Danas je 19. februar 2026. godine. Navršila se tačno decenija otkako je svijet napustio Umberto Eco, čovjek koji je uspio nemoguće – pretvoriti najsuhoparnije akademske teorije u svjetske bestselere i uvjeriti milione čitalaca da su srednjovjekovna teologija i semiotika uzbudljivije od bilo kojeg modernog trilera.

U čast ovog jubileja, u njegovoj matičnoj Bolonji i širom svijeta organiziran je niz događaja pod nazivom "Eco Eco Eco: A World-Wide Talk", svojevrsni digitalni maraton koji slavi njegovo naslijeđe. Deset godina nakon njegove smrti, pitanje nije samo sjećamo li ga se, već koliko nam je on danas potreban.

Filozof koji je pisao vikendom

Umberto Eco je rođen 5. januara 1932. u Alessandriji. Iako ga šira javnost prepoznaje prvenstveno kao autora romana "Ime ruže", on je sebe doživljavao drugačije. Često je isticao: "Ja sam filozof, romane pišem samo vikendom." Njegova prva ljubav bila je estetika srednjeg vijeka, a doktorat o Tomi Akvinskom postavio je temelje za njegovu fascinaciju znakovima i njihovim značenjima.

Njegova privatna biblioteka u Milanu brojala je više od 30.000 knjiga, dok je u ljetnikovcu u Urbinu čuvao još 20.000 svezaka. Za Eca knjige nisu bile samo predmeti, one su bile "žive mašine" koje su produžavale ljudski vijek. Govorio je da onaj ko ne čita živi samo jedan život, dok čitalac živi 5.000 godina jer se sjeća i Cezara i Napoleona.

"Ime ruže"

Kada se 1980. godine pojavilo "Ime ruže", niko nije predviđao da će mračni srednjovjekovni samostan i rasprave o tome da li se Isus ikada smijao postati kulturni fenomen prodan u više od 50 miliona primjeraka. Eco je u tom romanu primijenio svoju teoriju "otvorenog djela" ili opera aperta, koju je razvio još 1962. godine. Prema toj teoriji, autor nudi strukturu, ali čitalac je taj koji aktivno dovršava značenje teksta.

Kroz lik Williama od Baskervillea, Eco nam je pokazao da je svijet šuma znakova u kojoj moramo naučiti čitati tragove da bismo preživjeli. Deset godina kasnije, ta lekcija o kritičkom razmišljanju čini se ključnom u svijetu preplavljenom algoritmima.

Dekonstrukcija teorija zavjera

Njegov drugi veliki roman "Foucaultovo klatno" iz 1988. godine danas se čita kao proročanstvo. U njemu Eco dekonstruira mehanizme teorija zavjere, pokazujući kako racionalni ljudi, igrajući se opasnim idejama, mogu stvoriti čudovišta koja više ne mogu kontrolirati. Eco je upozoravao da je opasnost teorija zavjere u tome što one nude jednostavna rješenja za kompleksne probleme, što je tema koja je kulminirala u njegovom posljednjem romanu "Nulti broj" i posthumno objavljenoj zbirci eseja "Pape Satan Aleppe: Chronicles of a Liquid Society".

Eco je kritizirao društvene mreže, tvrdeći da su one dale "pravo glasa legijama idiota". Nije to bila elitistička uvreda, već vapaj za filterima znanja. Za Eca, kultura nije bila samo akumulacija informacija, već sposobnost da se odbaci nevažno.

Preživio smrt

U povodu desete godišnjice, Fondacija Umberto Eco podsjeća na njegovu definiciju semiotike kao "discipline koja proučava sve ono što se može iskoristiti za laganje". U eri lažnih vijesti i deepfakea, Ecova uputstva o tome kako prepoznati manipulaciju znakovima postala su obavezna lektira za digitalnu higijenu.

Iako je Eco tražio da se prvih deset godina nakon njegove smrti ne organiziraju velike akademske konferencije o njemu kako bi se vidjelo "šta će preživjeti filter vremena", danas je jasno – preživjelo je sve.