Starenje ima mnogo neugodnih aspekata, ali postoje dugi životi koji nam omogućuju da, kada se zbroje desetljeća, imamo višestruka i raznolika životna iskustva. Iako sam pola života proveo u naciji koja ratuje sama sa sobom, u mojoj rodnoj Kolumbiji, takođe mogu reći da sam drugu polovinu živio u mnogo vrlo različitih zemalja: više od godinu dana u Meksiku, godinu i po u Njemačkoj, oko 13 godina između Italije i Španije, još jedna duga godina (preduga) u Sjedinjenim Državama, još jedna u Nizozemskoj koja mi se činila kratkom i duga razdoblja u Francuskoj, Egiptu, Grčkoj…

Posjetio sam, s vrlo rijetkim iznimkama, sve američke zemlje, sve evropske, neke na Dalekom i Bliskom istoku i neke u Africi. Ne želim se hvaliti kozmopolitizmom (imao sam puno sreće, to je sve), ali usuđujem se reći, skromnost na stranu, da sam mogao vrlo dobro promatrati i uporediti kako ljudi žive u svakom od ovih naroda.

Znam da je Evropa, vrlo mudro, posljednjih desetljeća odlučila odreći se bahatosti i šovinizma, i to je doista jedna od vrlina kasne životne dobi, sposobnost da se ne osjećaš središtem svijeta i ne vjeruješ da imaš recept za univerzalni lijek. Pa dobro, i primjereno je tako biti, pogotovo u ovim vremenima kada pobjeđuju kolonijalni hirovi i bahatost stručnjaka za uvijek poniženje i nikad poniznost. I, bez obzira na navedeno, kako nisam rođen u Evropi, mogu sebi dopustiti da vama, evropski prijatelji, kažem slijedeće: život je težak i može biti tužan, nepravedan i mučan bilo gdje na Zemlji. Naravno, toga nije pošteđen ni stari kontinent. Ali nema dijela svijeta gdje se živi manje loše nego kod nas, u Evropi, a pogotovo u tom čudu civiliziranog suživota zvanom Evropska unija.

Kad se moji prijatelji s ovog dijela kugle zemaljske (poput profesionalnih prigovarača) počnu žaliti na nedaće Evrope, njenu dekadenciju, sporost, starost, pretjeranu razboritost, uvijek im moram reći: čekajte malo, molim vas! Putujte malo, maknite se odavde, otiđite na drugu stranu Mediterana, na drugu stranu Atlantika i Pacifika, pređite granicu između baltičkih zemalja i uđite u Rusiju i njene satelite, utonite u Afriku, Indoneziju ili Vijetnam, idite u Venecuelu ili Argentinu, prošetajte Kubom ili Haitijem, uđite u Sjevernu Koreju ako vas puste, proputujte se noćnom morom američkog srednjeg zapada, idite u Egipat ili Sudan, prošetajte Nigerijom ili Indijom, zavirite u Pakistan, dođite u Kolumbiju, pretrpite teokratiju Irana ili kopajte po poligamnoj i mizoginoj monarhiji Saudijske Arabije, pa ćemo onda razgovarati.

Govor Donalda Trumpa ima za cilj zaraziti Evropu, cijepiti i ovdje lažni virus da evropske zemlje žive u moralnoj bijedi i društvenom i ekonomskom propadanju; u kontaminaciji od strane inferiornih rasa. Učinimo Evropu ponovo velikom!!! Ne, ne, molim te. Mala Evropa (jedva poluotok u zapadnoj Aziji koji se opire istočnom despotizmu) velika je, vrlo velika, a ono što je postigla u posljednjih osam desetljeća je nevjerojatno. Reći drugačije je laž, to je laž veličine Sjedinjenih Država, Kanade i Grenlanda zajedno!

To što feminizam trijumfuje nije dekadentno; to što se homoseksualci i trans osobe ne boje biti takvi je veličanstveno; daje nadu da je rasizam sramotan; to što postoji socijalna sigurnost (zdravstvo, stanovanje i kvalitetno javno obrazovanje) je socijalizam, pa šta, jer to je dobra vrsta; da kozmopolitizam trijumfuje nije ponižavajuće; to što su gradovi raznoliki i multikulturalni je lijepo i poticajno; da mogu postojati španski ili britanski nobelovci, ali porijeklom iz Perua, Pakistana ili sa Kariba, to je divno i normalno; to što u sportu ima igrača svih boja je super (čak i ako mali dio publike izvikuje idiotske uvrede na njihov račun).

To što su oni koji su razvili vakcine koje su nas spasile od Covida porijeklom iz Turske je izvanredno i trebalo bi natjerati Evropljane da se osjećaju, ne arogantno kao Trump, već vrlo ponosni što su regija poroznih granica i gradova koji su gostoljubivi prema imigrantima.

Ono što je Evropa postigla u posljednjih 80 godina je izvanredno; nema boljeg primjera civiliziranog suživota na cijelom svijetu. Ne postoji bolja (ili, ako hoćete, manje loša) stvarnost nigdje na kugli zemaljskoj u koju bismo gledali s nadom i željom za oponašanjem.

Borges je početkom osamdesetih napisao nekoliko vizionarskih riječi:  - U središtu Evrope postoji zavjera. Oni su ljudi različitih rasa, koji ispovijedaju različite vjere i koji govore različite jezike. Učinili su čudnu odluku razumnom. Odlučili su zaboraviti međusobne razlike i naglasiti svoje afinitete. -  To je čudesna urota Evrope kada je odlučila biti razumna, kada je konačno shvatila da mora prestati biti imperija, kada je napustila svoje tisućljetne ratove, trgovački protekcionizam i apetit za kolonizacijom.

Kada je željela izgraditi, iznutra, zajedničko, podržavajuće i raznoliko društvo, otvoreno prema svijetu i primjer planeti.

Nedavno je Trumpov izaslanik, JD Vance, došao u Evropu i rekao da je ova Unija u padu. U određenom smislu, može se složiti s Vanceom kada je rekao da najveća prijetnja Evropi ne dolazi izvana (Rusija), već iznutra. Istina je, ali iz razloga koji su potpuno suprotni onima koje je zagovarao carev izaslanik: evropska demokratija je ugrožena jer iznutra ima stranke koje su posvećene rasizmu, uništenju ideje Evrope i s populističkim besmislicama suprotnim demokratskim idealima.

Ovu totalitarnu klicu utjelovljuju uglavnom evropske ekstremno desne stranke koje pretenduju na vlast, poput AfD-a u Njemačkoj ili Voxa u Španiji ili one koja već vlada u Mađarskoj. Ako Viktor Orban osjeća toliko divljenje prema Vladimiru Putinu i njegovoj vrsti vlade, trebao bi predložiti Mađarima da napuste EU i da se njihov narod pridruži divljenju vrijednoj Ruskoj Federaciji.

Naravno, moramo konsolidirati sanitarni pojas koji svede na najmanju moguću mjeru ove pristaše rasizma, poricanja istine i slobode laganja i dezinformiranja. Trump i Putin, sada saveznici u svojim imperijalnim ambicijama, negacija su demokratskih ideala koji se njeguju i gaje u Evropi. Evropa ne smije ponovo postati velika u imperijalnom smislu koji oni podržavaju. Evropa je već velika, na svoj ujedinjen, diskretan način pun podrške. Ne smijemo tražiti lažnu veličinu, nego braniti veličinu, samu veličinu, koju su evropske zemlje već postigle kada su odlučile živjeti u miru i braniti ideje prosvjetiteljstva, koje su još uvijek vrlo žive i vrlo važeće.

Ono što Trumpu smeta nije slabost Evrope, nego njena veličina, njen ekološki pristup, odbrana njene ljepote, zavodljiva moć njenog ekonomskog i kulturnog modela. Stope ubistava i nesigurnosti u Trumpovoj zemlji šest su puta veće nego u Španiji. Očekivano trajanje života, zdravlje, obrazovanje i javni prijevoz beskrajno su bolji u Evropi nego u Sjedinjenim Državama. S BDP-om nižim od sjevernoameričkog, evropsko stanovništvo živi u mnogo ugodnijim i manje nejednakim uslovima nego američko stanovništvo. Trumpovi i Vanceovi ne preziru Evropu, oni je se boje. Boje se da će i dalje biti prekrasno zavodljiva: primjer mira, ljepote i demokratije za cijeli svijet.

Héctor Abad Faciolince je pisac, ovaj je komentar napisao za današnji El Pais