Kako bi ugušio pobunu Kurda kao globalni arhidemon devedesetih godina prošlog stoljeća, Saddam Hussein upotrijebio je bojni otrov iperit protiv civila iz grada Halabdže. Da li zbog nemoći da porazi Talabanija i Barzanija, ili zbog nekrofetišističke želje da ubije, Saddam je pobio jedan grad. Trupla razbacana širom ulica s nadutim stomacima zbog pokušaja da dođu do zraka fotografija je koja će postati spiritus movens kasnijoj arhidemonizaciji Saddama i njegovog režima.

Kao miljenik Zapada usmjeren protiv “zločestih” mula i Homeinija, osam godina je bio zvijezda zapadnih medija tokom iračko-iranskog rata (1980–1988), da bi na kraju postao Levijatan kojeg je trebalo ukrotiti. Gotovo pa identičan scenarij Halabdže (1988) i Buče (2022) ukazuje da ponekad Zapad reklamira lidere koji su na regionalnom ili globalnom planu palijativno korisni, da bi ih se na kraju prokazalo za zločince. Sličnu vrstu opčinjenosti možemo uočiti i na studiji slučaja balkanskog Saddama, bankara i brokera smrti od 1991. do 1995. godine Slobodana Miloševića.

Uopšte, kada je Brzezinski opisivao Evropu u studiji Kina i Amerika: budućnost svijeta “kao ubogog i bezbrižnog penzionera koji se zanima samo za ekonomiju”, apriorno je imao na umu Evropu kao penzionera koji je često bez kompasa o ukusu. Nekada je ovaj isti Putin, na kojeg danas ad hominem kidišu svi zapadni mediji, bio idolatrijski centriran na naslovnice i Timesa i brojnih prominentnih magazina zapadne demokratske provenijencije. Da li se tada razmišljalo u pravcu potencijalnog placdarma za difamaciju Putina, ne možemo znati, ali su zapadni mediji od Putina napravili mitsko biće pronicljive ćudi i nemilosrdnog anđela koji se robinhudovski bori s tajkunima.

Indikativno za ovu komparativnu analizu Saddama i Putina, opet se bućka s epruvetama u kojima je zastrašujući biološki otrov koji treba da pobije civilizaciju, samo nema pokojnog Colina Powella da to dramaturški u maniru iskusnog i prekaljenog filmadžije iznese i prikaže javnosti. Inkriminacije da su u Ukrajini razvijani biološki otrovi da se pobije ruski živalj imali su drugačiji efekt od onog koji je nekada imao performans Colina Powella, pri čemu, ako uzmemo u obzir da je prva žrtva svakog rata istina, onda svaka ratna laž postaje ekvivalent cijelih skladišta metaka i granata po snazi. Ovaj rat koji posmatramo sedmicama nam raskrinkava laži koje su se etablirale u svjetskoj javnosti o superiornosti Ruske Federacije, monetarnoj zaleđini i čitavom nizu mitova koji su ostali zaglibljeni u rodnoj ukrajinskoj zemlji.

“Samo ne reci majci da sam u Čečeniji”, pjevali su ruski vojnici uz elegičnu melodiju, proklinjući besmisao rata koji su bili primorani voditi tih godina. Snimke pored puta prevrnutih BMD-2 borbenih vozila pješadije ruske vojske, pri čemu se na trupu borbenih vozila nalaze razbijene i cijele flaše votke, mnogo toga otkrivaju. Fotografija je nastala na jednoj od bjeloruskih magistrala putem koji se dopremaju nove svježe snage i vrši rotacija trupa iz napadnog ešalona na pravcu nastupanja ruske vojske prema Kijevu.

Ruski napori trenutno idu u pravcu izvlačenja i rotacije dijelova 35. i 36. kombinovane armije s kijevskog ratišta ka Bjelorusiji, da bi se te snage po oporavku i popuni detaširale na donbasko-luganskom frontu. Uopće, ruske snage u potpunosti se povlače iz tri operativne zone oko gradova Kijeva, Sumija i Černjihiva. Međutim, nameće se pitanje šta je razlog ovakve promjene snaga na frontu i ukrajinskih osvajanja? Ukrajinske snage, zbog kontinuiranog dotura ratnih materijala, prije svega streljačke i artiljerijske municije te PO i PA sistema, uspješno koriste dvije pojave kod ruskih trupa: 1) zamor ljudstva i opreme i 2) ranjivost crta odbrane u procesu rotacije.

Prvi razlog odavno je očigledan s obzirom na brojne probleme s održavanjem borbene tehnike, kao i uopće zamora ljudstva. Podsjetimo čitaoce, ruske trupe koje su u napadu od jeseni prošle godine bile su utaborene na bjelorusko-ukrajinskoj granici još od završetka velikih vojnih manevra. Govorimo o trupama koje su pola godine na terenu i van matičnih baza, i to svakako uzima danak u borbenoj gotovosti. Drugi razlog usko je vezan uz prvi, pri čemu se zbog zamora trupa moraju vršiti rotacije i uvođenje novih jedinica.

Proces rotacije dosta je kompleksniji u borbenim uvjetima nego što se to čini, a što i pokazuju dešavanja na frontu. Dakle, jedinice koje se mijenjaju treba izvući iz borbe i borbenog poretka, pri čemu se zamjena mora uvesti tako da se ne izgube položaji. Novi problem jeste uvođenje jedinica koje ne poznaju teren, jedinica koje možda nemaju borbeno iskustvo, i to za sobom vuče čitav niz manjkavosti i teško premostivih problema. Upravo u tim procjepima praktičnih mogućnosti ukrajinske snage guraju naprijed i kontinuirano osvajaju urbane četvrti. S druge strane, Vladimir Putin 31. marta potpisao je pokretanje prvog talasa mobilizacije s brojkom od 134.500 regruta. Regrutni sastav za svaku godinu po potrebi služenja vojnog roka tako se kreće, otprilike oko 133-134 hiljade regruta. Uopće, regruti prema doktrini obuke imaju dva mjeseca opće i šest mjeseci specijalističke obuke, pri čemu se ne može jasno utvrditi koliko bi ove godine mogla trajati obuka s obzirom na potrebe ruske operacije u Ukrajini.

Na istočnom dijelu Kijeva u Brovarijskom reonu ruske trupe izgubile su desno krilo, koje se oslanjalo na Brovary, i prema svemu sudeći dodatno će biti intenzivirane borbe na tom pravcu. Međutim, strateška preorijentacija ruskog vojno-političkog vrha ne odustaje od Mariupolja, koji se brani, te Harkova također. Preko tri operativno-taktička pravca na sjeveroistoku Ukrajine, iz Kramatorskog, Iziuma i Popasne, nastoji se zatvoriti veliki džep ukrajinskih snaga. Samo 31. marta u reonu Popasne, koja je meta napada na donbasko-luganskom pravcu, ruske snage izgubile su 10 tenkova te 18 oklopnih vozila. Kako sada stvari stoje, ruska strana uspijeva se barem kontrolirano povlačiti jer zarobljava sve manje ruske opreme, pri čemu se najteži napadi, i po intenzitetu i obimu, očekuju na donbasko-luganskom pravcu te naporima da se ovlada Mariupoljem.

Uzimajući u obzir sve infomacije s terena, Putinu bi se kao najgora opcija sviđalo zauzeti Mariupolj, povratiti Herson te maksimalno povećati teritoriju proruskih paradržavica Luganska i Donjecka. S takvim asovima u rukavu u svim pregovorima prijetio bi kreiranjem i četvrte države ili u Mariupolju ili Hersonu. U prilog tome idu u snimci o sve ubrzanijem dopremanju policijskih snaga iz Ruske Federacije za što brže konsolidiranje osvojenih mjesta u jedinstven paradržavni okvir. Za ukrajinsku stranu, problem kojim će se morati pozabaviti jeste manjak oklopnih snaga s obzirom na gubitke. Fotografije opravaka starih T-72 “Ural” tenkova, kao prvih varijacija T-72 još iz ere Brežnjeva, ukazuju da su Ukrajinci sa svojim oklopnim snagama veoma iznureni.

Prekid rata vezan je uzročno-posljedično za dvije sekvence: 1) disbalans snaga na terenu i izmijenjene okolnosti oslobođenog/okupiranog teritorija; 2) klonulost jedne od zaraćenih strana.

Opet, dakle, put do mirovnih pregovora nužno je vojne prirode i tu nema prostora za plodonosne pregovore ukoliko se ne postignu dvije gore navedene sekvence. Aktuelno, ukrajinska strana morala bi konsolidirati i očistiti džepove ruskih snaga oko Harkova, probiti se do Mariupolja te što duže izdržati na Donbasu i Lugansku, podižući cijenu rata ruskoj strani. U takvim okolnostima zasigurno je da Krim nikada neće postati dio Ukrajine, zapravo da se nikada neće vratiti Ukrajini, dok se o drugim prostorima može razgovarati. Međutim, kao pro futuro predviđanje, Ukrajini treba neki novi “đavolski” dogovor i sporazum, Ukrajini treba neki novi sporazum Ribbentrop-Molotov. Sporazum o razgraničenju interesnih sfera koji bi jasno omeđio strateške razdjelnice između ruskog teritorijalnog kolosa i zapadnoevropskih birokrata te američkih pragmatika. Vremenom to postaje sve izglednije, kao svojevrsna kovina će Ukrajina između čekića i nakovnja postojati i trpjeti udarce čekića i reakcije nakovnja sve dok se ta država ili ne raspadne ili u potpunosti ne svrsta. Tek će tada rat biti završen, kada se zemlja napije krvi kako bi tom krvlju omeđila državni suverenitet.

Iako neprirodni saveznici prema državnim dogmama, nakon pokretanja operacije “Barbarosa” na Sovjetski Savez, konzervativci u Velikoj Britaniji shvatili su da će zajedno sa SAD-om i ostatkom slobodoljubivog svijeta preživjeti onoliko koliko bude preživio Hazjajin iz Kremlja. I tada počinje pomaganje Staljina i njegove armade “i šakom i kapom”, od kamiona “Studbaker” i cijelih tvornica za njihovu proizvodnju, tenkova “Sherman M4” i ostalih ratnih materijala koji su slani preko sjeverne rute u luku Murmansk. Crvena armija tada je jedina stala pred svog dojučerašnjeg partnera kako bi ga zaustavila, a konzervativac Churchill kao zakleti antikomunist svoj je vatreni govor podrške 22. juna 1941. godine u kojem slavi Crvenu armiju branio riječima: “Da je Hitler napao pakao, u Donjem domu bi slavio vraga.”

Na isti način evropski i sjevernoamerički politički centri gledaju na Zelenskog i Kijev, koji su sanitarni koridor koji to zapravo mora i ostati, vječita brana i, kao u hrvatskoj mitologiji, “predstraža na bedemima zapadnoevropske demokratije”. Nikada Ukrajina kao članica NATO-a u ovom formatu i s ovom Ruskom Federacijom, ali kao sanitarni koridor koji je zamislio još osnivač geopolitike, britanski konzervativac Halford Mackinder – to svakako! Rusku Federaciju treba dakle umoriti tako da doživi slom koji će slomiti kičmu aparatu Vladimira Putina, ali slomiti ga tako da aktuelnog gazdu iz Kremlja zamijeni neko s mekšim stavovima spram EU i NATO-a. Koliko će to trajati, teško je prognozirati, ali umoriti Vladimira Putina nije lagan zadatak, pri čemu se znaci umora značajno flagrantnije ocrtavaju na Zelenskom.

Danas on ne liči na onog političara vedrog lica koji je rat dočekao s nadom i entuzijazmom očekujući intervenciju pakta koji ovaj mjesec slavi 73. godišnjicu postojanja. Danas je Zelenski neki moderni Taras Buljba iz Gogoljevih romana, samo što ne ide u boj za pravoslavlje protiv Poljaka već s Poljacima u boj za Ukrajinu. (Stav podsjeća da se stanje na terenu moglo promijeniti od trenutka pisanja teksta do trenutka njegove objave.)