Dragiša Cvetković je preminuo  18. februara 1969. godine u Parizu. Bivši političar i novinar, držao je razne utjecajne dužnosti, uključujući dužnost gradonačelnika Niša i predsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije. Jedno od njegovih najznačajnijih političkih postignuća bio je tajni sporazum iz 1934. o ujedinjenju opozicionih stranaka u Jugoslovensku radikalnu zajednicu, koja je pobijedila na izborima 1935. godine. Ali ostaće upamćen po sporazumu Cvetković-Maček kojim je pocijepao teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine čija je državnost obnovljena 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu.

Dragiša Cvetković odigrao je presudnu ulogu u događajima koji su doveli do Sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine, ključnog trenutka u složenom političkom krajoliku regije. Ovaj sporazum, kojim su se nastojala riješiti pitanja vezana uz "hrvatsko pitanje", imao je duboke implikacije za Bosnu i njezino bošnjačko stanovništvo.

Krajem 1930-ih, Jugoslavija je bila duboko podijeljena duž etničkih i regionalnih linija. Kraljevstvo se suočavalo s rastućim napetostima između Srba, Hrvata i drugih etničkih skupina, pri čemu je pitanje autonomije za Hrvate i druge manjine bilo glavno pitanje. Političku situaciju dodatno je zakomplikovao uspon nacionalističkih pokreta i sve veći utjecaj stranih sila u regiji. Dragiša Cvetković, tadašnji premijer Jugoslavije, bio je zadužen za pokušaj uspostavljanja stabilnosti u kraljevini.

Sporazum Cvetković-Maček, bio je ključni trenutak u tom procesu. O tome su pregovarali Cvetković, predstavnik srpske vlade, i Vladko Maček, vođa Hrvatske seljačke stranke. Sporazum je rezultirao stvaranjem Banovine Hrvatske, autonomne oblasti koja je uključivala velike dijelove Bosne i Hercegovine. Bio je to značajan ustupak hrvatskim zahtjevima za većom autonomijom, ali je imao i ozbiljne posljedice za Bošnjake i teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine.

Cvetkovićeva primarna namjera bila je stabilizirati Kraljevinu Jugoslaviju udovoljavanjem hrvatskim zahtjevima za autonomijom uz zadržavanje srpske dominacije u centralnoj vlasti ali njegov pristup nije u potpunosti uzeo u obzir složenost etničkog sastava Bosne i želje njenog bošnjačkog stanovništva.

Cvetkovićev sporazum s Mačekom zapravo je podijelio Bosnu i Hercegovinu na dva dijela: područja koja su ušla u novu Banovinu Hrvatsku i ostatak regije, koji je ostao pod izravnom kontrolom centralne vlasti. Ova podjela bila je posebno problematična za Bošnjake, koji su bili uhvaćeni između suparničkih nacionalizama. Dugo su se identifikovali kao lojalni podanici Kraljevine Jugoslavije i nadali su se inkluzivnijem rješenju koje će prepoznati njihov poseban identitet. Umjesto toga, sporazum ih je politički marginalizirao, jer su ostali bez jasnog nacionalnog i političkog predstavljanja.

Mehmed Spaho, vođa Muslimanske organizacije u Bosni i Hercegovini, bio je jedan od najglasnijih kritičara Sporazuma Cvetković-Maček. Spaho i njegova stranka dugo su se borili za očuvanje teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine u jugoslavenskim okvirima, smatrajući da Bošnjaci u regiji imaju jedinstven položaj koji treba poštovati. Spaho se protivio podjeli Bosne i Hercegovine i tvrdio da je stvaranje Banovine Hrvatske izravna prijetnja političkom i društvenom položaju Bošnjaka.

Bojao se da će uspostava Banovine Hrvatske u konačnici dovesti do političke i kulturne dominacije Hrvata u regiji, ostavljajući Muslimane bez glasa u središnjoj vlasti. Spahina nastojanja da spriječi sporazum, međutim, ostala su bezuspješna, a umro je nedugo nakon potpisivanja sporazuma, ostavljajući Bošnjake bez snažnog vođe koji bi zastupao njihove interese.

Sporazum  oslabio političku moć Bošnjaka, hrvatske su vlasti dobile kontrolu nad većim dijelom regije, što im je omogućilo da proguraju vlastitu agendu i zaobiđu bošnjačke interese. Bošnjaci su se našli pod utjecajem hrvatske nacionalističke vlade koja nije imala mnogo obzira prema njihovim brigama. Osim toga, podjela Bosne i Hercegovine produbila je etničke i vjerske podjele u regiji. Ova će situacija nastaviti utjecati na Bošnjake kroz cijelo 20. stoljeće.

Podjela Bosne 1939. godine postavila bi pozornicu za daljnje političke preokrete u regiji, koji će kulminirati sukobima i podjelama koje će se pojaviti tijekom i nakon raspada Jugoslavije 1990-ih.

Komunistička vlast u Jugoslaviji, koja je na vlast došla nakon Drugog svjetskog rata pod vodstvom Josipa Broza Tita i Komunističke partije, imala je izrazito kritičan stav prema Dragiši Cvetkoviću i njegovom političkom djelovanju. Cvetković, kao istaknuta politička osoba u Kraljevini Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata, bio je povezan s rojalističkom vladom i establišmentom predvođenim Srbima, kojima su se komunisti žestoko protivili nakon dolaska na vlast.Komunisti su na sporazum i Cvetkovićevu ulogu u njemu gledali kao na pokušaj da se udovolji hrvatskim nacionalističkim interesima uz istovremeno učvršćivanje centralne vlade kojom dominiraju Srbi, što je bilo suprotno idealima jugoslovenskog jedinstva koje su komunisti zagovarali.

Komunisti su nakon završetka rata 1945. godine gledali na rojaliste i njihove pristaše kao na reakcionarne snage koje su odgovorne za političku represiju i autoritarnost koji je karakterizirao predratni režim. Za njih je Cvetković predstavljao stari poredak – poredak koji je bio vezan uz monarhiju, vojne elite i konzervativne političke snage koje su nastojali razgraditi.

Komunisti su također bili kritični prema Cvetkovićevim nacionalističkim tendencijama. Sporazum Cvetković-Maček, koji je rezultirao stvaranjem Banovine Hrvatske, komunisti su vidjeli kao primjer etnonacionalne politike od koje su htjeli odstupiti. Njegova vlada smatrana je dijelom starog, buržoaskog poretka koji su komunisti nastojali zamijeniti. Štoviše, kao član vladajuće elite za vrijeme monarhije, Cvetković je smatran saučesnikom u represiji nad radnicima, seljacima i raznim progresivnim političkim pokretima.

Ostaće zapamćeno da je vlada Cvetković-Maček petog oktobra 1940. donijela zakon koji ograničava upis Jevreja u obrazovne institucije. Takozvani numerus klauzus propisivao je, da Jevreja u gimnazijama i na univerzitetima ne smije biti u većem procentu, nego što iznosi njihov procenat u ukopnom broju stanovnika. Istovremeno Jevrejima se zakonom potpuno zabranjuje trgovina prehrambenim namirnicama.

Sa ministrom spoljnih poslova Cincar-Markovićem je 13. februara 1941. godine pregovarao sa ministrom spoljnih poslova Njemačke, Von Ribentropom i samim Hitlerom, ali nije prihvatio zahtjev da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu, objašnjavajući da za to nije ovlašten.

Nekoliko nedjelja kasnije, 25. marta 1941. godine, Dragiša Cvetković i ministar inostranih poslova Aleksandar Cincar-Marković u dvorcu Belvedere u Beču potpisuju protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu sila osovina. Dva dana kasnije, 27. marta, grupa oficira je izvela vojni udar, zbacila Vladu a kralja Petra II proglasila za punoljetnog i predala mu vlast.

U Bugarsku je pobjegao četvrtog septembra 1944. godine, a odatle u Tursku. Iz Istanbula otišao je u Rim, pa u Pariz. Kao emigrant Cvetković je živio u Parizu sve do smrti 18. februara 1969. Okružni sud u Nišu je 25. septembra 2009. donio odluku o rehabilitaciji Dragiše Cvetkovića, kojom je poništena odluka Državne komisije Demokratske Federativne Jugoslavije od 15. septembra 1945. kojom je Cvetković proglašen narodnim neprijateljem i ratnim zločincem.