Dok nam se u polumraku sobe, usred još jedne "redovne" redukcije struje, priviđaju obrisi 21. stoljeća, negdje u klimatiziranim kancelarijama, na blještećim monitorima, plaćenim našim novcem, ispisuje se stvarna prioritetna lista ove države. Na toj listi, varničenje dotrajalog transformatora je tek benigna tehnička smetnja. Ali zato, zagrijavanje građanskog nezadovoljstva na društvenim mrežama pali crveni alarm. To je prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Barem onoj jednoj, partikularnoj, stranačkoj sigurnosti koja se greškom poistovjetila sa državom.

Trošenje stotina hiljada eura na sofisticirane softvere za rano otkrivanje "negativnih narativa" u trenutku dok nam se pred očima raspada bazična komunalna i energetska infrastruktura nije samo pitanje lošeg upravljanja. To je perverzna deklaracija o namjerama. Manifest vlasti koja je odustala od rješavanja stvarnih problema i sve svoje resurse preusmjerila na upravljanje percepcijom tih problema. Lakše je, naime, ušutkati onoga ko viče: "Kralj je go!", nego pokriti kralja.

Ekonomska dimenzija ovih tendera priča je za sebe, kapitalni primjerak predatorskog kapitalizma pomješanog s birokratskom alhemijom. Analizirajmo trezveno: softver za praćenje ključnih riječi i analizu sentimenta na javno dostupnim platformama nije nikakva revolucionarna tehnologija. U svojoj suštini, radi se o glorifikovanim "search" alatima sa setom analitičkih filtera, čija se tržišna vrijednost, u komercijalnim paketima, kreće u rangu boljeg službenog automobila.

Međutim, kada se taj isti alat upakuje u birokratski narativ o "monitoringu medijskog prostora" i "strateškoj komunikaciji", njegova cijena magično naraste stotinu puta. Tenderi se ispisuju tako da odgovaraju tačno jednoj, unaprijed odabranoj marketinškoj agenciji, čija je jedina stvarna ekspertiza u prelijevanju javnog novca u privatne džepove. Građani tako ne plaćaju samo softver, oni finansiraju čitav ekosistem parazitske odanosti, gdje se lojalnost stranci naplaćuje kroz fiktivne usluge digitalnog nadzora.

Kako ovaj mehanizam funkcioniše u praksi? Proces je zastrašujuće jednostavan i efikasan.

Prvo, algoritam, podešen da reaguje na ključne riječi poput "zagađenje", "rupa na cesti", "korupcija", "tender" ili ime nekog lokalnog moćnika, detektuje "opasnu" objavu. Potom, sistem vrši mapiranje, identifikujući ne samo poruku, već i njenog nosioca. Na meti nisu anonimni trolovi, već ključni komunikatori: lokalni lideri zajednice, uporni ekološki aktivisti, stručnjaci koji se usuđuju da govore, novinari koji odbijaju da budu ušutkani. Svaki pojedinac sa kredibilitetom i digitalnim dosegom postaje legitimna meta.

I tu tehnologija prestaje, a počinje prljavi ljudski posao. Signal iz softvera ne aktivira alarm u kancelariji direktora komunalnog preduzeća da pošalje ekipu na teren. Ne. On aktivira PR timove i digitalnu stranačku pješadiju. Na scenu stupa falanga botova, lažnih profila i plaćenih "analitičara" sa jednim jedinim zadatkom: ne da debatuju, već da unište debatu. Cilj je zatrpati javni prostor bukom, diskreditovati izvor kritike ad hominem napadima, relativizovati problem i, na kraju, stvoriti utisak da je svako ko kritikuje ili strani plaćenik, ili frustrirani mrzitelj, ili prosto – budala.

Posljedice ovakve prakse su razorne i duboke. Prva i najočiglednija je stvaranje takozvanog „efekta hlađenja“ (Chilling Effect). Prosječan građanin, vidjevši kako prolaze oni koji se usude da javno progovore, tri puta će razmisliti prije nego što objavi fotografiju puknute vodovodne cijevi u svojoj ulici. Postavlja se pitanje: "Treba li mi ovo u životu?"

Tako se autocenzura, taj najperfidniji oblik kontrole, uvodi kao društvena norma. Strah od digitalnog etiketiranja, od provlačenja kroz medijsko i stranačko blato, postaje efikasniji od bilo kakve formalne zabrane. Ljudi dobrovoljno odustaju od svog prava na glas, povlače se u privatnost, a javni prostor ostaje ispražnjen, sterilan i predat na milost i nemilost propagandnoj mašineriji.

Time se online sfera, posljednji relativno slobodan prostor za demokratski dijalog i korektiv vlasti, sistematski uništava. Kada se uništi i taj ventil, društvo ulazi u terminalnu fazu apatije. To je stanje u kojem kolaps sistema više nije incident, već ambijent na koji su se svi navikli.

Na kraju, dolazimo do suštine. Vlast koja se više plaši kritičkog komentara na forumu nego kolapsa elektroenergetskog sistema, demonstrira terminalnu krizu legitimiteta. To je vlast koja zna da ne vlada na osnovu sposobnosti i povjerenja, već isključivo na osnovu sile, kontrole i održavanja iluzije.

Krajnji je čas da, kako stručna, tako  i cjelokupna javnost prestane nasjedati na birokratske laži o "monitoringu" i "analizi". Neophodno je demistifikovati ovu praksu i nazvati je pravim imenom: to je skupo plaćeni mehanizam za ušutkivanje građana. Praksa u kojoj mi, kao društvo, iz vlastitih džepova finansiramo nabavku digitalnih bičeva kojima će nas tjerati u tor poslušnosti, mora prestati. Jer u mraku koji stvaraju njihova nesposobnost i naš strah, jedino što će svijetliti biće monitori onih koji nas nadziru.