Nizozemka Dewi Deijle već godinama traži svoju biološku majku u Indoneziji. Amanda Jansen gubi se usred lažnih podataka na svom rodnom listu na Šri Lanki. Farida van Hulst ne želi i razmišljati o svojoj biološkoj majci, ali je sve to skupa ipak proganja. Svi su žrtve trgovine bebama.

“Moji su dokumenti krivotvoreni, ne mogu pronaći nikakve informacije o svojim korijenima. Uvijek sam znala da sam usvojena, za mene to nije problem, problem je u tome što su moji papiri lažni i vrlo je moguće da me moja biološka majka nije htjela dati na usvajanje”, kaže Dewi Deijle na sastanku usvojene djece u Haagu.

Pokušavaju saznati je li bilo nepravilnosti u međunarodnim procesima usvajanja beba koja su se odvijala u Nizozemskoj između 1967. i 1998. godine. Sumnja se na falsificiranje evidencija, obmane, pa čak i otmice beba.

"Nizozemska vlada nije djelovala, odvraćala je pogled godinama od zloupotreba u međunarodnom usvajanju," priznao je ove godine ministar pravne zaštite Nizozemske Sander Dekker.

Komisija osnovana 2018. godine, pod vodstvom pravnika Tjibbe Joustre, dokumentirala je naznake zlostavljanja od šezdesetih godina prošlog stoljeća i preporučila obustavu usvajanaj u inozemstvu, jer smatra da je sistem poodložan prevarama.

U svom izvještaju, objavljenom u februaru, komisija uvjerava da su bili "umiješani" službeni predstavnici, iako "među nizozemskim dužnosnicima nisu pronađene nikakve naznake podmićivanja ili korupcije" u sistemu koji opisuje kao zasnovan na "falsificiranju dokumenata, zloupotrebi siromaštva i isporuke djece u zamjenu za novac ili silom“.

Istrage su Deijle dovele do ostataka sirotišta u Jakarti, gdje su je usvojitelji uzeli 1980. godine. Osoba odgovorna za to mjesto rekla joj je da "80% potvrda iz tog vremena sadrži lažna imena ili potpise", što znači da je "vrlo teško" znati odakle dolazi. "Jakarta je bila poput distribucijskog centra za djecu“, dodaje. 

Nemoguće je saznati kako se zvala njezina biološka majka i da li ju je stvarno htjela staviti na usvajanje. „Sirotište je sada u rukama vlasnikovog sina; jedan je od najvećih trgovaca djecom. Imao je čitav centar za distribuciju beba i jednostavno ih je širio po cijelom svijetu, uz pomoć nizozemskih agencija, koje su znale za trgovinu djecom ”, kaže Deijle.

Amanda je započela potragu 2016. godine kada je zatrudnjela i doktor ju je pitao za majku.“Otišla sam na Šri Lanku sa svojim dokumentima, gdje stoji da sam rođena u bolnici Castle Street u Colombu. Otišla sam u arhiv i otkrila da tamo nisam zabilježena. Vidjevši da je moja majka iz predgrađa, skrbnik mi je rekao da je malo vjerojatno da je tamo rodila; vjeruje da su moji dokumenti lažni ", kaže ona.

Sa Šri Lanke je u Evropu "izvezeno" 11 000 djece, njih 3500 je u Nizozemskoj, a od toga 70% "ima lažne papire", kaže Amanda, rođena 1985. godine i usvojena sa još jednom djevojčicom. Mlada žena pokrenula je grupu za podršku na Facebooku i pokušava organizirati DNK banku kako bi povezala porodice i djecu koja se traže.

Prije tri godine Amanda je krenula na prvo putovanje s DNK setovima za majke. Na kraju je pronašla papire koji se podudaraju s njezinim rodnim listom, ali otkrila je da se zapravo podudaraju s dokumentima njezine usvojiteljice.

Na Šri Lanki se čak govorilo o postojanju "farmi za bebe" na koje su majke dolazile rađati i na kraju su "pod pritiskom“ davale svoje bebe na usvajanje. "Čuli smo priče majkama kojima je su rekli da će "moći vratiti svoje dijete kad god žele, ali da  ona imaju bolju budućnost u Evropi ”, govori Amanda.

Andrew Silva, turistički vodič u Kalutari, u zapadnoj provinciji Šri Lanke, pomogao je da gotovo 150 posvojenika pronađu svoje biološke majke na tom otoku u posljednja dva desetljeća. Evropljani su od njega zatražili pomoć kako bi pronašli vlastite roditelje, što je poput traženja igle u plastu sijena, žali se on. "Iz informacija koje imam, mogu reći da je oko 15.000 beba preprodavano u evropske zemlje 1980-ih", tvrdi.

Ukazuje na loše životne uslove, stigmu povezanu s rađanjem djece van braka ili obećanja o boljem životu kada govori o uzrocima zbog kojih su hiljade majki odustale od svoje djece, često zbog lažnih obećanja.

Drugi nikad nisu ni znali, rečeno im je da je dijete umrlo tokom poroda.

“Sve je to učinjeno na sistematski način. U procesu su učestvovali advokati, medicinske sestre i agenti. Falsificirali su dokumente kako bi izgledali kao zakonita usvajanja, ali u stvarnosti nisu bila”, kaže Silva.

Sistem lažnih usvajanja nije bio ustanovljen samo u bivšim nizozemskim kolonijama poput Šri Lanke ili Indonezije. Mohammad Mojnu se ne sjeća svojih ranih godina u Bangladešu, zemlji u kojoj je rođen i odrastao šest godina u porodici koja je živjela blizu Dake. Otac se razbolio, a susjedi su uvjerili majku da ga da na usvajanje nizozemskoj nevladinoj organizaciji uz obećanje da će mu obezbijediti hranu i obrazovanje.

"Rekli su mi da će ga odgojiti i da ga mogu vratiti kući tokom sezone manga, od aprila do maja, Odvela sam ga u kuću u Dhanmondiju, luksuznom rezidencijalnom područje u Daki, gdje sam vidjela mnogo druge djece Moj je sin plakao“, priča njegova majka Sairon. Kada se predomislila i pokušala vratiti sina, nisu joj dopustili. 

Mojnua je usvojila nizozemska porodica koja živi u Limburgu i s kojom nije imao sretan život. “Imali su dijete i željeli su još jedno, ali moja usvojiteljica nije zatrudnjela, pa su odlučili usvojiti. Kad su me već imali, majka je zatrudnjela s drugom kćerkom i pokazalo se da sam im višak“, kaže on. “Moji su mi usvojitelji u lice rekli da im ne trebam. Sa 12 godina lutao sam ulicama, jeo smeće, davali su mi samo suhi kruh. Policija me pokupila ”.

Mojnu se uspio spojiti sa Saironom 2017. godine, 42 godine kasnije, putem Shapla, nevladine organizacije koja pomaže porodicama i usvojenoj djeci da se ponovo povežu. U njegovim dokumentima zapisano je da su mu biološki roditelji umrli i da je on jedino dijete.

Tokom 1980-ih i 1990-ih, Brazil je bio četvrta država na svijetu u međunarodnim usvajanjima, iza Indije i Kolumbije, ali od kasnih 1990-ih istrage brazilskog pravosuđa dovele su do jačanja sistema i pooštravanja pravila.

Brazilsko pravosuđe je 1988. godine osnovalo je parlamentarnu komisiju za provjeru pritužbi na trgovinu djecom, posebno iz države Bahia, na sjeveroistoku Brazila. Tada je izračunato da je na svako zakonito usvojeno dijete dvoje ilegalno odvedeno u inozemstvo.

Cristiano (44) i Valdineia Pereira (48) su iz grada Ipiaúa na Bahiji. Oni su dva brata iz brazilske porodice od 15 djece koja pokušavaju locirati dva njihova brata koje je, kako vjeruju, usvojila porodica koja živi u evropskoj zemlji, u procesu koji nije u potpunosti legalan.

Kad mu je majka umrla na porodu, otac je dao dvoje djece na "legalno" usvajanje a još dvoje je ostavio komšiji "privremeno, usmenim dogovorom" da se može brinuti o ostatku djece koju je imao. "A taj je čovjek dao djecu trećoj osobi i ubrzo su djeca nestala", kaže Cristiano, koji je tada imao 12 godina.

Za njega je smrt njegove majke, usvajanje dva brata i nestanak još dvojice bila šok jer je Cristiano najstariji u porodici i brinuo se svima njima. "Čekam taj trenutak, to okupljanje, svake minute, to se može dogoditi sutra, više nemam osjećaj da ih više nikada neću vidjeti, danas imam nadu", naglašava.

Dva brata koja je njihov otac legalno dao na usvajanje u Brazilu su u evropskim porodicama li za dvojicu još uvijek ne zna ništa.

„Mislimo da su promijenili imena dvojice koji su bili nezakonito usvojeni. Ovdje u Brazilu ne možemo pronaći nijednog od njih, ni dokumenata, ni u bilježnicima ni na sudovima", kaže Valdineia. „Stranci stižu s novcem i kupuju sve. Potkupe pravosuđe i odvode djecu iz Brazila."