Davor Mucić jedan je od pionira telepsihijatrije

Globalna pandemija COVID-19, u kojoj se nalazimo, ostavila je traga i na psihičko zdravlje građana. Nove okolnosti zajedno sa strahom od zaraze virusom donijele su velike pomake i u terapiji mentalnih poremećaja i bolesti. Tako je telepsihijatrija preko noći postala nezaobilazni terapijski model. Telepsihijatrija je zapravo korištenje audio-video linka u dijagnostici i liječenju psihičkih smetnji “na daljinu”. Poznata je od 1959. godine, a sve do COVID-19 pandemije većina psihijatara u svijetu nije se bavila ovom metodom. Razlozi za to su razni, ali najčešće se navode problemi s naplatom telepsihijatrijske usluge, nedostatak znanja i iskustva u bavljenju telepsihijatrijom te nedovoljna želja terapeuta za promjenom svakodnevnih rutina i uvođenjem novih oblika komunikacije i rada s pacijentima.

Jedan od svjetskih pionira telepsihijatrije jeste Davor Mucić, psihijatar s posebnim interesom za korištenje tehnologije u pružanju skrbi o mentalnom zdravlju. Završio je Medicinski fakultet u Rijeci, a specijalizaciju iz oblasti psihijatrije u Danskoj. U Kopenhagenu je osnovao Psihijatrijski centar “Mali Princ”, gdje je od 2000. razvijao telepsihijatriju, a još devedesetih godina pomagao je žrtvama silovanja iz Bosne i Hercegovine koje su željele ostati anonimne, a ujedno potražiti pomoć na maternjem jeziku.

“Veliki broj pacijenata koje sam sreo doživio je traume u toku rata. Mnoge žene su silovane. Kako sve izbjeglice kojima je trebala moja pomoć nisu stanovale u Kopenhagenu, neko je morao putovati kako bismo se sreli: ili oni ili ja. Tada je i nastala ideja za korištenjem telepsihijatrije”, priča Davor Mucić.

Dodaje kako mu je prvi pacijent “na daljinu” bila mlada žena, izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, majka dvoje djece, koja je tokom rata nekoliko puta silovana dok je njezin muž bio na ratištu. Nakon imigracije u Dansku, žena je upućena psihijatru zbog izraženih simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja. Kako nije govorila danski, sva komunikacija s psihijatrom odvijala se putem prevodioca, a liječenje kod danskog psihijatra trajalo je tri godine, prije prve konsultacije putem telepsihijatrije.

“Videooprema je, naime, instalirana na psihijatrijskom odjelu gdje je pacijentica inače dolazila na razgovore s danskim psihijatrom. Ja sam, dakle, sjedio u svojoj klinici 'Mali Princ' u Kopenhagenu dok se pacijentica nalazila 245 kilometara daleko, u drugom dijelu Danske. Ne treba zaboraviti da je to vrijeme kada nismo imali Skype, Zoom ili bilo kakve videoplatforme koje imamo danas. Prvo pitanje koje je pacijentica postavila bilo je: 'Doktore, je li nas sada cijela Danska gleda na televizoru?' Kada sam je uvjerio da niko ne prati naš razgovor i da konsultacija neće biti snimljena niti javno objavljena, odgovorila je: 'Onda imam tajnu koju bih Vam htjela otkriti'. Zatim je započela svoju priču o traumatskim događajima, silovanjima i mučenju u toku rata”, prisjeća se Davor Mucić.

Navodi kako je pacijentica plakala dok je govorila bez pauze, osim da obriše suze. Rekla je da nije bilo moguće razgovarati o tome s danskim psihijatrom jer se sva komunikacija odvija putem prevodioca. Prisustvo prevodioca za nju je promijenilo dinamiku liječenja jer je povećalo rizik da će njen muž saznati za silovanje i posljedično se od nje razvesti.

“Dok je pacijentica govorila o svojim bolnim iskustvima, internet-veza se odjednom prekinula. Kada se to dogodi, posljednji kadar ostaje na ekranu kao zamrznuta slika. Tako da me mogla vidjeti kao nepokretnu sliku, a ja sam je vidio smrznutu usred pokreta i naravno da se nismo mogli čuti. Uhvatila me panika, razmišljajući šta će pacijentica reći na ovo. Strahovao sam da vjerovatno više nikada neće doći na 'razgovor na daljinu'. Moj tehničar je bio u susjednoj kancelariji pa je ubrzo ponovo uspostavio vezu. Na moje iznenađenje, kada je veza uspostavljena, mogao sam vidjeti i čuti pacijenticu koja je i dalje govorila i istovremeno plakala. Nije ni primijetila da me neko vrijeme nije bilo. Iskustvo toga dana naučilo me da za terapijsku relaciju nije uvijek neophodna fizička prisutnost. Pacijentica je tri godine išla na osobne razgovore s danskim psihijatrom, ali nikada nije plakala niti govorila o onome što ju zapravo najviše boli. Nakon tog razgovora, znao sam da će moja budućnost biti posvećena telepsihijatriji”, govori Davor Mucić.

Danas, kako je korona nametnula nova pravila, prije svega socijalne izolacije te ograničenog pristupa bolnicama, telepsihijatrija doživljava svoj procvat u punom smislu. Tako je u Sjedinjenim Američkim Državama urađeno istraživanje nekoliko mjeseci nakon početka pandemije, u aprilu 2020. godine, o korištenju telepsihijatrije u dijagnostici i liječenju. Prije početka pandemije samo rijetki su koristili tehnologiju, a samo nekoliko mjeseci nakon početka pandemije taj broj je porastao na 80 posto, a negdje i 100 posto pacijenata koje su doktori liječili “na daljinu”. Važno je napomenuti da se sam proces liječenja ne razlikuje mnogo u odnosu na standardni način, odnosno licem u lice, a sve prednosti tehnologije mogu se dobiti tek kada ljekari nauče koristiti opremu.

“Nažalost, nikakvi zvanični zahtjevi za obrazovanjem ne postoje, a to znači da na svoju ruku radimo ozbiljan posao, bez potrebnog treninga ili znanja, kako teoretskog, tako ni praktičnog, o tome kako koristiti tehnologiju te kako isplanirati tok konsultacije. Velika većina kolega danas prakticira telepsihijatriju putem Skype aplikacije. Neki koriste Zoom, a treći Microsoft Team aplikaciju. Nažalost, nijedna od ovih aplikacije ne zadovoljava potrebe standardiziranog telepshijatrijskog servisa”, ističe Davor Mucić.

Napominje da većina aplikacija ne ispunjava osnovne zahtjeve glede sigurnosti podataka niti omogućava daljinsko upravljanje videokamerom, a samim time niti adekvatno “čitanje” govora tijela. Zato su i rezultati takvog pristupa lošiji u odnosu na standardiziranu telepsihijatriju. Istovremeno, profesionalne i sigurne aplikacije date su na korištenje liječnicima pa i pacijentima besplatno, kao posljedica aktualne pandemije. Međutim, te aplikacije nikada nisu predložene pacijentima od strane liječnika. Moguće objašnjenje jeste da liječnici nisu upoznati s navedenim mogućnostima. Prema riječima našeg sagovornika, posljedice korištenja neodgovarajuće tehnologije od strane ljekara kojima nedostaje potrebno obrazovanje su nebrojene. Pacijenti nisu zadovoljni u istoj mjeri u kojoj bi bili da se posao radi kako treba. Neželjene posljedice takvog kontakta na daljinu su nepredvidive, a psihijatrijski pacijenti često vrše samoubistva i zbog toga su rizici u liječenju psihijatrijskih pacijenata mnogo veći nego kod ostalih pacijenata.

“U slučaju da nas bilo ko tuži za eventualno samoubistvo pacijenta kojeg smo liječili putem Skype ili Viber aplikacije, mi se ne možemo izvlačiti na to kako nismo znali da za telepsihijatriju treba imati odgovarajuću opremu i znanje. No, možemo naći dobar izgovor u činjenici da nacionalna psihijatrijska udruženja nisu dala odgovarajuće smjernice niti je zakonodavac propisao odgovarajuće zahtjeve neophodne za provođenje telepsihijatrije na optimalnom nivou”, navodi Davor Mucić.

Kao i sve ostale terapije, i telepsihijatrija zahtijeva dobru pripremu prije nego što ljekari uključe računar i uspostave vezu s pacijentom. Zato je izuzetno važno znati šta ljekar treba uraditi ako pacijent u toku “razgovora na daljinu” ispolji samoubilačke ili agresivne namjere.

“Kada se to desi, onda nema vremena tražiti telefonske brojeve najbližih srodnika ili policije u blizini pacijentovog stana ili broj najbliže hitne pomoći. Te i mnoge druge detalje treba znati prije nego se upustimo u proces liječenja 'na daljinu', naročito s pacijentima koje ne znamo od ranije”, objašnjava Davor Mucić.

No, upute za korištenje telepsihijatrije sada postoje zahvaljujući našem sagovorniku koji je inicirao proces publikacije i glavni je autor globalnih telepsihijatrijskih uputa, objavljenih u februaru 2021. godine od strane Svjetske psihijatrijske asocijacije. Nada se da će nacionalna udruženja psihijatara čim prije adoptirati ove instrukcije koje, nažalost, nemaju naredbodavnu nego samo savjetodavnu moć i ulogu. Primjena navedenih instrukcija ovisi o ljekarima u nacionalnim psihijatrijskim udrugama, u ovom slučaju Udruženja psihijatara Bosne i Hercegovine. Da bi očuvali kako fizičko, tako i mentalno zdravlje, neophodno je da obavljamo svoje svakodnevne aktivnosti ne gubeći vrijeme na stvarima o kojima ne znamo dovoljno. Prvi korak ka poboljšanju mentalnog zdravlja društva bila bi destigmatizacija jer čovjek mora biti u stanju prihvatiti svoje psihičke probleme umjesto da nalazi dobre izgovore za svoje neadekvatno ponašanje i funkcioniranje u društvu i porodici. Tek tada će moći napraviti korak naprijed, bilo da je to uz pomoć psihoterapije, lijekova ili kombinacije ova dva modela.

“Velika je moć medija i javnih ličnosti u procesu destigmatizacije. Sve što mi, psihijatri, radimo desetljećima glede destigmatizacije nije urodilo naročitim rezultatima. Međutim, ako bismo pred TV kamere doveli javne ličnosti koje su imale iskustva s psihijatrima ili psiholozima, prosječan gledalac bi vjerovatno lakše prihvatio da se psihički problemi događaju i slavnima baš kao i njima samima. Shvatili bismo da i bogati plaču te da je pomoć psihijatra ili psihologa jednako normalna baš kao i odlazak zubaru ili ljekaru opće prakse”, poručuje Davor Mucić, koji je 2020. godine proglašen počasnim članom Svjetske psihijatrijske asocijacije.

Poručuje, također, da telepsihijatrija može biti link između ambulante opće prakse i psihijatrijske klinike. U tom slučaju, pacijent ne bi odlazio na psihijatriju već bi s terapeutom pričao putem videolinka u toku svoje posjete ambulanti opće prakse.

“To se zove 'share care model', a ja sam prvi takav projekt radio u Danskoj prije deset godina. Povezao sam svoju kliniku 'Mali Princ' u Kopenhagenu s tri ambulante opće prakse u Danskoj. Tako su pacijenti s psihičkim problemima imali mogućnost razgovarati sa mnom ili mojim uposlenicima putem videolinka, umjesto da putuju do Kopenhagena ili idu do najbližeg psihijatra u mjestu gdje žive”, govori Davor Mucić.

Smatra da je moguće kontrolirati emocije ako je čovjek istreniran te da mijenjamo maske ovisno o situaciji, a u tom “maskiranju” ponekad nužno i lažemo. Međutim, naša podsvijest nas izdaje, jer nju ne možemo kontrolirati.

“Zanimljiva je anegdota o njemačkom psihoanalitičaru koji je godinama bezuspješno liječio svog paraliziranog pacijenta. U očaju, dosjetio se jednog dana, pa uzviknuo: 'Heil Hitler!' Na to je pacijent, već godinama paraliziran, refleksno podigao desnu ruku u zrak. Značenje naše podsvijesti je neprocjenjivo i nepregledno jednako kao i razmjeri naše dvoličnosti ili licemjerja", priča Davor Mucić.

Naš sagovornik izražava žaljenje zbog činjenice da u regiji ne postoji niti jedan fakultet gdje bi studenti mogli čuti bilo šta o osnovama telemedicine, a naročito o telepsihijatriji. Ipak, smatra da Bosna i Hercegovina ima mogućnost da bude među prvim zemljama u Evropi koja će na medicinske fakultete i programe obrazovanja specijalista u psihijatriji uvesti telepsihijatriju. Za to, kako kaže, ne treba mnogo ulaganja već samo malo dobre volje i vizionarstva.

“COVID-19 nas je prisilio da uđemo u 21. vijek, ali se mi, terapeuti, na sve sile koprcamo i nadamo povratku na staro. Tehnologija je tu da nam pomogne pružati još bolju njegu svojim pacijentima. Ali kako god ne smijemo voziti automobil bez vozačke dozvole ili koristiti psihoterapiju bez odgovarajućeg obrazovanja, ne bismo smjeli prakticirati telepsihijatriju bez osnovnih predznanja i treninga. Hitna potreba za obrazovanjem i treningom iz oblasti telepsihijatrije je jedan od glavnih prioriteta u ovom vremenu korona virusa. Sada stečena znanja moći ćemo koristiti i nakon korone”, zaključuje Davor Mucić, koji bi za nekoliko mjeseci u Katowicama u Poljskoj trebao braniti doktorat iz oblasti telepsihijatrije. Bit će to prvi doktorat te vrste u Evropi, a disertacija je rezultat njegovih inovacija u oblasti telepsihijatrije od 1999. godine do danas.