Uspjeh predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u prvom krugu predsjedničkih izbora u Turskoj toliko je šokirao opoziciju da im je trebalo četiri dana da se oporave. Njihov nered je u međuvremenu bio takav da je njihov predsjednički kandidat bio primoran da objavi video koji dokazuje da je još uvijek prisutan.

“Ovdje sam”, viknuo je, lupajući dlanom o sto. Kada je njegova kampanja ponovo počela, pojavio se sasvim drugačiji kandidat.

Nestao je turski odgovor Gandhiju, koji je snimao poruke kampanje iz svoje kuhinje. Nestao je inkluzivni pregovarač koji je tražio konsenzus i koji bi Tursku vodio u postautoritarno doba. Kroz prozor su izašli emoji simboli srca.

Uđite u jeftinog nacionalistu koji se pokušava probiti do vlasti na leđima najranjivijih u svojoj zemlji: 3,6 miliona sirijskih izbjeglica. I ne samo njih, već i "još 10 miliona izbjeglica" koje bi Erdogan doveo u zemlju ako bude ponovo izabran.

“Ovo je jednostavan izbor između Kilicdaroglua ili Erdogana. A naša glavna tema je strah; podsjetit ćemo sve kako će biti sljedećih pet godina ako bude ponovo izabran”, rekao je opozicioni zvaničnik za Middle East Eye, čini se, prilično iskreno.


Tek što je to rekao, na bilbordima su se popeli plakati kampanje: „Suriyeliler gi-de-cek! Karar ver!” (prevod: "Sirijci će otići! Odlučite!")

Budimo jasni da pitanje Sirijaca u Turskoj nije malo. Turska je domaćin najvećem broju izbjeglica u svijetu, sa 3,6 miliona Sirijaca i blizu 320.000 “zbrinutih osoba” drugih nacionalnosti.

U vrijeme kada zemljom vlada veliki antisirijski osjećaj, i nakon traume od ogromnog zemljotresa koji je razorio južnu Tursku, glavni zadatak svakog budućeg predsjednika - a kamoli onog koji se razmeće liberalnim uvjerenjima - je da ublaži retoriku, ne birajte ga.

Kampanja straha

Do kraja prošle godine, oko 530.000 Sirijaca se vratilo u zemlju iz Turske, ali kako je MEE izvijestio iz Idliba, oni nemaju gdje da se vrate. Predsjednik Bashar al-Assad ne postavlja im baš crveni tepih.

Kilicdarogluovu antisirijsku retoriku još gore gledaju iz Idliba. Svako povlačenje turskih trupa ili promjena stava Ankare mogli bi izazvati stampedo izbjeglica na granicu, kao što se ranije dešavalo u toj regiji u sjevernom Iraku pod Sadamom.

Prozapadni stav novog predsjednika bi razgovore s Rusima, Irancima i Asadom učinio još komplikovanijim nego što je trenutno. Odnos snaga u sjevernoj Siriji je minsko polje, koje bi moglo još jednom eksplodirati s međunarodnim posljedicama. Nedovoljno izvještavan glasnogovornik koji povlađuje populizmu posljednja je osoba koja vam treba kao predsjednik u ovoj situaciji.

Erdogan je također obećao da će poslati Sirijce nazad, ali je primjetno prestao da stavlja vremenski okvir na to. “Otvorena istina je da smo se izbjeglice, tražioci azila i tako dalje vratili u njihove spavaonice da bismo počeli s briket kućama na sjeveru Sirije. Ali sada imamo plan da se milion izbjeglica vrati na cilj. Naravno, to će se desiti tokom vremena”, rekao je on.

Kome bih više vjerovao po ovom pitanju? Čovjek koji koristi strah kao oružje u kampanji, ili čovjek koji kaže da je prisilna repatrijacija neislamska? Odgovor je da bih vjerovao islamisti.


Prijevod: Ovdje smo. Borite se do kraja.

Ni Kilicdarogluova kampanja straha nije puka retorika. Čini se da je okrivljavanje žrtava za katastrofu koja ih je stvorila karakteristika nacionalističke logike.

Gradsko vijeće Tekirdaga, koje kontroliše CHP, nedavno je odlučilo izbaciti žrtve zemljotresa iz hotela u Kumbagu. To su bili preživjeli Turci iz najteže pogođenih regija, Kahramanmarasa i Hataya. Pojavili su se plakati koji im govore da odu do nedjelje, ali zbog bijesa preživjelih, deložacija je odgođena do 1. juna. Vijeće je okrivilo vladu, rekavši da im je ponestalo novca izdvojenog iz budžeta za hitne slučajeve potresa.

Ipak, još jedan potencijalni motiv ležao je u odluci o deložaciji: činjenica da je region velikom većinom glasao za Erdoganovu AKP.

Odluke poput ovih pobijaju navodnu „inkluzivnost“ Kilicdaroglua, ali je barem pokušao to zakopati. Kampanja koju sada vodi ne pokušava ni da prikrije ovu nacionalističku ružnoću.

Odluka Kilicdaroglua da svoju kandidaturu kao šefa dugine koalicije pretvori u Nasty stranku nije, međutim, bez posljedica po samu opoziciju.

Prvo, Kilicdaroglu sebe više ne može nazvati liberalom sa demokratskom agendom da vrati vlast parlamentu i ljudska prava u zemlji. Njegova kampanja više nije zasnovana na ljudskim pravima; zasniva se na traženju i okrivljavanju najslabijih i najsiromašnijih.

Drugo, pozivanje turskog nacionalističkog elementa u njegovoj kampanji, uz istovremeno održavanje saveza s HDP-om i pokušaj da osvoji veći dio kurdskih glasova, je prevelik rizik. To je kontradikcija koja većini Kurda neće promaći.

Treće, udaranje šakom o sto je neuvjerljivo. To nije stil državnog službenika koji je u javnosti najmanje deceniju. Niko mu u Turskoj ne vjeruje kada igra tvrdog čovjeka.

Ogroman odziv birača

Šta je pošlo po zlu? Kako je Erdogan i dalje imao tako pogrešno mišljenje o biračkom tijelu? Zašto su ankete toliko pogrešno shvatile?

Zašto bi cijenjeni tim politologa i anketara prije samo dva mjeseca zaključio da bi 51,5 posto glasalo protiv Erdogana, a 37,6 posto za njega? "Gotovo je nemoguće da Erdogan pobijedi u prvom krugu", kažu anketari.

Kilicdaroglu je vjerovao ovakvim presudama, kao i većina zapadnih medija. Zašto su tako pogriješili?

Brojni faktori dolaze u obzir. Izborni proces možete nazvati kako god želite – čini se da je slobodan, ali ne i pošten, zapadni konsenzus – ali činjenica je da sami Turci u velikoj većini vjeruju u njega.

Turska je imala drugi najveći odziv birača na svijetu, a ovomjesečni prvi krug nije bio izuzetak, sa blizu 90 posto. Uporedite ovo sa važnim izborima u zemljama koje Erdogana nazivaju autokratom; izlaznost u turskoj manja je od onih u UK i SAD.

Izlaznost u drugom krugu prošlogodišnjih predsjedničkih izbora u Francuskoj, na kojima je Emmanuel Macron bio protiv Marine Le Pen i koja se smatrala egzistencijalnom za Francusku, dostigla je nešto manje od 72 posto. Makron je izabran sa 58,54 odsto glasova.

Povjerenje Turske u vlastiti sistem u suprotnosti je sa biračima u stvarnim autokratijama, koji pokazuju nedostatak povjerenja u svoje vladare bojkotom izbora. To se dogodilo u Egiptu 2018. godine, kada je Abdel Fattah el-Sisi dobio 97 posto glasova uz izlaznost od samo 41 posto - uprkos svim naporima egipatske vojske da dovede što više Egipćana na biračka mjesta.

Isto se dogodilo u Tunisu, gdje je diktator Kais Saied dobio samo 11 posto učešća u bilo kojem od dva kruga za svoj lažni parlament.

Neprepoznavanje snage demokratije u Turskoj jer ona daje pogrešan rezultat, dok se zatvaraju oči pred lažnim izborima u Egiptu i Tunisu koje bojkotuju birači, postalo je posebnost za zapadne liberalne mislioce. Ali to je jedan od razloga zašto uvijek iznova pogrešno shvate Bliski istok.

Oblikovanje moderne nacije

Ima i drugih primjera. Kada su se tenkovi 15. jula 2016. otkotrljali niz istanbulski Bosporski most, Erdogan, koji je bio na odmoru u južnoj Turskoj, pozvao je sve na ulice. Oni su odgovorili. Ubrzo je stvoren nacionalni otpor.

Zašto? Jer Turci svih stranaka nisu htjeli da im se oduzme glas i izbor. Vanredno stanje protiv gulenista, koji su bili okrivljeni za zavjeru, dobilo je široku političku podršku.

Ako je iko ugradio Tursku u državu kakva je danas - sa modernom infrastrukturom, bolnicama i rastućim univerzitetima - to je Erdogan. Nadmašuje opoziciju prije svega zato što se smatra patriotskim izborom.

Ako je iko odgovoran za propuste predsjedničkog sistema koji je izgradio - za propuste ekonomije koja ne može uspostaviti osnovne nezavisne institucije, poput kredibilne centralne banke - to je također Erdoganovo naslijeđe.

U dobru i zlu, ovaj čovjek je oblikovao modernu naciju. Ironija je da je Erdogan, kako ulazi u drugi i posljednji krug izbora, sada vjerovatno u jačoj političkoj poziciji nego u bilo koje vrijeme otkako je izgubio izbore u najvećim gradovima Turske: Istanbulu i Ankari.

Već postoje znaci da strategija Nasty Party propada.

Kilicdaroglu se aktivno udvarao ultranacionalističkom kandidatu Sinanu Oganu, koji je bio treći u prvom krugu, sa iznenađenjem od 5,2 posto.

Ipak, Ogan je najavio da podržava Erdogana, a da predsjednik nije morao trčati do njega. On se nije obavezao prema Oganu, koji je oduzeo glasove Erdogana u svojim uporišta. Ovo glasovi bi sada trebalo da se vrate Erdoganu.

Moralni autoritet

Erdogan i njegov savez već su osvojili većinu u parlamentu, dajući mu moralni autoritet za drugi krug. Turci ne vole kohabitaciju.

Ovo ostavlja otvoren put za treći mandat predsjednika. Ako savjetnici prevagnu Erdogana da učini mudru stvar - i ako mu, kako je jedan savjetnik rekao, lijeva strana mozga sluša desnu stranu - trebao bi postaviti moćne i kredibilne potpredsjednike i u vanjskoj politici i u ekonomiji.

To bi donekle išlo u pravcu rješavanja dva problema: katastrofalne monetarne politike koja guta milijarde čvrste valute i zlatnih rezervi, i glasa vanjske politike kojem je potreban kredibilitet.

To ne bi spriječilo zapadne medije da urlaju da je Turska na putu diktature. Ali njihova percepcija sve više nije u dodiru sa stvarnošću.

Realnost je da je Erdogan najuspješniji i najnezavisniji lider na Bliskom istoku, a Zapad više ne može slati vojsku i topovnjače da to ispravi.

Deklarisana podrška turskoj opoziciji od strane američkog predsjednika Joea Bidena nije samo besmislena. To je moglo biti aktivno kontraproduktivno. Jednog dana bi američki predsjednik mogao naučiti iz toga. Neće biti uskoro.