Klub “Deportivo Palestino”, član prve fudbalske lige Čilea, od samog osnivanja iskazuje solidarnost s patnjama naroda Palestine. Igrači tima koji su osnovali palestinski migranti u Čileu izišli su ovih dana na teren prije početka utakmice protiv tima “Colo Colo”, koji ih je na kraju pobijedio s 1-2, ogrnuti kaffiyama, kariranom crno-bijelom palestinskom mahramom. Predvođeni kapitenom Luisom Jiménezom, koji je kasnije objavio slike s utakmice s hashtagom #FreePalestine, tim je izrazio solidarnost sa stanovnicima Jeruzalema koji su sve do prije neki dan živjeli pod granatama izraelske vojske.

“To je situacija koju nikada ne bih poželio nikome, a mi zastupamo ljude koji pate još od 1948. godine”, rekao je Jiménez novinarima. “Ne možemo šutjeti suočeni s onim što se danas događa u Sheikh Jarradu, gdje su Palestinci deložirani iz svojih domova”, dodao je. Predsjednik kluba Jorge Uauy izjavio je da ono što se dogodilo u naselju Sheikh Jarrah “pokazuje da su međunarodno pravo i ljudska prava ponovno zanemareni i da većina svijeta na to šuti”.

Čile je dom najveće palestinske zajednice izvan Bliskog istoka na svijetu: procjenjuje se da oko pola miliona ljudi palestinskog porijekla danas naseljava tu zemlju. Ta je migrantska zajednica 1920. godine osnovala klub “Deportivo Palestino”, palestinski sportski klub u gradu Osornu, oko 920 kilometara južno od čileanske prijestolnice.

Otkud, uopće, Palestinci u Čileu? Sve je počelo krajem 19. stoljeća, kada destabilizacija Osmanskog Carstva dovodi do odlaska hiljada Arapa kršćana porijeklom iz Palestine, Sirije i Libanona na američki kontinent. Većina ih je otišla u imigraciju u Sjedinjene Države, dok se ostatak nastanio u zemljama Latinske Amerike. Procjenjuje se da je ukupan broj Arapa koji su se doselili u Čile bio između 8.000 i 10.000, od čega ih je oko 50 posto bilo palestinskog porijekla, 30 posto bili su Sirijci, a preostalih 20 posto Libanci. Krenuli su iz luka Bejruta, Haife i Aleksandrije, prolazeći kroz Marseille ili Genovu sve do Buenos Airesa. Mnogi su ostali tu, ali su Palestinci odlučili ići dalje, nastavili su put prelazeći planine na mazgama ili vozom i stigli do Čilea.

Slijedeći tradiciju poslova koje su obavljali u domovini, arapski migranti posvetili su se trgovini. Isprva su bili putujući trgovci, putovali su zemljom nudeći robu na ulicama, usput učeći jezik. Ubrzo nakon toga, počeli su otvarati trgovine na ulicama čileanskih gradova. Ekonomski napredak omogućio je mnogim članovima arapske kolonije da iskoriste mogućnosti koje nudi industrijalizacija, uspješno ulazeći u tekstilnu industriju, a kasnije i u bankarstvo, poljoprivredu i rudarstvo.

Kada je palestinska dijaspora u pitanju, danas u Čileu živi više ljudi palestinskog porijekla nego u Egiptu ili Libanu, a nešto manje nego u Siriji. Brojne studije procjenjuju da ne postoji mjesto izvan arapskog svijeta i Izraela gdje živi toliko potomaka Palestinaca kao u Čileu. Posljednjih 117 palestinskih izbjeglica stiglo je u Čile 2008. godine.

Kao i druge mlade zemlje, i južnoamerička država treba migrante da ojača svoju ekonomiju. I premda se čileanska elita uvijek odlučivala primiti Evropljane, kojima je davala zemlju i građanska prava od početka 19. stoljeća, Arapi i Palestinci ipak su se odlučivali za odlazak u Čile. Oni koji su stigli s Bliskog istoka nastanili su se bez ikakvih povlastica. Odlučili su se za trgovinu i tekstilnu industriju, što je bila odluku koja je bila ključna za prosperitet palestinske kolonije.

Čuvali su svoju tradiciju, znali su se cjenkati, natovareni paketima robe, odlazili bi u čileanske zabiti, u sela u kojima se nije imalo ništa kupiti. Drugi su useljenici počeli proizvoditi pamuk ili svilu, zamjenjujući lokalne zanatlije i čineći skupi evropski uvoz nepotrebnim. Prezimena palestinskog porijekla poput Hirmas, Said, Yarur i Sumar postala su sinonim za moćnu tekstilnu industriju. Tekstil palestinskog porijekla bit će u središtu čileanske ekonomije do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Početkom devedesetih, suočeni s jakom kineskom konkurencijom, većina Palestinaca odlučuje disperzirati poslove na finansije, nekretnine, poljoprivredu, vinogradarstvo i medije.

Unatoč ekonomskom napretku trgovaca i industrijalaca arapskog porijekla, njihovo etabliranje u čileansko društvo bilo je teško. Morali su trpjeti diskriminaciju i odbijanje dijela čileanskog društva da ih prihvati kao ravnopravne članove, što se proširilo na njihovu djecu i, u manjoj mjeri, na njihovu unučad. Trpeći diskriminaciju, određenu sociokulturnim, ekonomskim i rasnim predrasudama, uglavnom su podrugljivo nazivani Turcima, što ih je posebno vrijeđalo.

U drugoj polovini 20. stoljeća nove generacije, uglavnom Čileanci arapskog porijekla, potpuno su integrirani u čileansko društvo, ali privrženost arapskoj kulturi zadržala se i u Čileu otvaranjem brojnih restorana s arapskom hranom, prostora za druženje, poput velike četvrti Patronato u Santiagu, ali i arapskih sportskih klubova raštrkanih po mnogim čileanskim gradovima.

S obzirom na to da su brzo prosperirali, njihova je kolonija rasla i bilo je prirodno u zemlju dovesti rođake iz drugih dijelova svijeta, ali se u Čileu nisu držali samo poslova, održavali su i svoju tradiciju i vjeru. Već 1917. godine Palestinci su izgradili pravoslavnu crkvu San Jorge. Uporedo s tim nastaje palestinska štampa, izdaje se nekoliko novina na arapskom jeziku, otvaraju se društveni klubovi, a 1920. nastaje “Deportivo Palestino”, sportski klub čiji fudbalski tim i danas igra u prvoj čileanskoj ligi. Pratili su jednostavnu formulu. Trgovina da bi preživjeli, sport da bi se integrirali i dobrotvorne organizacije da bi se potvrdili.

Kao i u većini zemalja svijeta, i u Čileu su engleski migranti bili ti koji su osnovali prve fudbalske klubove. Migranti su u sportu, a posebno u fudbalu, pronašli prostor za identifikaciju i stvaranje zajednice koja im je omogućila da se sastaju, druže i istovremeno integriraju u čileansko društvo. Tako je bilo i s palestinskim migrantima. “Deportivo Palestino” je i danas jedinstven sportski tim, jedina je fudbalska ekipa koja nosi ime Palestina i koja ima dresove u bojama zastave Palestine i na kojem je iscrtana mapa palestinske države.

U stoljeće dugoj historiji “Deportivo Palestino” osvojio je dva prvenstva Čilea (1955. i 1978. godine), dva su puta bili najbolji u Drugoj ligi (1952. i 1972) i tri su puta osvajali čileanski Kup (1975, 1977. i 2018). Iako je nastanak kluba povezan isključivo s palestinskom zajednicom u Čileu, s vremenom su za njih počeli navijati i ostali Čileanci, posebno nakon osvajanja titula prvaka.

“La Tromba” se zvala ekipa koja je postala prvak 1978. godine, neporažena u 44 susreta. Za nju je igrao jedan od najpoznatijih čileanskih fudbalera svih vremena Don Elías Figueroa, za kojeg mnogi tvrde da je najbolji igrač u historiji zemlje. Ipak, četiri desetljeća koja su uslijedila nakon osvajanja titule prvaka iz 1978. godine bila su u najmanju ruku turbulentna. Prepuna padova, uspona i finansijskih problema.

Četrdeset godina nakon osvajanja titule, tog mitskog čina za navijače Palestina, 2018. su “Arapi” osvojili Kup Čilea. Tada su dobili čestitku od jednog čuvenog navijača koji je utakmicu pratio udaljen 13.500 kilometara od njih. Predsjednik palestinske države Mahmud Abás poslao im je pismo u kojem je istakao: “Čestitamo na historijskom postignuću osvajanja Kupa. Trijumf Palestine donio je veliku sreću našem narodu. (...) Nepokolebljivost naših ljudi, kako u domovini, tako i u dijaspori, pokazala je da Palestina postoji. 'Palestino' je mnogo više od samo fudbalske ekipe. Prije ili kasnije ispunit ćemo zajednički san: sloboda za Palestinu.”

Neki čileanski igrači palestinskog porijekla nastupili su za reprezentaciju Palestine, poput Roberta Bishare i Alexisa Norambuene, dok su drugi, poput Luisa Antonija Jimeneza, uspjeli domoći se čileanske reprezentacije. Zbog svog izričitog stava kada je Palestina u pitanju, nerijetko su u klubu imali probleme, kao kada su na dresovima 2014. godine prikazali Izrael kao Palestinu, što je bio njihov odgovor na izraelsku ofanzivu na Gazu te godine. Na tri utakmice igrači su nosili dres na kojem je broj jedan bio prikazan kao izdužena mapa Palestine prije 1948. godine. Međutim, čileanska mala, ali moćna jevrejska zajednica protestirala je tvrdeći da je taj čin “antiizraelski”, kao i da se radi o politizaciji fudbala u zemlji, pa je na kraju Fudbalski savez Čilea zabranio dresove i kaznio klub s 15.000 dolara.

Međutim, dresovi su se u ogromnom broju prodali na svjetskom tržištu, u Turskoj, Španiji, Engleskoj, kao i zemljama Afrike i Bliskog Istoka, ostvarivši tako neočekivanu finansijsku dobit. Klub je proslavio stotu godišnjicu osnivanja prošle godine s dresom na kojem je bio ispisan slogan “Više od tima, to je cijeli narod”. Domaći stadion Palestine “La Cisterna” u istoimenom gradskom naselju ukrašen je uvijek palestinskim zastavama, a nedavno su čelnici kluba pokrenuli zanimljivu akciju: Da se donese zemlja iz svih kutaka Palestine i da se na njoj zasije nova trava kako bi se na čileanskom stadionu “svi Palestinci na svijetu osjećali kao na svojoj zemlji”.