boravka u Francuskoj.
“Ja sam Bošnjak, moja zemlja je Bosna, a zvanično joj je ime Bosna i Hercegovina. Granice Bosne osjećam kao granice sopstvene kože. Ja kad dotaknem svoje ključne kosti, osjećam da su to kosti moga djeda i pradjeda. Drugačije diše bukov list u Bosni, a drugačije u Francuskoj.”
Naša je domovina, između ostalog, posebna jer svoje ime duguje hidronimu, što je evropski presedan, te je njeno jezgro nastanka ostalo i njen politički, ekonomski i kulturni centar do danas za razliku od pojedinih susjednih država koje su “migrirale” kroz historiju.
Historijski razvoj teritorije Bosne od prvih sačuvanih izvora do kraja prošlog stoljeća obradili su dr. Zijad Šehić i dr. Ibrahim Tepić u djelu Povijesni atlas Bosne i Hercegovine – Bosna i Hercegovina na geografskim i historijskim kartama (“Sejtarija”, 2002. godine).
Današnji prostor Bosne i Hercegovine imao je burnu historiju za vrijeme Ilira te posebno tokom rimskih osvajanja. Kasnije je podjela Rimskog Carstva išla rijekom Drinom, što se i danas ponekad uzima kao granica između katoličanstva i pravoslavlja.
Srednjovjekovna Bosna već je u vrijeme Kulina bana dijelom izašla na Savu i Drinu. Za vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića (1353–1391). Bosna je znatno premašila današnje granice na svim stranama osim Krajine i dijela Posavine.
Odnosi srednjovjekovne Bosne imali su najkorektniji tok s Dubrovačkom Republikom zbog uzajamnih interesa. Takva se praksa nastavila i u osmanskom periodu, kada su Dubrovčani bili trgovački i diplomatski most između kršćanske Evrope i muslimanskog istoka. Zbog toga je granica Bosne i Hercegovine i dubrovačkog zaleđa jedna od najstarijih u Evropi.
Za vrijeme vladavine Osmanlija Bosanski pašaluk širio se na sjever na Dravu, na zapad na Jadran, na jugu zauzima veći dio današnje Crne Gore, te Novopazarski sandžak, Mitrovicu, te niz gradova na istočnoj obali Drine. Slabljenjem Osmanskog Carstva, nakon opsade Beča, granice Bosanskog pašaluka povremeno se sažimaju, što svjedoče brojna prezimena koja podsjećaju na toponime (Budimlić, Peštalić, Valjevac, Imoćanin, Vranjkovina, Užičanin...) koji su nekad bili u sastavu Bosanskog pašaluka.
Posljednje međunarodno razgraničenje prema Srbiji i Crnoj Gori obavljeno je na Berlinskom kongresu 1878. godine, kada su oni dobili nezavisnost, a Bosna i Hercegovina okupaciju. Kroz četiri mira (Sremsko-karlovački 1699, Požarevački 1718, Beogradski 1739. i Svištovski 1791) praktično su definirane naše sjeverna i zapadna granica, koje su potvrđene na Berlinskom kongresu. Takve granice iz austrougarskog perioda naslijedila je Kraljevine SHS, a potvrdio ih je ZAVNOBiH, odnosno AVNOJ 1943. godine. Godine 1929. granice Bosne i Hercegovine diktatorskim postupkom kralja Aleksandra razbijene su, a teritorija Bosne i Hercegovine raskomadana na četiri banovine.
Ako geografski analiziramo bosanskohercegovačke granice, vidjet ćemo da su najvećim dijelom one prirodne, tj. hidrološke (Drina, Sava, Una) te orografske (vrhovi brda i planina, prevoji). Upoređivanjem službenih statističkih podataka Bosne i Hercegovine i naših susjeda o dužini međusobne granice, vrlo lahko ćemo utvrditi znatna odstupanja.
U zvaničnim statističkim podacima iz Hrvatske piše da je dužina granice s Bosnom i Hercegovinom 1.011,4 km, dok naši zvanični podaci govore da je, od ukupne kopnene granice, koja iznosi 1.538 km, najduža prema Hrvatskoj – i to 932 km. Dužina granice Srbije prema Bosni i Hercegovini, prema službenim podacima Statističkog zavoda, iznosi 302 km, dok statistički podaci Bosne i Hercegovine navode dužinu iste granice od 357 km.
Da bi se uskladili ovi podaci, nužno je okončanje otvorenih pitanja granice s Hrvatskom i Srbijom na području Kostajnice, Bihaća, Kulen-Vakufa, Drvara, Bosanskog Grahova, Duvna, Gacka, Foče i drinskih ada nizvodno od Zvornika. Pored navedenog, i dalje je neriješen status korištenja hidroakumulacija na Drini i Buško jezero, što opterećuje međusobne odnose.
Bosna i Hercegovina ima samo s Crnom Gorom zaključen sporazum o granici. Kao što se zalažemo da svaki pedalj naše domovine ima istu važnost i vrijednost, tako isto svaki granični prijelaz i granica u cjelini predstavljaju dio našeg suvereniteta. Zbog toga je nužno da se kroz političko djelovanje urede granični prijelazi shodno standardu uz isticanje samo državnih obilježja.
