Ovih dana u Strazburu, u kontekstu jesenjeg zasjedanja Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (PACE), Bosna i Hercegovina bije jednu od najvažnijih institucionalnih bitaka za svoju pravnu i političku budućnost. Na stolu je izbor novog sudije Evropskog suda za ljudska prava, a u igri su tri imena: Svjetlana Milišić-Veličkovski, Mahir Muharemović i Predrag Raosavljević. Iako je nadležni komitet PACE-a nakon obavljenih intervjua preporučio Milišić-Veličkovski, konačna odluka donosi se tajnim glasanjem evropskih parlamentaraca.

Ovaj proces, koji bi konačno trebao okončati višegodišnji prelazni period u kojem je Faris Vehabović časno branio principe prava i države godinama nakon isteka mandata, ogolio je jednu ključnu činjenicu koju mnogi olako zaboravljaju da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ustinu jeste strateški najvažnija tačka odbrane ove zemlje.

Ko kontrolira listu, kontrolira smjer države

Zašto? Zato što je upravo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine to koje utvrđuje listu od tri kandidata i šalje je u Strazbur. Da nije bilo filtriranja i preglasavanja retrogradnih politika unutar te zgrade u Sarajevu, pitanje je ko bi se uopće našao na toj listi.

Dovoljno je samo zamisliti mračni scenarij u kojem bi kontrolu nad Predsjedništvom preuzela koordinirana osovina HDZ-a i SNSD-a. Da ove dvije stranke imaju dvotrećinsku većinu u šefu države, diplomatska mreža Bosne i Hercegovine postala bi otvoreni poligon za rušenje vlastite zemlje iznutra. S dvije trećine lojalnih kadrova u Predsjedništvu, diplomatsko-konzularna predstavništva radila bi direktno protiv interesa suvereniteta Bosne i Hercegovine, Dodik bi bio vjerovatno ekspresno pomilovan i vraćen u politički život kao "faktor mira", a mandatar Vijeća ministara bio bi izabran isključivo po mjeri Dragana Čovića.

Rezultate takve politike već danas gledamo. Naime, imenovanje kadrova poput Staše Košarca koji bestidno blokira evropske zakone, paralize u Domu naroda i beskonačni politički cirkus čiji je jedini cilj dokazati da je Bosna i Hercegovina "nemoguća država".

Opasnost od "dodatnog sudije" za susjede

Upravo je slučaj Slavena Kovačevića pred Evropskim sudom za ljudska prava najbolji lakmus papir koji dokazuje zašto je funkcija u Strazburu od presudne važnosti i zašto se o Kovačevićevoj borbi mora duboko razmisliti. Njegova apelacija razbila je etno-feudalni koncept u paramparčad, dokazujući da svaki građanin ove zemlje mora imati jednako pravo glasa, bez obzira na to u kojem entitetu živi i kako se izjašnjava. Upravo zbog presude "Kovačević", retrogradne politike iz Mostara i Banje Luke, uz otvoreno lobiranje iz Zagreba, uložile su milione i sav diplomatski utjecaj kako bi oborile tu viziju moderne, građanske države.

Ukoliko u Strazburu na devetogodišnji mandat ne bude izabran autentični probosanski faktor, neko ko primarno osjeća i brani suverenitet, cjelovitost i građanski poredak Bosne i Hercegovine – suočavamo se s brutalnom realnošću da će Hrvatska ili Srbija dobiti još jednog, svog drugog sudiju u Evropskom sudu za ljudska prava.

U geopolitičkim igrama gdje susjedi ne odustaju od tutorstva nad Bosnom i Hercegovinom, sudija koji bi donosio odluke na liniji etničkih torova bio bi posljednji ekser u kovčeg građanske države. Zato je izbor u PACE-u pitanje od prvorazrednog nacionalnog i državnog interesa.

Nakaradni dejtonski okovi

Cijela ova drama još jednom razotkriva koliko je Dejtonski mirovni sporazum, sa svojim zacementiranim etničkim i entitetskim ključevima, suštinski nakaradan i bijedan. Sistem u kojem se pravda, stručnost i međunarodne funkcije moraju vagati na etničkom kantaru i entitetskim podjelama drži cijelo društvo kao taoca. Umjesto da država šalje isključivo najkompetentnije pravne umove koji će bez pritiska braniti Konvenciju o ljudskim pravima, proces se pretvara u rovovsku bitku za sprečavanje disolucije i institucionalne sabotaže.

Presude Evropskog suda za ljudska prava su obavezujuće. One su jedini pravni putokaz koji Bosnu i Hercegovinu može izvući iz dejtonskog blata prema modernoj evropskoj demokratiji. Zato je važno ko sjedi u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i zato je važno ko će iz Strazbura u narednih devet godina presuđivati o sudbini ove zemlje.

Popuštanje pred etničkim ucijenjivačima na ovom frontu značilo bi kapitulaciju pred onima koji bi evropske zakone zamijenili vječitim blokadama.