Prošle sedmice niz događaja nagovijestio je početak otopljavanja u odnosima Bošnjaka i Hrvata. Hrvatski mediji poprilično su mlako popratili posjetu reisul-uleme Huseina ef. Kavazovića hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću. Kavazović je posjetu obavio u sklopu održavanja natjecanja učača Kur'ana u Zagrebačkoj džamiji, ali priopćenje Vlade RH, iako šturo, kako to obično i biva s priopćenjima, bilo je poprilično obećavajuće.
“Jačanje dijaloga Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini i produbljivanje njihove suradnje i izgradnja partnerskih odnosa od najveće važnosti za boljitak Bosne i Hercegovine” poručili su iz Vlade RH. Mogla je to biti jedna u nizu uljudnih retoričkih gesta koje bi se vremenom potpuno pogubile u ispraznosti dnevnopolitičke elektrike da nekoliko dana kasnije nije uslijedilo novo iznenađenje.
Naime, ujedinjena bošnjačka manjinska udruženja u Republici Hrvatskoj organizirala su Dan Bošnjaka u centru Zagreba. I desilo se nešto do sada gotovo neviđeno. Na obilježavanje je pristigao hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman i održao dijaloški toniran govor u duhu dobrih komšijskih odnosa između dva naroda. U istom tonu je govorio i izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Marko Pavić. Na događaju je bio prisutan veliki broj predstavnika najviših instanci hrvatskih vlasti. Iznenađujuća pažnja i sklonost sugerira, dakle, svojevrsnu promjenu političkog kursa.
Nažalost, hrvatski mediji kao da su ignorirali dijelove govora ministra Radmana koji su bili prijateljski usmjereni prema Bošnjacima i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, dijelove govora koji se tiču njegovog zavičaja u Bugojnom, komšiluka, tradiciji sevdalinke koja se pjevala i u njegovoj porodičnoj kući i slično. Je li medijski kanal nenaviknut na takvu vrstu govora ili je riječ o nečemu drugome, teško je procijeniti. Sigurno je jedino da je velika potreba za onim mjestima koja zbližavaju, a ne razdvajaju, koja ističu srodnosti, a ne razlike. Ta mjesta potrebno je isticati, a ne prešućivati.
No, to nije sve, u isto vrijeme, isti dan, medije je preplavila vijest da se predsjednik SDA Bakir Izetbegović na radnom sastanku susreo s hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem i bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem. Izetbegović je saopćio gotovo identičan zaključak kao i Vlada RH nekoliko dana ranije: “Vodili smo vrlo otvoren razgovor o odnosima Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, te o međusobnim odnosima Bošnjaka i Hrvata. Zajednički je ocijenjeno da odnosi dviju država i dva naroda imaju izuzetnu važnost, te da se moraju unapređivati kroz dijalog na ravnopravnim osnovama i u obostranom interesu.”
Mogli bismo reći, slobodnom procjenom, da je uloga Stjepana Mesića vjerovatno bila medijatorska, te je njegovo prisustvo poslužilo da se izbjegne dojam da je riječ o susretu “nacionalnih vođa” kao što je to bio slučaj s Dodikovom posjetom Zagrebu. Također, slobodnom procjenom, mogli bismo pretpostaviti da je ovakvo zbližavanje potaklo bujanje svesrpskih emocija i njihove ratoborne retorike, srpskih vojnih manevra na granici s Kosovom i sličnim barbarogenijskim radinostima koje u zadnje vrijeme provodi Aleksandar Vučić. Je li se možda neko u Hrvatskoj dosjetio da bi Vučiću moglo pasti napamet da pošalje vojsku kao ispomoć (osiguranje) Dodiku nakon što bi ovaj fingirao sukob i digao tenzije, pa bi se srpski šljem našao na stotinjak kilometara od Zagreba?
Zvuči nevjerovatno, ali kada je riječ o Srbima, niti jednu opciju se ne može isključiti jer niko ne garantira da ono što je jasno izrečena verbalna prijetnja neće uskoro postati i akt neke nove agresije. Stoga je ovo početno zbližavanje Hrvata i Bošnjaka vrlo dobra poruka ne samo radi ukupnih odnosa dvije države i dva naroda nego i kao poruka probuđenoj velikosrpskoj politici. U svakom slučaju, bitno je primijetiti da su odnosi iznenada otoplili i da je to obećavajući proces. Naravno, dijalog je moguć jedino bez figa iza leđa. Pritom ne treba biti naivan, politički dijalog (zbog pragmatike državnih i nacionalnih interesa) nikada ne može biti u idealističkim omjerima, kao što je to moguće ostvariti u prostoru kulturnog, odnosno interkulturnog dijaloga te onog međuvjerskog.
U isto vrijeme po društvenim mrežama započela je jedna u nizu suludih i štetnih kampanja koje najčešće provode upravo deklarativno najveći zagovornici dijaloga, različitosti, multikulture i drugačijosti. Dakle, bosanskohercegovački ljevičari. Opasni crveni um ovaj je put počeo širiti nebuloze da je Turska već jednom prodala Bosnu, a da to danas navodno ponavljaju pod pritiskom turskog predsjednika Erdoğana, koji je, kako kažu, natjerao reisa Kavazovića da ode “na noge” Plenkoviću i izvrši dogovor kako obmanuti Bošnjake ne bi li se učinili kobni ustupci HDZ-a BiH.
Ovakve tvrdnje su ni manje ni više nego u domeni naučne fantastike. Ipak, zanimljivo je promatrati kako funkcionira crveni um – kada bošnjačka politika ili bilo koja druga bošnjačka institucija podigne ton uslijed secesionističkih ispada druge strane, pojave se oni koji šire famu da su eto oni tamo etnonacionalisti iz tri tora nešto dogovorili da se svađaju, da dižu tenzije, ne bi li na tome profitirali i varali narod.
Kada naša politika vrši manevar koji podrazumijeva diplomatski sabur, onda ih optuže da su nesposobni, da su kukavice, da su se već predali i slično. Kada se otvori prostor koji bismo mogli nazvati začetkom dijaloga, kreće napad da je riječ o prodaji državnih interesa. Kako god obrnuli, crvenom umu ne valja. U svakoj varijanti širi poguban defetizam, očaj, ljutnju i na koncu opću ravnodušnost i apatiju.
Bez obzira na crvendaće i njihove bolesne narative, ipak treba primijetiti da su odnosi do te mjere zaoštreni da je sam dijalog, s figom ili bez fige iza leđa, teško provesti bez da budete izloženi sumnjičenjima s više strana. To ne znači da treba odustati. Rekli bismo da se ne treba prepuštati brzopletim oduševljavanjima i egzaltacijama. Na koncu, stara mudrost kaže: nemoj se očaravati pa se nećeš ni razočaravati.