Uključili smo radio. Kao naručen, spiker je govorio o onom što je najaktuelnije, o pregovorima pod pokroviteljstvom Amerikanaca: “Vrlo je izvjesno da su pregovori propali. Bosanskohercegovačka delegacija nije se mogla usaglasiti s predstavnicima srpske strane, u vezi sa statusom Brčkog. Specijalni izaslanik američke administracije za Balkan Richard Holbrook vjerovatno će objaviti večeras, oko 22 h po našem vremenu, da su okončani pregovori bez dogovora...” Djed i Salih nisu ništa komentirali, samo su se gledali onako odsutno, pijuckajući kahvu.
Salih je ostao do kasno, ne toliko zbog posla, slutio sam da želi sačekati vijesti. Vrtio sam radioprijemnik, mogli smo uhvatiti frekvencije Hrvatskog radija, SRNU i Radio Bosne i Hercegovine. Nije bilo Holbrookovog obraćanja. “Nešto se dešava. Možda su se predomislili? Svakako je kasno, pričam svašta! Bit će što biti mora. Debelo sam zagazio u policijski sat. Ubit će me Hata”, kazao je čika Salih krenuvši ka izlazu. Napolju je bila hladna vjetrovita novembarska noć, nije bilo padavina...
II
Osvanuo je tmuran dan. Nisam volio takve dane. Meteorolozi su obično naglašavali činjenicu da povišen atmosferski pritisak može dovesti do nesanice, razdražljivosti i sličnih problema kod ljudi. Ja sam ih doživljavao kao dane “pod napon”, čini mi se, čak su i ulične mačke bile nekako nervoznije u tim trenucima. Izbijalo je sivilo iz ulica i ruševina, činilo mi se da su oblaci u toj mjeri narasli da će svakog trenutka dohvatiti tlo. Nije granatiralo. Bilo je struje. Osjetila se neka težina, nešto što pritišće a ne vidi se.
A onda je sve “puklo” iz neba, srušile su se, sišli su krupne kapi kiše, vode, života... Poput najpreciznijeg komunalca, bujicom su očišćene sve one nečistoće što je ostavio, uglavnom, čovjek, otjerale su pomrčinu, tjeskobu, loše raspoloženje. Osjetio sam olakšanje, kao i ostali ukućani u podrumskim prostorijama kuće u ulici Željeznička na broju 19...
S polja su vrata, vjerovatno nehatom, ostala otključana. Pojavio se električar Muharika, donosilac lijepih ili crnih vijesti. Kretao se svuda, uvijek je negdje trebalo osposobiti neki dio mreže pod naponom, skopčati neku žicu, te je tako dolazio do informacija. Nosio je i mali džepni tranzistor...
“Pal’te radio, pal’te radio... Ljudi, mir je, mir je”, zadihano je govorio Muharika, kao da će mu ta vijest pobjeći, kao da će se, ako je sad, na ovom mjestu ne prenese, nešto loše desiti... “Šta pričaš, smiri se”, pokušao ga je smiriti djed. No, Muharika je i dalje skoro pa vikao: “Potpisan je mir, gotovo je.”
Ustrčao sam na sprat, podesio antenu, uključio televizor... Pristigao je i djed, Muharika, mama. Svi smo zurili u ekran. Clinton je govorio na engleskom, zadovoljna lica. Simultani prijevod ili je kasnio ili ga nije bilo. Kamera je prikazivala sto za kojim je sjedio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, u sredini predsjednik RBiH Alija Izetbegović, a do njega Slobodan Milošević, predsjednik onoga što se zvalo Savezna Republika Jugoslavija. Vojna baza Wright Patterson, Sjedinjene Američke Države, savezna država Ohio, grad Dayton. Onaj grad poznat po trkama automobila, iz filma Dani groma, u kojem je glumio Tom Cruise.
Dvadeset prvi novembar 1995. godine. Rat je završen! Ma šta to značilo. U mojim dječačkim projekcijama, tamo na početku rata, njegov konac, njegov svršetak, njegovo okončanje nije trebalo izgledati ovako. Bili bismo na Savi, na Drini, naše bi trupe marširale, pjevale bi se vojničke i patriotske pjesme, bio bi vatromet. Ne bi bilo poginulih, niti ranjenih, niti prognanih, niti silovanih, niti traumatiziranih, mir bi zamijenio rat i sve bi odjednom bilo novo i još ljepše. Kao kad oštetiš neku vrijednu igračku ili ti je neko ukrade, a roditelji ti kupe drugu, pa zaboraviš onu negativno iskustvo kao da se nikada nije ni desilo. Sjedili smo upijeni u ekran, u televizor povišenog tona, na kojem je predsjednik najmoćnije države svijeta upravo okončao svoj govor, a rat je još bio tu, u našim prsima. Koliko će vremena trebati i da li će nas ikada napustiti osjećaj strepnje, opreznosti, nepovjerenja, stalnog preispitivanja da li iza nečeg lijepog slijedi nešto ružno ili loše, stalnog osluškivanja hoće li se začuti ispaljenje, zvižduk...? Je li moguće tu igračku, naše duše, ponovo sklopiti, zalijepiti, udahnuti u nju novu radost života...? I koliko će to potrajati?
III
Solun, 25. novembar 1995. godine. Dvorište Osnovne škole “Hasan Kikić”. Visoko podignuta zastava s bijelim ljiljanima. Prolijeće koja pahulja snijega. Hor pod vedrim nebom. Izvodi se Latićeva Ja sin sam tvoj, neformalna himna. Potom Zemljo moja. Hladno je s peta, hladan zrak prodire u nozdrve, šiba u lice, koče nam se promrzli prsti, inje se lijepi u kose djevojaka, a oko srca je toplo... Stajali bismo tu, ako treba, i vječnost.
Za improviziranom govornicom pojavio se meni nepoznati čovjek s kravatom. “Djeco, želio bih da nekoliko stvari upamtite, da ih ponesete s ovog skupa”, kazao je na početku. Izvadio je papir i čitao već pripremljen govor ili samo teze, nisam mogao razaznati. Izgledalo je tečno: “Zlo ima ime i prezime, od najviših političkih i vojnih zvaničnika do onih na terenu koji prave sam zločin. To treba utvrditi i taj će se proces pokrenuti. Svako onaj ko je učestvovao, naređivao, provodio naredbe treba da odgovara pred licem pravde. Imamo primjer kako je suđeno zlotvorima iz nacističke Njemačke. Drugo, zamolit ću vas da ne mrzite nekoga zato što je pripadnik ovog ili onog naroda, zato što se zove ovako ili onako. To naši neprijatelji i hoće. Naši slavni preci prije 53 godine odlučili su da ova zemlja nije isključivo niti srpska, niti hrvatska, niti muslimanska. Svojim životima svjedočili smo u ovom ratu toj istini. Bosna je dovoljno široka za sve ljude dobre volje, ma kako se zvali, ma šta vjerovali, ma šta slavili. Od Jugoslavije se pokušala napraviti Bosna u velikom. Nije uspjelo. Prejake su bile one sile koje su isključive, koje bi da ima jedan narod, a da su ostali u sluganskom položaju ili da ih nema. Zato nam je Bosna i Hercegovina važna i kao država, kao teritorij i kao ideja. Bez nje bi bila samo lutalice, narod u nestajanju, u asimilaciji. Bošnjaci su kičma tih nastojanja, te državotvornosti. Nikada ni pred kim ne dajte da ovu zemlju svojataju! Ovo je zemlja vas, i sutra vaše djece. Izvan ovih granica bit će te tuđinci. Pa i ovi koji ne vole ovu zemlju kad odu preko Drine zovu ih Bosancima, a u Zagrebu i Splitu Hercegovcima. Džaba, to je tako, gdje si rođen, to te određuje. Još jednu stvar, želio bih naglasiti, vi koji ste rasli ovdje, na ovim prostorima, između naših živopisnih planina Konjuha, Zvijezde i Romanije, u slivu naših lijepih rijeka Stupčanice, Bioštice i Krivaje, pamtite i prenosite, pričajte... Nemojte da se zaboravi ratni put Mladoševac, ratna bolnica u Paskoj Luci, herojsko Kruševo, Bakići, Dolovi, spaljena sela od Šašavaca do Olovskih Luka, nemojte zaboraviti zemlju na kojoj stojite (rukom je pokazao prema džamiji), ovo šehidsko mezarje ovdje u Solunu, svu dobrotu domaćina, ovih gorštaka niz Krivaju, od Boganovića do Careve Ćuprije i Kamenska, ovih ljudi koji su dijelili i koricu hljeba i svoj dom, koji su primili ne samo izbjeglice iz herojskog Olova, iz sela pod okupacijom na našoj općini, nego i našu prognanu braću i sestre iz sela sa sokolačke, ilijaške općine, one stradalnike što su došli s područja istočne Bosne i diljem naše lijepe Bosne i Hercegovine. Sutra pričate svojoj djeci o veličanstvenom i teškom vremenu u kojem se živjeli! Djeco moja, mogu tako reći, mislim da sam stariji od gotovo svih prisutnih, možda vam ovo zvuči pretenciozno, ali jednog dana će te se ovoga sjećati s ponosom. Toliko, hvala vam, a sad možete proći u prostorije škole gdje će se nastaviti priredba.”
Izvodila se pjesma Maka Dizdara Zapis o zemlji, potom Ibrišimovićeva Bosna. Već je bilo toplo, već nisam mogao držati pažnju, gledao sam prema Melihi, djevojčici plave kose. Nisam više pratio školsku priredbu povodom Dana državnosti.
IV
“I šta misliš, Nedžmija, hoće li ovo zaživjeti?”, upita komšija Džafer. “Hoće! Garanti su najveće svjetske sile. A i mi svi umorni smo od rata”, odgovori djed. “A zašto baš sada, kada je Banja Luka mogla pasti? Mogli smo ih najuriti do Drine”, govorio je komšija. “A ko?”, upita djed, potom nastavi povišenim tonom. “Mani se te priče šta bi bilo kad bi bilo! Ti si ono policajac koliko već godina?”, upita djed. “Skoro pa će dvadeset, pred penzijom sam”, odgovori Džafer. “Je l' de, svjedok si kroz sve te godine, kad se desi neki veći belaj, dođu informacije u stanicu, pa se izađe na teren, pa se naprave procjene, pa se povede neka akcija koja opet donese neki rezultat”, objašnjavao je djed. “Tako nekako, a zašto mi to govoriš?”, reče Džafer. “Pa zato što se u čaršiji, dok vi radite najbolje što umijete, pojavi na desetine komandira i načelnika policije, s hiljadu verzija šta je bilo i šta se moglo uraditi. Je l' de?”, opet upita djed. Klimnuo je glavom Džafer. Djed je nastavio: “E tako ti je i s visokom politikom. Oni imaju bolje informacije nego ja i ti ovdje. Znaju s čime raspolažemo, koje su opasnosti. I donose teške odluke. Da se nastavio rat? Šta bi bilo s Goraždem, naprimjer. Koliko bi trebalo izginuti mladosti da se deblokira Sarajevo? Bi li nas svijet podržao? Bi li narasli Tuđmanovi apetiti nakon pobjede u Krajini? Šta bi uradio Milošević? Kakav bi bio odnos snaga u Bosanskoj krajini s pedeset hiljada vojno sposobnih Martićevih četnika koji su se odjednom našli u Bosni? Imamo dva miliona ljudi na slobodnoj teritoriji, a zima ide. Sve su to otvorena pitanja. Zato, kako kaže Alija, mislim da je dobra procjena: ‘Bolje nepravedan mir, nego nastavak rata.” I hvala Bogu da je bio on, a ne neko drugi. Takav se čovjek rađa jednom u stotinu godina. Kad je krenula sva ona mašinerija koju je imao Milošević, ono što smo imali od političara, da im ne nabrajam imena, teško da bi se snašlo, teško da ne bi pokleknulo. Alija je uspio objediniti taj patriotski front, pogledaj samo sastav članova Predsjedništva. I pored toliko zločina nad našim narodom, nije bilo osvete! Sačuvani su sakralni objekti svih konfesija ondje gdje smo imali vlast. To je ta umješnost. On je virtuoz naše visoke politike. To mu i svijet priznaje. Jedino ga mi ovdje na svakom koraku osporavamo. Opstali smo! Odbranili smo se! Nisu nam davali ni deset posto šansi! Ova djeca (rukom je pokazao na mene i Džaferovog sina Benisa) moći će, ako Bog da, za koju godinu studirati, raditi, graditi svoje gnijezdo u ovoj zemlji... Šta je alternativa? Da i oni nasele rovove i da sa zebnjom čekamo njihov povratak? Moj Džafere, a sad je do nas! Kako? Koliko ćemo biti pametni da reintegrirano, da obnovimo ovu zemlju, sve je u našim rukama. Industrijski bazen u slivu rijeke Bosne, Tuzla s okolinom, elektrane na Neretvi, ondje gdje je proizvodnja, gdje je naseljeno, gdje su motori za razvoj, manje-više, sve je u našim rukama. Do nas je, Džafere, do toga koliko ćemo imati pameti.”
