Nakon što se Bosna i Hercegovina kvalifikovala na Svjetsko prvenstvo i to pobjedom nad velikom Italijom, zaredale su ankete po Srbiji i RS-u: Pošto se Srbija nije kvalifikovala, da li će navijati za Bosnu i Hercegovinu? Neke ankete su bile totalno protiv, neke većinom kažu da će navijati za svoje komšije. Milorad Dodik je bio izričit: Nije gledao utakmicu, niti ga interesuje. Samo mu se u jednom momentu omaklo da je "poslije čuo da su pobijedili naši". 

Već desetljećima slušamo priču i tvrdnje o monolitnosti srpskog naroda u BiH. Od devedesetih naovamo čovjek bi rekao da nema u svijetu naroda tako jedinstvenog po svim pitanjima. Za razliku od Srbije, gdje je stalni lom između vlasti i opozicije, u RS-u su jedinstveni čim se spomene BiH. Podijeljeni u tri-četiri stranke. Političke moćnike u RS-u šuplje priče protiv BiH i dalje drži u vlasti.

Čuveni publicista Norman Cigar, čovjek za kojeg se može reći da je, kao rijetko ko, želio najbolje svim balkanskim narodima, govorio je o navodnoj srpskoj monolitnosti suprotno od uobičajenog na onom čuvenom skupu najviših balkanskih intelektualaca u Budimpešti održanom u septembru 1998. pod okriljem Bosanskog instituta iz Londona. Knjigu stenograma sa tog skupa "Rat u Hvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995" uredili su Branka Magaš i Ivo Žanić, a objavili je sarajevski Dani.

Norman Cigar se posebno obratio na ratni period: "Mnogi na Zapadu su bili uvjereni kako su bosanski Srbi bili fanatično predani nacionalnoj stvari i nepristupačni racionalnim činjenicama. Nasuprot tim uobičajenim pričama, spremnost bosanskih Srba da riskiraju smrt i sakaćenje u borbama za stvaranje 'velike Srbije' bila je iznenađujuće ograničena."

"Rukovodstvo Srba u BiH", piše dalje Cigar, "često se suočavalo sa teškoćama kada je uvjeravalo prosječnog bosanskog Srbina da se bez kraja i konca bori za ono u čemu su mnogi vidjeli tek najobičniju teritorijalnu ekspanziju i bogaćenje elite, te je znatan broj Srba iz Bosne i Hercegovine dao sve od sebe ne bi li izmakao služenju u Vojsci RS-a, bilo da su kupili potvrdu o nesposobnosti ili oslobađanju od vojne službe. Procjenjuje se da je iz Bosne bilo 120 do 150 hiljada srpskih dezertera ili onih koji su izbjegli preuzimanje mobilizacijskog poziva". Novinari Javnosti Dušan Marić i Dragoljub Jeknić pisali su da je "srpski organizam obolio od bolesti dezerterstva" i da "nikada u historiji u srpskom narodu nije bilo dezerterstva koliko ga je bilo u ovom najnovijem ratu".

Veliki broj poginulih pripadnika VRS 18.392 i ranjenih 36.543, pisao je Branko Perić, uz dezerterstvo, umanjio  je mogućnost za borbu. "Sudeći prema vojnom savjetniku mirovnog posrednika Davida Owena, čak i oko Sarajeva VRS je imala nedovoljno uvježbane artljerijske posade pa je morala ljudstvo seljakati s položaja na položaj, i pucati po gradu", stoji u memoarima Owena "Balkanska odiseja".

Generalštab i Savezna vlada 1993. navode da bi amnestijom za dezeretere moglo biti obuhvaćeno 13.672 osobe, a da je procjena Savezne vlade da je između 100 i 150 hiljada napustilo zemlju zbog rata. Više od 25 hiljada Vojvođana (najviše Mađara) je pobjeglo u Mađarsku. Beogradska Borba prenosi podatke od useljeničkih službi u Evropi i Sjevernoj Americi da je između 90 i 100 hiljada mladih ljudi pobjeglo od vojne obaveze. To je zvanično, a broj ilegalaca je ostao nepoznat. Evropski parlament je 28. oktobra 1993. usvojio Rezoluciju o dezerterima iz bivše Jugoslavije. Rezolucijom se traži da međunarodna zajednica donese propise o zaštiti dezertera, da države članice Evropske zajednice prihvate te ljude, daju i zakonski status i ne dozvole njihovo protjerivanje. Sredinom marta 1995. mediji u Srbiji traže da se, kao kazna, dezerterima zabrani pravo nasljedstva.

General Manojlo Milovanović je rekao da se samo 52 posto oficira JNA odazvalo na prvobitni poziv u Vojsku RS-a, a onda je do kraja 1994. godine od te brojke 46 posto oficira Vojske RS pobjeglo u Srbiju. Zajedno sa kasnijim gubicima i odlascima VRS je raspolagala samo sa 21 posto potrebnih oficira.  

Dosta malodušnosti su doprinijeli uspjesi Armije RBiH, poput armijskog osvajanja Vlašića i velikih gubitaka Vojske RS u ljudstvu, u martu 1995. godine. Prema Normanu Cigaru "s obzirom da su se novčani i materijalni fondovi usmjeravali na policiju i paravojne formacije pod izravnom civilnom kontrolom, to je dodatno potkopavalo moral u vojsci."

Desetog septembra 1993. dogodila se pobuna Prvog krajiškog korpusa, kada je vojska tenkovima blokirala ulice Banja Luke i ovladala gradom, tražeći kažnjavanje ratnih profitera. Pobunjenici su osnovali krizni štab i suspendovali civilne organe vlasti. Komandant general Momir Talić, kasnije haški optuženik, pozvao je jedinice da prekinu akcije i vrate se u kasarne, ali su ga oni odbili. Pobuna je trajala osam dana, a u međuvremenu su obavještajne službe krenula u akciju medijski i preko svojih ljudi podijelile pobunjenike i okrenula ih jedne protiv drugih. Nakon što je akcija "Septembar '93" propala, vođe pobune su strogo kažnjene.    

Od polovine juna 1995. kada je bilo očito da Armija RBiH i HV kreću u oslobodilačke misije, u Srbiji je počeo lov na muškarce od 18 do 60 godina, koji su rođeni na teritoriji Bosne i Hercegovne i Hrvatske. "Svi pohvatani su smješteni u tranzitne logore i čuvale su ih naoružane straže. Tada je izručeno u RS i u srpske krajine u Hrvatskoj oko 25 hiljada dezertera, prema izvještajima iz Republike Srpske Krajine i Pala. Komanda Srpske vojske Krajine je odmah pozdravila priliv dobrovoljaca i saradnju srpskih vlasti u tome", piše u stenogramima.    

"Dvije brigade iz sastava Prvog krajiškog korpusa su poslane u odbranu gradića Šipova, ali su se, umjesto da zauzmu položaje, upustile u pljačku srpskih kuća", pisao je Dušan Marić u tekstu: "Sa tri tenka držali front, hiljade se izležavale u pozadini".

Aleksandra Bilanović objavila je u NIN-u 6. januara 1995. tekst "Čekaonica smrti", u kojem joj se žali jedan oficir Vojske RS: "Šaka nas koji smo ostali treba ovdje da štiti srpstvo. To nas boli. U Banjoj Luci ljudi imaju lanac trgovina. Bace nekom neki dinar i oslobode ih vojske. Dozvoljeno im je da trguju dok mi ginemo."

Norman Cigar prenosi nekoliko srpskih autora "strah da ne završe u Bosni kriv je što su pripadnici rezervnog sastava bili neskloni odazivati se pozivu na vježbe, što su se pojavili pozivi za regrutovanje i što se smanjivao broj kandidata za vojne škole". Potpredsjednik Socijalističke partije Srbije Boško Perošević je bio zbunjen: "S jedne strane imate pokliče da ljudi hoće u rat, a sa druge imamo tako nizak odziv na mobilizaciju." Mihailo Marković je svjedočio da se "naglo širio masovni defetizam.... Bojim se da sada ima previše ljudi koji se nisu spremni boriti za bilo kakve ciljeve."     

Zbog dezerterstva je došla u pitanje i Banja Luka. U jednom intervjuu u NIN-u, pripadnik bosanskosrpske tajne policije kaže: "U odbrani prilaza Banjoj Luci ostali su samo manji policijski odredi i Arkanova paravojska, jer su čak i oficiri VRS bili pobjegli". Iz Vojske RS-a su u borbu pred Banja Lukom poslali i kadete koji su odmah poraženi.

Amerikanci su već riješili da zaustave rat i da Banja Luka ostane u srpskim rukama. Biljana Plavšić je u jednom intervjuu rekla: "Dejtonski mirovni sporazum je prihvaćen kad smo mi vojno gubili". Prilikom gostovanja u Hamiltonu (Kanada) 1998., Plavšić je sjećajući se na te dane priznala pred okupljenim Srbima: "Čas likvidiranja Republike Srpske bio je veoma blizu".    

Priča o dezerterima u RS-u, a pogotovo u Srbiji govori da nijedan narod na Balkanu nije bio jedinstven ili kako se govorilo "monolitan". Nisu to bili ni Hrvati, kod kojih je bilo političkih likvidacija poput ubistva Ante Paradžika. Atentat na generala Blaža Kraljevića i njegovu pratnju je uslijedio kada je veliki broj dezertera, nezadovoljnih Tuđmanovom politikom, iz HVO-a počeo pristupati jedinicama HOS-a. Nisu jedinstveni bili ni Bošnjaci, jer je izdajom Fikreta Abdića udario brat na brata.

Historija govori da su svugdje u svijetu dezerteri bili omrznuti i da su najstrožije kažnjavani. Rat koji je vodila Srbija i RS je bio agresivan pa to i nema veze sa odbranom domovine. 

Dezerteri u Srbiji i RS će vjerovatno navijati za BiH.   

Uz ovu priču o dezerterima sjetim se i početaka Armije RBiH, čiji je zvanični datum rođenja upravo bio 15. april 1992. Na dokumentarcima tokom postrojavanja i polaganja zakletve u određenim dijelovima Sarajeva, radi te svečanosti su pozajmljivane puške iz drugih jedinica. Svjedočio sam tim pozajmicama. Da si tog aprila 1992. čitavo opkoljeno Sarajevo istreso ne bi iz njega ispalo ni stotinjak puškica. Bio sam svjedok u Elektroprivredi BiH da uz onog naoružanog dežuraju po dvojica, a bile su ukupno dvije puške u čitavoj zgradi okrenutoj prema srpskim položajima na Grbavici. Ako onaj sa puškom pogine ili bude ranjen, da ga zamijene.