Oktobarsko hladno jutro. U zraku se osjeća nadolazeća zima. Žestoka zima. Oktobar u Gradačcu, pričali su ljudi, bilo je uvijek nešto prelijepo. Bogata ravnica nagrađivala je svoje zemljoradnike obiljem plodova. Dovozili su se kući pšenica, ječam, raž..., pripremale se za tržnice najbolje jabuke i kruške.
Preko puta mene sjede vojnici iz Gradačca. Vidi se na njihovim licima, u njihovom govoru, neka sjeta dok pričaju o tim predratnim jesenskim danima obiranja usjeva. Vidi se ogorčenost kod jednog starijeg vojnika. Počesto uzdahne s dugim “ehhhhh”, dok riječima dočarava te zalaske sunca i ljepotu pšenice koja sazrijeva.
Nisu ovi ljudi ovdje imali jako razvijenu industriju. Većinom su živjeli od svoje njive i vlastitog truda. A živjeli su lijepo. Dalo se to naslutiti po izgledu njihovih kuća i objekata izgrađenih oko njih. I ove 1992. godine uspjeli su nešto od svoje ljetine ubrati, ali dosta je propalo jer je ostalo na linijama razgraničenja.
Počinje sipiti sitna kiša. Sklanjamo se na zadnju stranu banjskog lječilišta. Vojska dolazi i odlazi. Jedni dolaze po municiju i opremu, drugi se spremaju kući, a treći tek stižu u smjenu.
Stariji čovjek, koji je maloprije pričao o jeseni u Gradačcu, baca svoju vreću za spavanje na pločnik pored nas i sjeda.
“Gdje vi idete, znate li”, pita. Niko od nas to nije znao, a nije nam bilo ni važno.
Pokazuje na moju svesku i upire prstom: “A šta ti tu pišeš?”
Hamza se smije i okreće prema njemu: “On ti sve zapisuje što se desi. Ako nas razbije detonacija, pa izgubimo svijest, da se možemo podsjetiti šta je bilo i gdje smo bili.” Ostali se grohotom zasmijaše.
Čovjek je i dalje ozbiljan. Sada gleda direktno u mene i ponovo pita:
– A stvarno, šta zapisuješ?
– Ma zapisujem sve što se dešava, gdje smo bili i tako...
Stavlja prst na sljepoočnicu, nekako kao da se zamislio.
– Vidiš, dobro je to. Evo, ja sam stariji mnogo, a čuo sam od naših starih da smo dobro stradali od četnika i u onom ratu. A vidi jednu stvar, nikad nigdje ništa nisam o tome pročitao.
– Eeee – uzdahnu Asif – piše ti on, stari, i pjesme znaš.
– Neka, lijepo. A kakve pjesme pišeš?
– E nisu mu baš neke pjesme – Asif će na to – turobne, mračne, pune smrti i još štošta.
U tom momentu iznad nas prelijeće granata. Njena eksplozija razliježe se gradom. Za njom dolijeću još dvije. Oglašava se uzbuna za opću opasnost. Asif kupi svoje stvari mrmljajući: “Hajmo, momci, sijelo je gotovo.”
Stižu dva kamiona. Prozivaju nas da pođemo s momcima iz Gračanice. Četiri su sata popodne. Krećemo truckajući se nekim starim putem. Čujemo odjek jakih detonacija i snažnu pješadijsku vatri kako dopire sa svih strana.
Kamioni se zaustavljaju. Kažu nam da možemo izaći. Jedan od komandira iz Gračanice pokazuje rukom naprijed. “Noćas nećemo ulaziti u liniju ovdje na Vidi, ako bude trebala pomoć, mi smo tu blizu i možemo brzo djelovati. Komanda je javila da imaju neki novi plan i neko od njih će doći noćas da se dogovorimo. Smjestite se ovdje u pozadini, sklonite se od kiše i čekajte nove naredbe.”
Oko 11 sati navečer stiže nekoliko ljudi iz komande iz Gradačca. Kažu nam da su izviđači na terenu i da ćemo najvjerovatnije napraviti proboj neprijateljskih jedinica na potezu Vida – Krečane. Ne znaju tačnu poziciju, ali kako su iznijeli u planu, neprijatelj koncentrira napade na Požarike i Sibovac, te je ovaj dio linije koji ćemo napasti mnogo oslabljen. Ovo je izuzetna prilika da im se zada udarac ondje gdje to najmanje očekuju u vrijeme kad se tome najmanje nadaju.
Jedan od oficira ustaje da nam se obrati: “Budite svi spremni u četiri sata da izvršimo posljednje pripreme. Ako ko ima nekih dodatnih pitanja u vezi s ovom akcijom – bujrum.”
Povisok vojnik podiže ruku i ustaje: “Meni nešto nikako nije jasno: u posljednja četiri dana jedva odbijamo napade agresora na Požarikama, Sibovcu i industrijskoj zoni, nedostaje nam materijalnih sredstava, municije, opreme, svega, a sad odjednom idemo u napad da pomjeramo linije.”
Oficir ga je slušao skrštenih ruku. “Jesi li završio”, priupita. “Vidi, mi nismo završili vojne škole. Evo, niti jedan od nas četverice. Ali, u ovo vremena smo, složit ćete se svi, ustanovili da je napad najjača odbrana. Mi drugih opcija nemamo. Znam da smo slabi i s municijom i sa svim što si nabrojao, ali, evo, ako nešto znači, ja sam prvi koji će s vama ići u ovaj napad.” Svi su prisutni šutjeli.
Ustajemo oko pola četiri i počinjemo se spremati. Pridodaju nam još nekoliko boraca iz grada s protuoklopnim naoružanjem.
Dolazimo na liniju u krečanama. Tu nas čekaju izviđači. Objašnjavaju nam situaciju pobliže i upućuju u raspored neprijateljskih rovova. “Ja mislim da neće biti problema i da će ova akcija, ako Bog da, dobro proći. Dva puta smo dolazili do samih njihovih rovova. Nema ih mnogo. Uglavnom, taj efekt iznenađenja na našoj je strani. To nam je veoma bitno”, govori nam jedan od izviđača.
Raspoređujemo se i polahko krećemo naprijed. Polaze tri grupe, s tri komandira. U direktnoj smo živoj vezi. Tlo je nakvašeno. Hodamo oprezno jer se svakih malo nekom oklizne.
Dolazimo na pedesetak metara od linije. Izviđači nam pokazuju tačna mjesta napada. Prva grupa kreće naprijed, a mi s lijeve i jedna grupa s desne strane imamo zadatak da ih štitimo.
Gledamo ih dok se nečujno podvlače pod rovove. Još nije svanulo pa u polumraku samo naziremo njihove siluete.
Momci s ručnim bacačima idu prvi i zauzimaju položaj ispod malog brežuljka. Mi se dvojica po dvojica prebacujemo u liniju s njima. Brzo se poravnavamo. Možemo jasno čuti radio s kojeg dolazi muzika iz neprijateljske zemunice.
Komandir pokazuje rukom Mirzi da zauzme položaj s mitraljezom ispred nas. Dodajem mu kutiju i redenik i odvajam se lijevo od njega.
Nastaje grobna tišina. Ležim sam na zemlji i jasno čujem kako mi se zvuk srca odbija od zemlju. U ušima neki šum. A onda ustaje momak s ručnim bacačem i ispaljuje projektil. Za njim odmah drugi. Dvije eksplozije stapaju se u jednu i blijesak obasjava nebo.
Prvi je zatreštao Mirzin mitraljez, a onda je sasulo iz svih naših cijevi. Komandir iz Gradačca uzvikuje: “Idemo, idemooooo!”
Prvi prema rovu tih petnaestak metara pretrčava Safet, pa Miralem, a za njima Asif i ja. Zrna sa svih strana zuje poput osa. I oni zdesna i slijeva, svi idu naprijed. Pred nama odjekuje još jedna eksplozija. Miralem baca ispaljenu “zolju” i nastavlja pucati iz svog puškomitraljeza.
Iz protivničkih rovova nasumično pucaju. Zrna prolijeću visoko iznad nas. Još nekoliko metara i bit ćemo na grudobranu.
Asif baca bombu, a nas dvojica odmah za njim. Dok detonacije odjekuju, već se penjemo preko grudobrana.
Uskačemo u tranšeje. Na samom ulazu dva nepomična tijela, a do njih dvojica agresorskih vojnika čuče i iz sveg glasa viču: “Ne pucajte, ne pucajte!”
Dolje, desno od nas, odjekuju pucnji. Čuju se povici: “Bacaj oružje, bacaj oružje!” Rafali odjekuju duž cijele linije.
Odmah za nama uskaču u liniju i idu dalje, i ulijevo i udesno, momci iz drugog ešalona.
Linija na krečanama zauzeta je za nepunih petnaest minuta i stavljena u potpunu kontrolu Armije RBiH. Zarobljene su ogromne količine municije, dva bestrzajna topa, dva “Browninga”, mnogo pješadijskog naoružanja. Poginulo je tridesetak, a zarobljeno dvadesetak agresorskih vojnika, od kojih su neki sjedili do nas.
Asif vadi cigarete i nudi prvog do sebe. Gledam ga. Na njemu neki stari poderani džemper i pantalone, dio JNA uniforme. Onakav, sav jadan, cijeli se, od glave do nogu, trese od straha.
Tada se, baš tu, u mojim očima srušio mit o njima kao o nekakvoj vojnoj sili.
Ubrzo ih kupe i odvode u grad. Na ovim položajima ostajemo još 48 sati. Za to smo vrijeme odbili najmanje šest njihovih protunapada. Nisu nas uspjeli maknuti ni za centimetar.
