Novogodišnja čestitka finske premijerke Sanne Marin u jednom svom dijelu probudila je alarme u Kremlju. “Mi smo pokazali da smo naučili iz svoje povijesti i ne namjeravamo ostaviti prostora za manevre”, izjavila je Marin. Debata o pristupanju Finske Sjevernoatlantskom paktu dolazi naizgled u veoma nepogodnom trenutku, dok se ruski predsjednik Vladimir Putin iz sve snage upire protiv širenja NATO-a. Indikativno, inertni Skandinavci sve flagrantnije govore o svom pravu za pristupanje NATO-u. Duga historija o kojoj govori premijerka, a odnosi se na rusko-finske odnose, ne ide u prilog suživotu ili suverenoj državi Finskoj, koja ima puni spektar političke autonomnosti kao članica NATO programa Partnerstva za mir (PfP), ali i Evropske unije.
Upravo zbog toga, Finska može predstavljati paradigmatski primjer male, sposobne, snažne i bogate države koja razvija (proporcionalno broju stanovnika) jedan od snažnijih sigurnosnih sistema u svijetu. S prijetnjama po unutrašnju sigurnost Finska se veoma dobro nosi, o čemu govori i izuzetno nizak stepen kriminaliteta, međutim, vanjska sigurnost ima samo jedan sigurnosni izazov koji se multiplicira u nekoliko sigurnosnih prijetnji prema sektorskom pristupu sigurnosti. Toj prijetnji oličenoj u Ruskoj Federaciji nasuprot stoji država od pet miliona stanovnika, ali i Finske odbrambene snage, koje egzemplarno demonstriraju kako može izgledati gotovo status vojne neutralnosti, koja je više suštinski dobro naoružana i opremljena.
Naravno, iskustvo kao neoboriv argument permanentno rastućim izdvajanjima za odbranu Finske jesu kompleksni rusko-finski odnosi koji ekvilibriraju između agresije i medvjedove šape koju su na primjeru Finske u međunarodnim odnosnima nazvali “finlandizacija”.
Iako je uspješno podijelio Poljsku s Hitlerom, temeljem sporazuma Ribbentrop-Molotov, Staljin je želio završiti obnovu sigurnosne arhitekture SSSR prije kraja 1939. godine. U tom pogledu do tada permanentni sukobi i pogranične čarke s finskom armijom, a koje su intenzivirane od 1935. godine, počele su predstavljati sve veći izazov kojem Staljin nije mogao odoljeti. U razgovoru s generalima i najbližim saradnicima on je izjavio veoma realpolitički: “S obzirom na to da ne možemo pomjeriti Lenjingrad, moramo i možemo pomjeriti granicu.” Zahtjevi Sovjetskog Saveza upućeni Finskoj bili su zaokruženi aneksijom cjelokupne Karelijske prevlake (15.000 km²) u ruke SSSR-a, a sve pod izgovorom stvaranja “buffer zone”, odnosno sovjetskog sanitarnog koridora u slučaju agresije Finske.
Ne mogavši natjerati Fince da udare prvi, iako je to bilo iluzorno očekivati s obzirom na ogroman disparitet u snazi oružane sile, insceniranim napadom na selo Mainila Sovjetski Savez započinje agresiju na Finsku. S historijske tačke posmatrano, 1939. godina je godina u kojoj i nacistička Njemačka po veoma sličnom modusu (inscenirani napad na stanicu u Gleiwitzu) započinje Drugi svjetski rat, što implicira da je koncept vojne neutralnosti kao i u Velikom ratu poražen. Sam koncept vojno-političkog nesvrstavanja, unatoč svojoj popularizaciji ovisno o historijskom i političkom momentu, zapravo je oslanjanje na međunarodno pravo koje zabranjuje agresiju i invaziju drugih zemalja. Međutim, te utopijske, utilitarističke i filantropske eskapade samo su zmaj od papira u svijetu s veoma hobsovski raspoloženim supersilama koje cijene samo zakon jačeg.
Upravo zbog tih pokušaja argumentacije vojne neutralnosti, iskustva iz Skandinavije veoma su bitna, s naročitim akcentom na Finsku, koja je poslije Ukrajine, zemlja s najvećom granicom prema Ruskoj Federaciji. Poučena iskustvima iz prošlosti, ali i razvojem situacije na terenu, pri čemu se član 5. Vašingtonskog sporazuma o pomoći NATO-a neće primijeniti na Ukrajinu u slučaju ruske agresije: Finska sve glasnije ponavlja da pridržava pravo pristupiti Sjevernoatlantskom paktu iako će i dalje nastojati ostati neutralnom.
Pojam finlandizacija prvi je upotrijebio i u međunarodne odnose uveo austrijski ministar vanjskih poslova Karl Gruber 1953. godine. Sam pojam značio bi postojanje male države nedovoljno snažne da se odupre značajno snažnijem susjedu od kojeg je nominalno nezavisna, ali ne smije donositi odluke u vanjskoj politici bez konsultacije sa susjedom. Suštinski, u periodu hladnog rata finlandizacija je imala svoje dvije faze kao dva zasebna perioda sovjetskog utjecaja u Finskoj. U prvoj fazi nakon Drugog svjetskog rata, iako se Finska nakon sloma Wehrmachta na Istočnom frontu povukla iz rata 1944. godine, sporazumima iz 1948. i 1949. godine su joj nametnute restrikcije te joj je oduzeta privremeno oduzeta teritorija.
U prvoj fazi Sovjeti su pomjerili granicu dalje od Lenjingrada, ali i izgradili nekoliko baza u Finskoj, koja je sve svoje odluke morala usaglasiti sa stavovima i politikom zvaničnog Kremlja. U drugoj fazi, koja je potrajala sve do raspada SSSR-a, bitno je istaći da su do 1955. godine iz Finske izmještene sve vojne instalacije sovjetske armije te joj je priznata nametnuta vojna neutralnost, kojoj nije imala alternativu. U toku hladnog rata, iako se o tome doskora nije mnogo znalo, u Finskoj su u sklopu tajne NATO operacije Gladio, bile razmještene jedinice za brzu reakciju u slučaju sovjetske agresije. U tom periodu nakon Drugog svjetskog rata Finska je bila redovna mušterija sovjetskoj vojnoj industriji s obzirom na to da je imala restrikcije na nabavku zapadnih borbenih sistema i tehnike.
Takvo će stanje potrajati sve do 1990. godine i raspada Sovjetskog Saveza, kad i započinje proces reforme finske armije, koja će tada usvojiti neke nove borbene sposobnosti koje će do danas zadržati, ali i dodatno usavršiti. Danas su finske odbrambene snage veoma respektabilna oružana sila za koju se izdvaja 3,6 BDP-a, što joj osigurava visok nivo tehnološke razvijenosti.
Iako Finska nije zvanična članica Sjevernoatlantskog pakta, njena saradnja na gotovo svim poljima s NATO savezom je izvrsna. Nekoliko je puta upravo Finska bila presedan u funkcioniranju NATO-a, pri čemu treba izdvojiti da su Finci učestvovali u NATO samitu u Varšavi 2016. godine iako nisu u članstvu, kao i njihovo prisustvo na ministarskim razgovorima u Bruxellesu. Hronološki, prvi dodiri sa Savezom ostvareni su u tajnoj operaciji Gladio, taj je angažman (koji su zanijekali Finci) potvrdio u svojim memoarima bivši direktor CIA-e William Colby. S obzirom na to da su pristupili Evropskoj uniji 1994. godine, tada i započinje sve prisnija saradnja s NATO savezom, a iste godine potpisuju i Partnerstvo za mir (PfP).
Prema NATO podacima, Finska svoju saradnju s ovim savezom uspješno ostvaruje u deset oblasti koje su ključne za pristupanje, ali i funkcioniranje Saveza: 1) Razvoj državnih strategija koje su u skladu s povećanjem stepena interoperabilnosti, 2) Implementacija znanja stečenih u domaćim, ali i međunarodnim asocijacijama iz oblasti sigurnosti i odbrane, 3) Slanje komandnog personala na izobrazbu i usavršavanje u NATO komandne škole i kurseve, 4) Obuka cjelokupnog personala po NATO standardima obuke, 5) Ocjenjivanje i evaluacija u vježbama po NATO standardu, 5) Participacija u vježbama i manevrima koje organizira savez, 6) Osnaživanje komandno-komunikacijskih sistema finske armije kroz učešće u FMN inicijativi, 7) Razmjena iskustava i informacija u oblasti cyber sigurnosti, 8) Standardizacija logističkih kapaciteta prema NATO komplementarnim standardima, 9) Učestvovanje finskih snaga u NATO snagama za brzi odgovor (NRF), te 10) Participacija u NATO operacijama i misijama u Afganistanu i Kosovu.
Istraživanje koje je 2014. godine sprovela organizacija TNS “Gallup” o pristupanju Finske NATO savezu dalo je rezultate: oko 53 posto ispitanika se izjasnilo ZA, dok je 34 posto bilo PROTIV, a 12 posto se nije izjasnilo po pitanju. Ono što je zanimljivo i što zapravo ukazuje na prije svega kulturološku prirodu pristupanja Savezu Finske jeste i činjenica da je istraživanje provođeno krajem 2014. godine u jeku ukrajinske krize, kada se znalo da NATO neće intervenirati. Stoga možemo zaključiti da javno mnijenje u Finskoj razmišlja u pragmatičnim i realpolitičkim, a ne nikako filantropskim kategorijama.
U prilog tome ide i izjava člana Komisije za odbranu Finske IIkka Kanerve, koji je 2018. godine izjavio: “Ja sam autor vladine vanjskopolitičke i sigurnosne politike i naravno da imamo snažnu potporu Vlade da nastavimo partnerstvo s NATO-om i da, u slučaju potrebe, Finska može u ime svoje sigurnosti razmisliti o članstvu u NATO-u.” S druge strane Baltika, na pitanje o mogućem članstvu Finske u NATO, na sastanku s finskim predsjednikom Saulijem Niinistöm Vladimir Putin je 2016. godine izjavio: “Ako Finska pristupi NATO-u, to znači da finski vojnici prestaju biti nezavisni, prestaju biti suvereni u punom smislu te riječi, oni postaju dio NATO vojne infrastrukture na granicama Rusije.”
Opet, veoma je licemjeran ovako zaštitnički stav prema suverenosti bilo koje države (posebno u ruskom susjedstvu) koji tobože zagovara Putin. Svakako da je Putinov prijateljski stav spram finskog suvereniteta iniciran mogućnošću da NATO pristupanjem Finske zatvori i sjeverno krilo saveza, ali i Evrope, čime bi se dodatno otežala pregovaračka utakmica s Putinom. Iako nije članica, Finska, prema svom stepenu interoperabilnosti, veoma dobrom mobilizacijskom sistemu, dobroj opremljenosti i stabilnoj ekonomskoj snazi, mogla bi gotovo preko noći postati članicom NATO-a. A stalni incidenti povrede zračnog prostora Finske od ratnog zrakoplovstva Ruske Federacije, kao i povrede akvatorija Finske na Baltiku dodatno motiviraju Fince da moderniziraju svoje oružane snage, ali i dodatno osnažuju saradnju s NATO-om.
Iako su 1966. godine jednostrano napustili zapovjedne strukture NATO-a, Francuska je nakon nekoliko godina potpisala tajne sporazume sa savezom koji je napustila. Ovakav tajni sporazum su, pored Francuza, potpisali i Norveška i Švicarska i još neke države koje će kasnije postati punopravne članice. Ovakvi sporazumi kompromisno su rješenje nemogućnosti punopravnog članstva ili konsenzusa, ali opet su realpolitični s obzirom na to da ipak percipiraju zajedničku prijetnju, što je i esencijalno za formiranje vojno-političkih saveza. U ovom veoma teškom geopolitičkom trenutku, dok se lome koplja oko pitanja ukrajinske krize, Finci su svjesni da članstvo nema cijenu, dok bi i oni u tom savezu bili itekako dobrodošli. Finska bi danas, ukoliko bi pristupila, bila ono što je bila Turska tokom svog pristupanja.
Zaokružilo bi se jedno krilo NATO saveza sa snažnom armijom (srazmjerno veličini države i armije), ali bi se spriječio prodor hibridnih prijetnji Ruske Federacije, koja je permanentna prijetnja. U svijetu u kojem živimo, a koji je nastao na rezultatima Drugog svjetskog rata, ne treba očekivati volšeban prestanak geopolitičke borbe između ruskog kolosa i zapadnodemokratskih država u okviru euroatlantskog opredjeljenja. U tim, nadajmo se, mirnodopskim borbama uloga skandinavskih država koje su u statusu vojne neutralnosti mijenjat će se ovisno o snazi i volji NATO-a da zapriječi prodor Ruske Federacije, ali i vojnoj moći Ruske Federacije, koja je bacila šapu na sjevernoevropske prijestolnice.