"Arapski narodi se moraju osloboditi vjerske tiranije." "Palestinska stvar je ubijena sedmiog oktobra." "Islamistički džihadizam je objavio sveti rat Zapadu." «Pred islamizmom, prestanimo se ponašati kao kukavice...» Ovo su izjave nekih od arapskih pisaca koji su se sklonili u Francusku a u Kojima oni osuđuju, kako kažu, abrinjavajući rast džihadizma u europskim društvima.

Dodjela Goncourtove nagrade francusko-alžirskom piscu Kamelu Daoudu (Mesra, Alžir, 1970.) za njegov roman 'Houris' ponovno je podsjetila na rad drugih pisaca koji također osuđuju prijetnje i pošasti “džihadističkog islamizma”, u arapskim zemljama i u Evropi.

Daoud je osvojio prošle sedmice najvažnije francusko književno priznanje, Prix Goncourt, za roman Houris te je postao prvi alžirski dobitnik te nagrade. Roman se bavi građanskim ratom u Alžiru, odnosno crnim desetljećem u kojem su se sukobile alžirska vojska i islamističke skupine, a rezultirao je smrću više od 150.000 ljudi. Riječ je o njegovom trećem romanu koji u prvi plan stavlja sudbine 26-godišnje Aube i vozača koji je vodi iz Orana, dvadesetak godina nakon rata. Knjiga je zabranjena u Alžiru. Nagradu Goncourt dodjeljuje Akademija Goncourt za najbolji roman na francuskom jeziku objavljen u Francuskoj tokom godine, a novčani dio nagrade iznosi deset eura. 

Daoudovo djetinjstvo, mladost i mladost obilježeni su žestinom te goleme individualne, porodične, društvene, kulturne i političke tragedije u njegovom rodnom Alžiru. U njegovoj porodici pobožnih muslimana, govorio se samo kolokvijalni arapski i on se sjeća kako je s tim porijeklom naposljetku usvojio francuski kao svoj jezik i književni jezik, čime je rekonstruirao matricu tragedije koja danas prijeti arapskom svijetu i Evropi, komentira ABC.

“Moja mladost obilježena je građanskim ratom, crnim desetljećem, godinama olova, između 1992. i 2002., koje su odnijele 200.000 života, žrtava sukoba između vojske i muslimanskih džihadističkih organizacija”, počinje prisjećanje Daoud i dodaje: bio je apsolutni užas. Žene su platile tragičnu cijenu: silovane, ubijene, otete, prisilno oplođene. Ta kolosalna tragedija brzo je izbrisana iz nacionalne historije...”

Zašto?

“Vlada nije bila i nije zainteresirana za sjećanje na taj građanski rat između vojske i islamista, koji je okupao ulice alžirskih gradova u krvi. Vojska i vlada radije su iskopale dekolonizaciju, daleku kolonijalnu prisutnost Francuske. Bolje im je bilo da okrive Francusku nego islamiste. Moja je knjiga pokušaj prisjećanja tih mračnih godina islamističkih i vojnih masakra, žena s prerezanim grkljanima, žrtava pokopanih u zaboravu. Taj se građanski rat prešućivao kako bi se Francuska okrivila za sve tragedije koje proživljava Alžir. Hitno je da se prestanemo ponašati kao kukavice prema islamistima.”

 

 

Povodom nedavnog prikazivanja filma 'Amal: slobodni duh' njegov reditelj Jawad Rhalib (Maroko, 1965.) objasnio je za ABC kako „džihadistički islamizam“ koji je bio protagonista alžirskog građanskog rata danas počinje rasti u školama i velikim evropskim gradovima. „Islamizam raste na mnogo načina. To je jedan od naših velikih izazova. Napetosti u belgijskim školama su velike. U Francuskoj je nekoliko učitelja bilo žrtvama islamističkih ubica, a drugima je prijećeno. Islamističko nasilje nije prestalo rasti među mladim francuskim muslimanima, tinejdžerima.»

Drugi francusko-alžirski pisac, Boualem Sansal (Theniet, 1949.), već godinama osuđuje zabrinjavajući rast islamizma u Magrebu, Francuskoj i Evropi, te strahuje od određenog zapadnog “mjesečarenja”, analizirajući matricu problema na ovaj način: “Islam je prozelitska religija, čiji je cilj vladati svjetskom pozornicom. Osvojila je ogromne teritorije i nastavlja rasti, mirno, svojim humanitarnim akcijama, ili nasilno, kada neko pruži otpor.” Sansal vjeruje da postoji direktna veza između Hamasovog islamističkog džihadizma i islamističkih napada i ubistava koji su se dogodili u Francuskoj posljednjih godina te dodaje: „Islamistički džihadizam objavio je sveti rat zapadu.”

Još jedan od velikih magrebskih pisaca našeg vremena, Marokanac Tahar Ben Jelloun (Fez, 1947.), oštro kritizira, naravno, bombardiranje koje vlada Benjamina Netanyahua provodi u Gazi i Libanu, ali počinje podsjećanjem na datum i historijsko raskršće: „Palestinska stvar umrla je sedmog oktobra 2023., ubijena od strane fanatičnih elemenata pijanih najgore vrste islamističke ideologije. Kolonizaciji se može i mora oduprijeti. Ali ne divljačkim činovima kao sedmog oktobra. Hamas nije samo neprijatelj naroda Izraela. Također je neprijatelj palestinskog naroda. Okrutni neprijatelj, kojim manipulira Iran, koji vješa, davi ili ubija svoje disidente, zatvara žene koje odbijaju nositi islamski veo, dok islamizam nastavlja rasti u Evropi.»

Ovaj direktni ili indirektni odnos između malih islamističkih grupa prisutnih na Bliskom istoku, u Libanu, Siriji i islamističkih 'porodica' prisutnih u Evropi očit je gotovo svim arapskim piscima koji pišu na raznim zapadnim jezicima.

Mohamed Sifaoui (Kouba, Alžir, 1967.), francusko-alžirski novinar, pisac i reditelj, analizira ovo pitanje na sljedeći način: “Muslimansko bratstvo i druga islamistička bratstva i grupe rade na razbijanju naših arapskih i evropskih društava. Na Istoku, Hamas želi uništiti Izrael kako bi uspostavio totalitarnu teokratiju. U Evropi i na Zapadu uživa podršku mnogih intelektualnih manjina.”

Sifaoui vjeruje da su islamističke organizacije poput Hamasa i Hezbollaha paravojne organizacije koje slijede vjerske doktrine iranskih ajatolaha, s borilačkim kultom "mučeništva", "herojstva" i "svetog rata". Na Bliskom istoku prakticiraju sveti rat bez milosti. Njihovi sljedbenici i simpatizeri u Evropi koriste širok izbor taktika za prodor u liberalne demokratije. "Neke političke organizacije, kao što je La France Insoumise (LFI, populistička krajnja ljevica) nude ovim islamističkim grupama 'političko' pokriće, olakšavajući njihov prodor u predgrađa velikih francuskih gradova", kaže Sifaoui, dodajući: "Ovakvo ponašanje potiče zastrašujući antisemitizam, budući da je izravna prijetnja životima mnogih francuskih i evropskih Jevreja."

Od 'Golubičine ogrlice' Ibn Hazma, poznatog djela Al -Andalusa (Córdoba, 994.-Huelva, 1064.) do rata u Gazi, ne zaboravljajući dekolonizaciju i arapsko proljeće 2010.-2012., arapski intelektualci i pisci bili su često u zavadi s islamskom hijerarhijom, koja ih je uvijek progonila.

Adonis, pseudonim Alija Ahmada Saida (Latakija, Sirija, 1930.), višegodišnjeg kandidata za Nobelovu nagradu i jednog od najznačajnijih arapskih pisaca našeg doba, analizira ovaj histirijski i aktuelni problem na ovaj način: “Borba protiv vjerske tiranije i seksualna bijeda kroz kulturu je način da se arapskim narodima pomogne da izađu iz septičke jame u kojoj se nalaze. Arapski narodi se moraju osloboditi vjerske tiranije. Kada je vjera jedini zakon koji upravlja životom društava, ona postaje žarište trajnog nasilja, totalitarna prijetnja. Onemogućuje nastanak civilnog društva, onemogućuje postojanje kulture i raspiruje fanatizam koji ugrožava svaki oblik slobode. U slučaju muslimanske vjere, slučaj ima tragičnu dimenziju: jedna jedina knjiga, Kuran, jedini je izvor cjelokupne političke, društvene, kulturne i institucionalne jurisprudencije, danas kao i jučer.”

Kamel Daoud je sin alžirskog žandara i liberalna kćerke iz buržoaske porodice, Daoud je jedini od šestero braće i sestara nastavio visoko obrazovanje, koje je počelo vrlo loše, zaveden najstrožom "muslimanskom pobožnošću" i koketirajući s magrebskim islamizmom dok je odrastao u Alžiru svog djetinjstva, adolescencije i rane mladosti. To prvo radikalno religijsko iskustvo bilo je odlučujuće u njegovom formiranju i kasnijem nepokolebljivom odbacivanju islama koji je, za njega, postao dogmatska, zastrašujuća religija.

Mladi Daoud započeo je karijeru kao novinar za nekoliko alžirskih novina, gdje se njegova sloboda mišljenja ubrzo sukobila s cenzurom. Njegovo razmišljanje o Kur'anu postalo je politički dinamit. Po Daoudovom mišljenju, prije trideset godina jezik Kur'ana bio je opasna dogma za građanske slobode i duhovnu slobodu pojedinaca.

Takve kritike donijele su mu niz prijetnji smrću, diktiranih kao fetve: odluke muftija i stručnjaka za islamsko pravo, koje mogu opravdati legalnost političko-vjerskog ubistva. Otkako je raskinuo s dogmatskim islamom, Daoud je napustio kolokvijalni alžirski arapski kako bi počeo graditi svoju karijeru pripovjedača, esejiste i novinara na francuskom. Od 2000. otvorena su mu vrata francuskom novinarstvu i izdavaštvu.

Daoud je 2015. osvojio nagradu Goncourt za svoj prvi roman, a devet godina kasnije, prošlog ponedjeljka, je primio svoju drugu nagradu Goucourt. U tih devet godina je objavio šest romana. Nakon Bajke o patuljku (2003.), Oh, faraone (2005.), došao je Mersault… (2014.), reinterpretacija Stranca, slavnog romana Alberta Camusa. Uslijedio je roman Zabor ili Psalmi (2017.).

Daoud je također objavio tri knjige kratkih priča, dvije knjige hronika i dva eseja o pitanjima suvremene umjetnosti. Njegovi članci u sedmičniku Le Point osnovna su referenca, popraćena vatrenim polemikama. Njegovo osuđivanje najfanatičnijeg islamizma tokom Božića 2016. u Njemačkoj, ostalo je široko zabilježeno. Suočen s evolucijom Magreba, s apsolutističkim iskušenjima u Tunisu, Alžiru i Maroku, Daoud vjeruje da je "sveti jezik" Kur'ana jedna od glavnih matrica sukoba i vjerskog rata, koji se mora voditi na kulturnim, književnim i verbalnim osnovama. ABC