Nakon što je brutalno državno nasilje (kroz Awami Chatra ligu, policiju Bangladeša, bataljon za brzu akciju i vojsku) protiv studentskih demonstranata dovelo do preko 300 smrtnih slučajeva, državna mašinerija i lojalni mediji državi kreirali su novi narativ. Kako se broj mrtvih popeo na više od 300, a hiljade uhapšenih, počeo je da se pojavljuje novi državni narativ, obilježen plakanjem premijera na mjestima podmetanja požara. Narativ je imao nekoliko ključnih naglasaka: Studentske proteste su „infiltrirali opozicioni BNP i Jamaat E Islami“, pucanje na studenate nisu izvršili državni akteri, već „infiltratori“ koji su nosili ukradene uniforme, prekid interneta bio je rezultat podmetanja požara, vojska je pozvana samo zato što je „ugrožen suverenitet zemlje“ itd.

Jedan poznati element narativa kojim upravlja država bila je otmica od strane policije sedam vođa studentskog pokreta iz bolnica radi njihove „sigurnosti“, praćeno televizijskim snimkom kako „sretno dijele obrok“ sa DB Harunom, ozloglašenim nasilnim šefom detektiva. Na kraju došlo je do iznuđene izjave koju su na konferenciji za novinare pročitali studentski lideri koji „opozivaju pokret“.

Studentski demonstranti odmah su odbacili ovu scenski vođenu dramu, a do večeri je dvadeset pet studentskih grupa na privatnim i javnim univerzitetima izdalo gotovo identična saopštenja za javnost u kojima su osudili iznuđenu izjavu i odbacili "opoziv".

Međugeneracijski jaz i udaljenost vlasti od naroda slikovito je pojasnio jedan popularni mem na Tik Toku: „Ova generacija je odrasla na Christopheru Nolanu, a vi nas pokušavate hraniti istim starim kinom Delwar Jahan Jhantu?“

Jhantu je bio redatelj komercijalnih filmova iz Bangladeša koji je producirao akcione hitove 1980-ih, u amaterskom stilu sa nekvalitetnim specijalnim efektima i apsurdnim obrtima zapleta. Oppenheimer (2023.) Christophera Nolana u kinima Bangladeša je imao veliku gledanost.

Stručnjaci objašnjavaju zašto generacija Z Bangladeša ne prihvata strategije i narative koje koristi vlast.  

Stoljećima, ključni razlog zašto su mega institucije, biznisi, carstva ili civilizacije pali bila je njihova nesposobnost da prenesu moć, autoritet i učenje s jedne generacije na drugu. Sve su popularnija istraživanja o generaciji Z ili Gen-Z (rođeni 1997–2010), jer su oni ciljna publika i u ekonomiji i politici. Odrasli su na potpuno drugačiji način od bilo koje prethodne generacije u svijetu, pa tako i u Bangladešu. Njihov život se vrti oko društvenih mreža i interneta. Oni su građani svijeta, nisu vezani geografskim granicama.

Zbog toga vlasti mogu da plasiraju na domaćim TV kanalima “svoju priču”, ali to bi do njih jedva stiglo – jer oni rijetko gledaju TV. Oni su nezavisni i uglavnom samouki. Izvore učenja uglavnom sami biraju. Obično uče od svojih vršnjaka dijeleći informacije; obično su veoma lojalni jedni drugima i najvjerovatnije će podržavati i braniti svoje kolege. Zbog toga su kratke obrazovne platforme toliko popularne. Gen Z želi da uči na svoj način, od nekoga poput sebe (npr. od svojih vršnjaka) i to vrlo brzo – za nekoliko minuta.

Uspon IT sektora u Bangladešu kao i u drugim zemljama u razvoju nije rezultat vladinih strategija nego snalažljivosti Z generacije.

Ova generacija ima izuzetno veće mjesečne zarade zahvaljujući svojim samoobrazovanjem, što je bilo nezamislivo starijim generacijama. Ipak, još uvijek se toliko hvalimo prahistorijskim obrazovnim institucijama prošlih generacija, što je samo loše uvježbana generacijska inercija.

Za primjer uzimamo profil jednog demonstranta Mira Mugdhoa, studenta matematike sa Univerziteta Khulna koji je ubijen metkom: nesumnjivo, on je zarađivao mnogo, mnogo više od najveće plate koja se nude u javnoj službi. Zašto je učestvovao na protestima? Dobrovoljno se pridružio protestima jer je vidio svoje prijatelje i kolege kako se bore na teškom i nepravednom tržištu rada koje je prepuno korupcije i nepotizma, gdje je selekcija zasnovana na zaslugama gotovo da i ne postoje. Vodu je kupovao svojim novcem. Ubijen je dok je demonstrantima samo dijelio vodu za piće.

Jedna od žrtava je Jahiduzzaman Tanvin, student na privatnom univerzitetu IUT (Islamski univerzitet tehnologije). On je inovirao vrstu drona koji je mogao paralelno sletjeti, što bi koštalo oko oko 10.000 USD. Kako je ovaj student naučio da inovira tako visokotehnološku opremu, kakva ranije nije viđena u Bangladešu? Sam je učio iz internet tutorijala. Ako se pokuša potražiti i saznati o ostalim demonstrantima, sigurno bi se otkrilo da većina ima sličnu osobinu: Gen-Z Bangladeša su samomotivisani i samoobrazovani studenti koji ne mogu i neće tolerisati nepravdu.

Njihovo samopouzdanje i samopoštovanje učinili su ih vrlo osjetljivim. Osjećaju se uvrijeđeno kada su suočeni s podsmijehom i sprdnjom od strane vlasti koja je na taj način ismijavala prethodne generacije. Jedna od najznačajnijih karakteristika Gen Z je da su veoma direktni. Govore i rade šta žele na vrlo direktan način, bez mnogo diplomatije ili takta. U stvari, oni postaju frustrirani i iritirani spin-doktorskom diplomatijom i neiskrenim izjavama. Oni su Google generacije, sa stvarnim činjenicama i informacijama sve vrijeme na dohvat ruke, što im omogućava da odvoje žito od kukolja.

Stoga im nije trebalo vremena da odbace ljevičarskog intelektualca i pisca naučne fantastike dr. Muhammada Zafara Iqbala – autoriteta ranijoj generaciji, ali manje relevantnog za Gen-Z. Malo intelektualaca je tako brzo pretrpjelo takvo javno poniženje u historiji Bangladeša. To je zato što dr. Iqbal nije direktan, niti je otvoren ili iskren – i fatalno nije razumio sarkastične, ironične slogane Gen Z. Kao rezultat toga, u očima javnosti, trebalo mu je samo jedan dan da bude transformiran iz 'intelektualca' u 'zastarjelu osobu'.

Ako bi neko ispitao milenijale (rođene 1981-1996), vjerovatno bi otkrio da možda jedan od 20 prati trenutni svijet izvan svojih života, dok pet od deset Gen-Z prati vijesti i događaje, u realnom vremenu, 24 sata. To je instinktivna priroda generacije Z. Država, međutim, uopće nije razumjela njihovu psihologiju, niti je to ikada pokušala. Budući da kreatori politike ove administracije nemaju nikakvog znanja ili svijesti o ovoj generaciji, njihovi pokušaji da ih potisnu korištenjem tog prahistorijskog pristupa 'zavadi pa vladaj' dolili su ulje na vatru dugotrajnog nezadovoljstva, koji izvire iz duge patnje i nepravde.

Postojala je samo jedna jedina tema u protestima u posljednjih šest ili sedam godina (tj. dvaput je uključivalo uklanjanje sistema kvota sa poslova javnih službi, poboljšanje sigurnosti na cestama i proteste u vezi s COVID-om).

Njihova poruka je dosljedna i jasna: MOLIM VAS, PROMIJENITE OVAJ KORUMPIRANI SISTEM; AKO NE MOŽETE, MOLIM VAS DOPUSTITE DRUGIMA KOJI MOGU. Oni nisu tražili promjenu vlasti, nego promjenu njeng stava. Gledajući unazad, sada se može shvatiti da kako je vlada odbila da se promjeni, zahtjevi studenata su se takođe promjenili u: 'PROMJENIMO OVU VLADU.'

Oni ne cijene grub pristup policije tokom protesta. Pa su uzviknuli: „Policija Čudina“ („Ne divimo se policiji“). Dok mnogi, posebno starije generacije, grče ruke zbog „uvredljivog“ ili „lošeg jezika“, Gen-Z su, u stvari, pokušavali da kažu da „nas nije briga za policiju“. Starijim generacijama ovo bi zvučalo kao vulgaran ispad, ali Gen-Z-ima nije tako.

To je način na koji ova generacija proklinje. Ovo je jezik njihovog bijesa. Možemo odbiti da prihvatimo ovaj jezik, ali ne postoji način da poreknemo njihove izraze. Tako su, čak i nakon početnog razbijanja i pucnjave, bili spremni da izađu u velikom broju i žrtvuju svoje živote. Kao da govore 'ne pokušavajte da nas zastrašite oružjem, ne možete'.

Bangladeš ima dugu historiju studentskih protesta: 1952. (protesti protiv Jianninog proglasa da će urdu biti jedini nacionalni jezik oba Pakistana); 1969. (revolucionarni protesti protiv vojne hunte); 1971. (protesti i kulminacija oslobodilačkog rata); 1990. (protesti protiv vojnog vladara Ershada). Ukratko, ovo društvo ima dugu historiju studentskih protesta koji su izvršili ogroman pritisak na vladare i tlačitelje da donesu promjene. Ova generacija Gen-Z nije ništa drugačija. Ne plaše se prijetnji nasiljem pod pokroviteljstvom države ili gubitkom života. Dok je država širila terror ubijajući demonstrante neselektivno, oni su ostali prkosni. Ispružili su prsa u ponosu i ponudili da budu streljani. Nisu se plašili smrti.

Zašto? Kao što ih je država uvrijedila. Premijer ih je oklevetao. Došli su na ulice da protestuju. Chhatra liga (studentska grupa vladajuće stranke) ih je tukla, više su ponižavani, a protesti su se intenzivirali. I konačno, pucati na njih (svi su bili nenaoružani) bilo je kao bacanje kamena na stršljenovo gnijezdo.

Suočeni s otvorenom, neselektivnom paljbom, postali su još više uznemireni. Kako je ova generacija mnogo direktnija u svom izražavanju, oni se ne ustručavaju da razbiju bilo koju tradicionalnu ili kulturnu hijerarhiju ili tabue. Ranije je porodica sprečavale svoju djecu da učestvuju u protestima, dok ova generacija ima punu podršku svojih porodica – od kojih su mnogi izašli na ulicu da se pridruže studenti. Njihova čudna direktnost dovela je do jedinstvenog vodstva protesta. Vrlo brzo donose odluke. Informacije potrebne za donošenje razumnih odluka već su u njihovom posjedu, u njihovim glavama, što im omogućava da budu odlučujući. Zbog toga njihove porodice cijene i daju prednost njihovom mišljenju.  

Ova generacija ne voli ništa sporo. Gotovo sve glavne studije su pokazale da je raspon pažnje generacije Z na internetu oko sedam (7) sekundi.  

Oni ne žele buržoaskog diplomatu kao vođu. Oni žele čiste, poštene i precizne ljude kao svoje vođe koji manje govore, više rade i poduzimaju akcije na osnovu potreba i prioriteta. Slično, oni ne žele bezbroj šikaniranja, podvala ili trikova u kreiranju politike.

Stoga se vlast u Bangladešu, ali i u drugim društvima, zarobljena u vremenu prošlih generacija suočava s vrlo sumornom i izazovnom budućnošću.