Oni nisu bili samo nezakoniti. Također su predstavljali snažnu prijetnju kolonijalnom sistemu. Léa Tavares Mujinga, Monique Bintu Bingi, Noëlle Verbeken, Simone Ngalula i Marie-José Losh pet su od hiljada beba koje su otete i odvojene od svojih porodica tokom belgijske kolonizacije Konga, koja je trajala od 1908. do 1960. Njihov zločin: biti potomak evropskog građanina i afričke žene. Sada su izvele belgijsku državu pred sud u procesu kakvog nema u Evropi.

Pet žena, rođenih između 1946. i 1950. godine, oduzete su majkama u ranim godinama života. Praksa koju su orkestrirali belgijski zvaničnici uz saradnju i saučesništvo crkve. Tih pet žena predstavljaju mali dio od hiljada djece „mješovite rase“ — poznate kao métis — za koju je belgijska država dekretom izdala nalog za potragu i hvatanje.

Kada bi ih oteli porodicama, mijenjali bi im identitet i nakon toga bi ih slali u sirotišta, internate i samostane, uglavnom vjerskog karaktera i udaljene stotinama kilometara od njihovih domova. Zapravo, radilo se o otmicama zamaskiranim u svrhu "evropskog obrazovanja". Zbog boje kože bili su na ničijoj zemlji. Bili su izopćenici, potomci "sramota", "grijeha" i "prostitutki".

"Ni bijeli ni crni. Bili smo djeca nepoznatih roditelja, djeca grijeha, odvojeni od svih", izjavila je prije nekoliko godina jedna od žrtava i tužiteljica, kako prenose belgijski mediji.

 

Njihov je grijeh bio što su „métis“, a takva su djeca bila žestoko proganjana više od pola stoljeća, praksa se protezala kroz cijelo kolonijalno razdoblje. Procjenjuje se da je u tom razdoblju u Kongu, Ruandi i Burundiju rođeno između 15.000 i 20.000 djece roditelja različite rase.

Odnosi između Evropljana i lokalnog stanovništva nisu bili samo zabranjeni zakonom. Spoj između kolonista i domorodca "kaljao" je reputaciju bijele nadmoći i raznio neraskidivu liniju između jednog i drugog. Štaviše, to je otvorilo vrata budućem ustanku ili pobuni koja bi ugrozila cjelokupnu kolonijalnu strukturu.

 

Godine 2021. petero podnositelja tužbe već je optužilo belgijsku državu za počinjenje zločina protiv čovječnosti zbog njene politike rasne segregacije. Izgubili su ovu prvu bitku odbijanjem suda, koji je presudu zasnovao na nemogućnošću suđenja za zločine, poput rasne segregacije djece, koji nisu postojali u vrijeme prijavljenih događaja.

Léa, Monique Bintu Bingi, Noëlle, Simone i Marie-José traže odštetu za diskriminaciju koju su pretrpjele prije sedam desetljeća, a koja je na njima ostavila doživotni trag.

Ovaj put ne žele odustati i žalili su se Apelacionom sudu. Novo ročište održano je prošle sedmice  a još nije određen datum izricanja presude. Veliko pitanje s kojim se građanski sud suočava ostaje isto: može li se suditi ili ne za zločine koji u to vrijeme nisu smatrani takvima?

Za sada se zemlja ograničila na priznavanje činjenica i ispriku hiljadama djece „mješovite rase“ koja su nasilno odvojena od svojih porodica u Africi.

"U ime belgijske savezne vlade, ispričavam se mestisima tokom belgijske kolonizacije i njihovim obiteljima za nepravde i patnje koje su pretrpjeli. Također želim izraziti naše suosjećanje prema afričkim majkama, čija su djeca oduzeta", izjavio je 2019. tadašnji belgijski premijer i sadašnji predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel. Bile su to prve riječi priznanja zlostavljanja počinjenih tokom brutalne belgijske kolonizacije.

Kralju Leopoldu II. koji je lično posjedovao cijeli Kongo od 1885. do 1908. godine, pripisuje se smrt i brutalno ponašanje prema milionima ljudi. Godinu dana nakon Michelovih riječi, belgijski kralj Philippe izrazio je "svoju tugu" zbog djela nasilja koje su počinili Belgijanci u onome što se danas zove Demokratska Republika Kongo. Od tada, zemlja je krenula putem istraživanja, istine i sjećanja. Žrtve cijene riječi, ali žele djela i, prije svega, traže pravdu u vidu odštete od 50.000 eura i uvid u službene dokumente koji detaljno opisuju njihovu prošlost.

A noćna mora nije završila s dolaskom neovisnosti zemlje 1960. Mestisima nije bilo dopušteno ukrcati se u kamione UN-a koji su bili samo za bijelce. Monique Bitu Bingi na belgijskoj javnoj televiziji RTBF objasnila je kako su ih časne sestre napustile. "Rekli su nam da se vratimo svojoj kući. Pješačili smo više od 200 kilometara kako bismo pronašli naše majke. Imala sam 11 godina. Bili smo usred zone koju su držali pobunjenici. Zamislite što su nam učinili. Ponekad ne mogu spavati.“

Belgijska je država vratila u domovinu mnogu od te djece. Sam Michel je priznao da je ovaj transfer "obavljen odvajanjem braće i sestara i da je uzrokovao gubitak identiteta" zbog raznih promjena imena, prezimena i datuma rođenja. Ovom iskušenju dodana je poteškoća započinjanja novog života jer ih se ne smatra građanima Belgije. Mnogi od njih još uvijek se bore za "egzistiranje" u zemlji. Paul Totoro postao je prvo dijete métisa koje je dobilo rodni list prije samo dvije godine.