Niski, tamnoputi dječak čekao je dolazak voza. Njegovo se smeđe lice svojim ljubaznim crtama isticalo živahnim bademastim očima i velikim brkovima kojima je pokušavao nadoknaditi mladolikost svog lika. Voz je stigao usred oblaka pare, a putnici su se popeli u vagone. Gandhi se smjestio na jedno od podstavljenih sjedala u glavnom vagonu. "Gubi se odavde, Sami!", povika kondukter, zdepast, visok muškarac. "Ne možeš tamo sjediti."

'Sami' je bio pogrdni izraz koji su bijelci koristili za Indijnce u Južnoj Africi. "Imam kartu prve klase", odgovorio je Gandhi pokazujući svoju kartu. „Nije važno. Vi ste Indijac i ovaj je vagon namijenjen bijelcima.“ Namjeravao je polemizirati, koristeći svoje znanje pravnika, ali kondukter ga je gurnuo na platformu. Za njim je bacio elegantni kožni kofer. "Indijci i crnci, natrag!", vikao mu je.

Šef stanice je zazviždao i podigao crvenu zastavu. Voz je polazio. Gandhi ga nije smio propustiti. Čekali su ga u Pretoriji da potpiše neke ugovore. Spuštene glave, prikupio je prtljag i smjestio se u pretrpani stražnji vagon. Smješten na drvenoj klupi, Gandhi je osjećao kako ga ironično promatraju njegovi suputnici, crnci i Indijci. Bijelac je ponizio njega, briljatnog advokata. Ono što mu se desilo na željezničkoj stanici Pietermaritzburg, u glavnom gradu bivšeg Zulu kraljevstva Natal u Južnoj Africi, zapamtiće za cijeli život.

Gandhi je rođen kao sin premijera Porbandara, kneževine na sjeverozapadu Indije. Pripadao je kasti Banyan, cijenjen zbog urođene rječitosti njezinih članova, koji su se gotovo uvijek bavili trgovinom. Slijedeći indijski običaj, pordoica ga je oženila u dobi od 13 godina, za djevojčicu kojoj su ga obećali od njegove šeste godine, a nedugo zatim, poslali su ga u London na studij prava. U metropoli viktorijanskog carstva mladi je Gandhi naišao na surovu stvarnost britanskog rasizma. U rodnom Porbandaru bio je pripadnik privilegirane klase, ali u Londonu je bio samo Indijanac maslinaste puti, iako se odijevao po evropskoj modi i nosio šešir.

Gandhi je reagirao srivanjem u svojoj kulturnoj baštini i predao se čitanju Bhagavad Gite, hinduističke Biblije, što ga je dovelo do proučavanja kršćanstva, budizma i nove teozofije, nove religije koja je tada bila u modi.

Po povratku u Indiju budućnost mladog advokata nije djelovala ružičasto. Roditelji su mu umrli i porodica više nije bila toliko utjecajna kao nekada. Zaposlio se kao komercijalni agent za izvoznu firmu i otišao s porodicom, koja je u međuvremenu narasla na četiri člana, u Južnu Afriku. Tamo ga je prezir pretrpljen na stanici Pietermaritzburg, zajedno s drugim nezadovoljstvima, doveo da se bori za prava indijske manjine, što će raditi naredne 22 godine.

Kad se vratio u Indiju, otkrio je da ga je ono što je radio u Južnoj Africi učinilo herojem kojeg su ljudi cijenili. Isprva je Gandhi opravdavao zapadni kolonijalizam, budući da se potčinjeni narodi nisu činili sposobnima za samostalni napredak. Uz to, duboko u sebi divio se evropskoj kulturi. Čak je i tijekom Prvog svjetskog rata poticao indijsku podršku britanskim ciljevima. Taj se stav radikalno promijenio kad su ga čitanja ruskih klasika i događaji u Amritsaru (Englezi su pucali na mnoštvo demonstranata i ubili ih oko 400) uvjerili da je njegov stvarni cilj oslobađanje potčinjenih naroda.

Činio bi to mirnim otporom, građanskim neposluhom i bojkotom Britanaca. Kao simbol svog sudjelovanja u toj borbi, od tada je nosio tradicionalnu indijsku odjeću, koja mu je ostavljala potkoljenice u zraku, što je, pokazujući vlastitu krhkost, pojačavalo njegovu ahimsu ili odricanje od nasilja. Aktivizam ga je u nekoliko navrata odveo u zatvor, što je prihvatio stoički uzdižući se kao duhovni vođa Indijaca.

Englezi su 1927. pokušali nametnuti Ustav indijskom stanovništvu. Gandhi se vratio aktivizmu i stavio se u službu nacionalističke stranke, Indijskog nacionalnog kongresa. Kasnije, razočaran ponašanjem političara, napustio je vladu kako bi se posvetio obrazovanju svojih sunarodnjaka, koje je pokušavao osloboditi anahronog sitema kasti.

Tijekom Drugog svjetskog rata protivio se indijskoj pomoći Ujedinjenom Kraljevstvu, što ga je odvelo natrag u zatvor. Oslobođen na kraju rata, učestvovao je u pregovorima koji su doveli do nezavisnosti Indije.

Nako što se Indija odvojila iz Ujedinjenog Kraljevstva napetosti između hindusa i muslimana bile su tolike da je odlučeno da se potkontinet podijeli na dvije države: Indiju (s hinduističkom većinom) i Pakistan (s muslimanskom većinom.)

Gandhi je pokušao smiriti duhove pojavljivanjem u zonama sukoba, što mu je donijelo status neprijatelja na obje strane. U noći 30. januara 1948. bio je na putu na zajedničku molitvu kada je na njega hinduistički radikal iz neposredne blizine ispalio tri metka. Gandhi je preminuo nakon što je pozvao hinduističko božanstvo svojim posljednjim riječima: "Hej, Rama!".

Korijeni Gandijevog ekstremnog pacifizma mogu se pronaći u jainskoj ideologiji njegove majke Putlibai, koja je bila protiv bilo koje vrste nasilja, uključujući i ubijanje mikroba lijekovima. Iz tog razloga, Mahatma ('Velika duša') smatrao je sebe neprijateljem tradicionalne medicine i bio je uvjeren da se svako zlo može izliječiti reguliranim životom i sirovom i mliječnom prehranom. Inače, preporučivao je i maslinovo ulje. Spavao je s golim djevojkama, uključujući i nećakinju. Objašnmjavcao je to činjenicim da se na taj način kontrolira.

Još kontroverzniji je bio njegov stav protiv teritorijalnih želja fašističkih sila. "Pozovite Hitlera i Mussolinija da uzmu koliko god žele od vaših zemalja", savjetovao je Saveznicima. Ako žele zauzeti svoj teritorij, dajte im ga. Pokorite im se, ali odbijajte ih poslušati. Drugim riječima, pasivni otpor i građanski neposluh kao univerzalna formula. Srećom ni Churchill ni Staljin nisu slijedili njegov savjet.

Gandhijev odnos prema seksu još je jedna od enigmi tog lika. Oženjen još kao tinejdžer, u svojim tridesetima odlučio se na doživotni celibat, a da se o tome nije ni savjetovao sa svojom prvom suprugom Kasturbom koju je, s druge strane, maltertirao svojom ljubomorom. Samopotisnuta seksualnost imala je posljedice.

U starosti je razvio svojevrsnu fiksaciju za spavanje svake noći s jednom ili dvije gole djevojke, ne uvijek iste, uključujući i svoju nećakinju Manu. Iako je to bila, kako je tvrdio, vježba samokontrole ta je činjenica uz jopš neke druge razloge bila uzrok što Gandhiju nikada nije dodijeljena Nobelova nagrada za mir, iako je nominiran za nju pet puta.