Peter Galbraith, u najteže ratno vrijeme ambasador SAD-a u Hrvatskoj, čovjek koji je uradio veliki posao za mir na Balkanu, 17. decembra je dao intervju za The National pod naslovom: "Dok Dejtonski sporazum slavi 30. godišnjicu, on nosi važnu lekciju za Ukrajinu“. Galbraith je zabrinut zbog pristajanja administracije predsjednika Trumpa da se podijeli Ukrajina i Rusija otme dio. To bi značilo da međunarodne granice ne važe i da će se otvoriti Pandorina kutija velikodržavnih aspiracija, posebno na Balkanu.   

Galbraith se sjeća da je David Owen, mirovni pregovarač, "imao je brojne šeme za promjenu granica". Zatim dodaje da je "hrvatski predsjednik Tuđman bio zainteresiran za ove šeme.“ Nezamislivo je stranim diplomatama da su Milošević i Tuđman bili dva balkanska mangupa koji su znali šta hoće i sa tim rješenjima paralelno filovali sve strance pa i Owena. Owen je, nažalost, samo ispinjavao želje ovog velikodržavnog dvojca. Sve vrijeme je sa mangupima ostao vrlo blizak. Milošević je po Owena i njegovu suprugu slao helikopter i ugošćavao ga u odmaralištu van Beograda. Bilo je tu i nekih novčanih transakcija nakon kojih je Owen bio potpuno odan planovima srpsko-hrvatskog dvojca za podjelu Bosne i Hercegovine. U svim ženevskim pregovorima prevladavala su dva paketa otimanja i razmjene teritorije BiH: Prvi je bosanska Posavina, drugi je Neum. To je, dakle, vrijeme kada se i u Ženevi raspravljalo o trodiobnoj podjeli BiH, tačnije o uniji tri republike prema planu Owena i Stoltenberga. Bio je to plan koji je dao odriješene ruke etničkom čišćenju i počinjeni su brojni zločini. 

Šestog maja 1992. objelodnjen je Sporazum Karadžić-Boban sa sastanka u Grazu. Zagrebački Večernji list je tim povodom objavio da "više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, da je pitanje Posavine riješeno. Sporno je ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika."  

To je značilo ustupanje bosanske obale Neuma Hrvatskoj u zamjenu za izlaz "muslimanskog i srpskog dijela" na more kod Molunta, uz crnogorsku granicu, u dužini od desetak kilometara.

Dušan Bilandžić, veliki Tuđmanov saborac i prijatelj je dogovore oko bosanske Posavine smatrao nemogućim, ali su mu srpski akademici i katografi, Kosta Mihailović i Smilja Avramov, zaduženi za pregovore sa Hrvatima, rekli: "Naši predsjednici su dogovorili da cijela Posavina pripadne Srbiji'.“ Nešto kasnije će se Ivo Komšić i Krešimir Zubak u Dejtonu pobuniti zbog predaje Posavine Srbima. Tuđman je već bio izašao iz sale za pregovore, ali su začuli glas Miloševića "Posavina je završena. Ja i Franja smo se o tome davno dogovorili.“   

Sadašnje aspiracije Hrvatske prema teritoriji BiH su podobro opisane u Stenogamima koje je kao dokaz za Međunarodni sud u Den Hagu i generacijama koje dolaze, ostavio Franjo Tuđman. Stenograme je Tuđman u predsjedničkim dvorima uredno vodio bilježeći razgovore sa svojim saradnicima iz Hrvatske i tzv. Herceg-Bosne. Često je govoreno o Neumu.

"Ja sam odbio bilo kakvu pomisao da bi Muslimani mogli dobiti Neum... Umjesto Neuma, rekao sam im ili slobodna zona u Pločama, ili čak mogućnost da sebi izgrade luku na Neretvi, pošto je plovna do Metkovića, a vjerovatno se može učiniti plovnom još par kilometara gore", kazao je Tuđman.  

"Neum ne dolazi u obzir, ali izlaz na more mogu imati u slobodnoj zoni ili ako to ne bi zadovoljavalo, da se može razmotriti izgradnja luke na njihovom području, to su Tasovčići ili tu negdje", predlaže Tuđman. (Stenogrami 15. septembra 1993).  Tasovčići u BiH su kopneno područje, iznad Čapljine i 20 kilometara daleko od ušća Neretve u more. Tek kasnije će Tuđman skratiti ovu relaciju niz Neretvu kojih desetak kilometara niže i ponuditi naselje Čeljevo, malo ispod Čapljine. Ali i to će biti, po Tuđmanu, lažno obećanje. 

Tuđman je tada tvrdio sa podsmijehom: "Ispod Konjica i Jablanice zelena će biti samo trava".

"Ne damo im Neum, ne damo im da izađu na Jadransko more..." (Stenogrami 21. septembar 1993.).  

Devetog decembra 1993. u Lovačkom domu Dobanovci kod Beograda sa Davidom Owenom i Torvaldom Stoltenbergom sastala se srpska delegacija sa Miloševićem, Karadžićem i Momčilom Krajišnikom i hrvatska sa Hrvojem Šarinićem i Miletom Akmadžićem. Temu razgovora su označili kao pitanje: "Kako dogovoriti pristup moru Muslimanima i srpskoj republici". 

Tuđman nije dao Neum, pa se trgovina preselila na plodnu dolinu Konavala u Hrvatskoj, koja se proteže do Herceg Novog i granice prema Crnoj Gori. Šarinić je tada rekao kako su u Ženevi izneseni stavovi da se preko teritorija Konavala Muslimanima omogući izlaz od Molunta do Vitaljine, a Srbima od Vitaljine od rta Oštro. Karadžić je zagalamio: "Zašto ne može do Popovića, pa predsjednik Tuđman mi je to obećao!" (Iz knjige Hrvoja Šarinića: Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem)

U daljim raspravama oko Owen - Stoltenbergovog plana, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman organizirao je sastanak sa vođama tzv. Herceg-Bosne. Sastanku su prisustvovali i Hrvoje Šarinić, tadašnji šef Tuđmanovog ureda,  Mate Granić, ministar vanjskih poslova i Željko Dobranović, brigadir, savjetnik Tuđmana za vojna pitanja. Razgovara se i o Neumu i pomicanju granica. 

Tuđman je tada priznao svojim saradnicima da je sa bošnjačkom stranom govorio o morskoj obali samo da bi zaustavio rat u kojem je HVO doživljavao poraz za porazom.

"Mogli bi (Bošnjaci) kod Čeljeva luku izgraditi". Čeljevo je inače više od 10 kilometara uzvodno od ušća Neretve prema Čapljini. 

Na tom istom sastanku Šarinić je zabrinut: "Šta ako Srbi pristanu na Neum i izlaz na more", a zatim dodaje: "Mi smo Srbima ponudili onaj dio od 5,5 kilometara, dole, ali oni su htjeli do Molunta... Srbi kažu, odričemo se prava na Neum, ukoliko nam date Konavle, nećemo vam praviti probleme".  

"Ako bi pristali na dio u Neumu, onda je stvar riješena", dobacuje Gojko Šušak, Tuđmanov ministar odbrane. 

Tokom susreta Tuđmana, Mate Bobana i Gojka Šušaka, govorilo se opet o Neumu.

Tuđman tada predlaže dvije opcije: Slobodna zona u Pločama ili izgradnja luke na Neretvi. "Može oboje", dobacuje Šušak, a Tuđman dodaje: "Može. Bogatije zvuči".

Tuđman je zatim kategoričan: "Da, zajednička agencija za izgradnju turističkih pobjekata, nikavog teritorija, niti cenimetra."

U Stenogramima od 19. decembra 1993. Tuđman govori: "Na Invincibleu (američki nosač aviona, na kojem su vođeni jedni od mirovnih pregovora) smo pristali radi obustave rata, radi kompleksnog rješenja, znači da bi Muslimani mogli kod Čeljeva izgraditi luku, slobodnu zonu. Od toga ne možemo odustati. S tim da je jasno u perspektivi izgradnja te luke na vrbi svirala".

Dodaje kasnije: "Muslimani to (luka na Neretvi) ne prihvaćaju"

Šarinić: "Kad je to čuo, Alija je rekao. 'Ne dolazi u obzir'"  

Mate Granić govori: "Alojz Mock se jako zanimao za aranžmane na Invincibleu što se tiče Neuma, što se tiče Čeljeva. Mene je pitao kao mi na to gledamo... Muslimani nikada definitivnu opciju nisu dali, ostavili su sve otvorenim."

Za riječ se javlja Mile Akmadžić, koji je radikalniji od Tuđmana i predlaže da "granica ide prema Muslimanima sjeverno, dalje prema Stocu, od Bune, Blagaja pa sjevernije. Da ih, predsjedniče, potpuno eliminiramo, barem do Čapljine". (Stenogrami 19. decembra 1993. godine)

Bilo je i gorih rješenja od ovih Akmadžićevih. Valja se prisjetiti mostarskih pregovora bh. Srba i Hrvata iz juna 1991. godine. Dogovoreno je: Srbima lijeva, a Hrvatima desna obala. "A gdje ćemo sa Muslimanima“, upitao je neko? "Pa u Neretvu", rekao je jedan visoki HDZ-ov dužnosnik uz opći smijeh. Tada se nije mislilo na pristanište. 

Ambasador Peter Galbraith je s pravom zabrinut. Srpska i hrvatska kartografija su koštale hiljade života. Prema Tuđmanovim stenogramima poginulo je dvije trećine hrvatskih vojnika u ratu protiv Bošnjaka a jedna trećina u ratu protiv Srba. To naravno ne znaju neki lideri koji su rat proveli po evropskim prijestolnicama i koji u životu nisu čuli ispaljenje metka, a danas vode Hrvatsku i pokušavaju politikom podijeliti Bosnu i zgrabiti teritoriju što Tuđmanu nije ni krvavim ratom uspjelo.