Veliki bošnjački književnik Zija Dizdarević, koji je rođen na današnji dan (18. februar 1916), u potresnoj priči Majka opisuje trenutak kada je polazio “na škole”, a njegova je mati grcala u suzama za sinom koji je na koncu tragično završio kao žrtva ustaških zločina u Jasenovcu.

U trenutku dok se oprašta sa sinom majka (inače paradigmatski dramatičan lik kroz čitavu bošnjačku književnost) izgovara riječi koje bismo mogli poistovjetiti s bošnjačkim usudom od srednjeg vijeka pa do danas.

“Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom džade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde ‘nako, ‘nako… Dalje nije znala. Ili nije mogla?”, napisao je Zija Dizdarević, vjerovatno ne znajući da je, opisujući majčinsku zabrinutost za sina, opisao permanentno stanje Bošnjaka – hodanje po svijetu ‘nako.

 

Doduše, podstaknut ovim atavističkim strahom, kojeg je A. G. Matoš definirao izrijekom: “Ko u oca, kotac mu je pleten, otac je budala, a vrli sin kreten”, sjećam se kako mi je dedo Ibrahim govorio da je najbolje hodati po rubovima kolone kada su velike gužve, jer, ako si u sredini i ako nastane stampedo, prvi ćeš biti pregažen.

S obzirom na to da je moj dedo kao radnički aktivista tokom socijalizma imao neposredno iskustvo milicijskog pendreka, kao dječaka me je dodatno upozorio da je najbolje ne buniti se kada milicija tuče, već je bolje leći, pokriti rukama glavu i osaburiti. Ako prkosiš, dobit će dodatnog degeneka. U svakom slučaju, i dalje se atavistički pribojavamo slobode, pa i dalje, svako iz svog porodičnog rakursa, djelujemo ‘nako, što je posve neodređeno i dezorijentirano kretanje, bez jasne strategije.

Kada govorimo o zadatosti slijeđenja srednjeg puta islama, treba ponoviti da je pozicija raskrsnica i razmeđa imanentna Bošnjacima od srednjovjekovlja pa do naših dana.

O njoj su pisali mnogi – od naše uleme, poput Kasima ef. Dobrače, Ahmeda ef. Smajlovića i Huseina ef. Đoze, preko, vjerovatno u javnosti najpoznatijeg, djela prvog predsjednika Predsjedništva nezavisne BiH Alije Izetbegovića Islam između Istoka i Zapada, pa do naših književnika i književnih historičara, poput Safvet-bega Bašagića, Midhata Begića, Alije Isakovića itd., itd.

 

Svi su primjećivali da je pozicija bošnjačkog naroda, stješnjena između silnica raznih interesa, uvijek bila traumatično iskustvo. Mak Dizdar u predgovoru svog djela Stari bosanski tekstovi uvod započinje konstatacijom da se Bosna “nalazi u položaju krajnje zemlje istoka izložene prema zapadu i krajnje zemlje zapada okrenute ka istoku”.

Nejse, s velikom sigurnošću možemo zaključiti da su naši preci prepoznali i simptome i uzroke, da su dali dijagnozu stanja, da postoje oni koji su nastavili njihov posao i u sadašnjosti, ali lijek očito još uvijek nije počeo posve djelovati, jer Bošnjaci nikako da shvate da biti stješnjen u sredini nije isto kao i biti u poziciji da hodaš sredinom.

Mogli bismo primijetiti da je bošnjačka politika iz sudbinske nužde jednostavno morala naučiti da stiješnjeno hoda sredinom te da prolazi kroz „ušicu igle“. To ne možemo reći za bošnjačke sveznadare i laskavce koji iz ugode i oholosti vole da ih javnost titulira intelektualcima. Zapravo u zadnje vrijeme primjećujemo da se bošnjaštva ovi upaljeni umnjaci srame iako ono ne može biti svrstano ni u lijevo ni u desno, ni stražnjici ni prednjici. Bošnjaštvo je prirodno stanje, i ime i sudbina, a ponekad vala i etiketa koju neko nosi s ponosom, a neko od nje bježi. Međutim, kao da su uspjeli u naumu da se bošnjaštvo i pozivanje na njega automatizmom svrsta u nacionalizam, etnonacionalizam, kleronacionalizam... da ga se svodi na nacionalnu stranku ili na vjersku zajednicu.

Biti Bošnjak i kao takav artikulirati autentični nacionalni interes danas je nezahvalan posao. Pogotovo su u ovome ažurni naši tzv. intelektualci koji u utopijskom nacionalnom bosanstvu prepoznaju ugodno skrovište u kojemu ih niko neće prozivati i etiketirati kao nacionaliste. Iako je bošnjaštvu (odnosno bošnjačkoj naciji) prirodno mjesto u sredini, upravo su bošnjački intelektualci ti koji ga guraju u stranu i što je najgore svode ga na etnički folklor. Za Bošnjake je ipak sretna okolnost da narod ne prihvata zablude intelektualaca te se njihov kukavički bijeg od vlastitosti nije preslikao na opće stanje, niti neće.

No, ako će se i nadalje kretati ‘nako, od bošnjačkog sazrijevanja neće biti ništa, a bošnjačkoj politici će biti uzaludno kreće li se sredinom džade ili njenim krajem jer više neće imati koga liderski predvoditi – sve će otići ‘nako.