Danijel Ruiz bio je španski poliglota koji je govorio 6-7 jezika. Naš je naučio u rekordnom roku. Kao općinski odbornik u Trebinju i narodni zastupnik u NS Rs često sam prozivao međunarodne organizacije uključujući OHR radi pasivnosti u provođenju Anex 7. Dejtonskog sporazuma koji je garantirao slobodu povratka prognanika i izbjeglica i povrat njihove otuđene imovine. Da me skine s 'grbače' tadašnji visoki predstavnik Austrijanac Wolfgang Petritsch imenovao je Danijela Ruiza za specijalnog predstavnika OHR-a u Trebinju. Trebalo je mnogo hrabrosti da se preuzme ta funkcija u neprijateljskom okruženju koje je tada vladalo u Rs. S njim sam otpočetka izgradio politički korektan i prijateljski odnos. Da bi oformio multietnički tim saradnika zamolio je da mu predložim Bošnjakinju-sekretaricu. Nažalost, tada nisam mogao naći osobu sa traženim kvalifikacijama. S velikim poštovanjem prisjećam se dvije hrabre Trebinjke Merime Hadžiahmetović iz Ureda za prognanike i Elme Vukotić, odbornice u SO Trebinje. Obje su požrtvovano učestvovale u lokalnim aktivnostima i bez straha pohodile Trebinje. Danijel je njegov ured smjestio u jednoj bošnjačkoj kući. Vodio sam nadzor kad se gradila. Na vidnom mjestu postavio je Kur'an i Bibliju. Sjajna poruka. Danijel je bio pošten i neustrašiv.

S vladikom u Zavali

Jednom mi je ponudio da u društvu vladike zahumsko-hercegovačkog i primorskog odemo do Manastira Zavala (Ravno) u Popovom polju. Ravno je postalo nova 'hrvatska' općina, otcjepljena od Trebinja. Vladika je prvi put trebao vidjeti u kakvom je stanju razrušeni manastir. Svratili smo do manastira Tvrdoš kod Trebinja i povezli vladiku i jednog monaha. Danijel je vozio kroz Popovo polje dok smo nas dvojica vodili otvoren dijalog o teškoj prošlosti i bolnoj sadašnjosti. Vladika je bio intelektualac, sposoban da sasluša i 'provari' drukčije mišljenje. Iz sjećanja mi navire jedan neugodan detalj. Bijaše nam vruće u autu, a vonj onoga monaha, koji se nije okupao mjesecima, učinio je putovanje 'nezaboravnim'. Na haljinama mu bijaše naviljak slame. Ja rahatluka kad sam izašao iz auta na čisti zrak.

Burgija vrti gdje vlast neće

Povrat imovine počinjao je mukotrpno. 'Njihove i naše' vlasti su se javno i tajno odupirale, jer je trebalo deložirati mnogo ljudi iz kuća i stanova u koje su ih smjestili tokom rata. Mučan i bolan proces. U Trebinju je 'led' probio Danijel. On je s bušilicom 'otključao' bravu na jednom bošnjačkom poslovnom prostoru za koji je komisija donijela rješenje. Niko nije htio da ga provede, pa je to učinio Danijel. Burgija vrti gdje vlast neće. Poslije je krenulo. Iz sjećanja mi izvire jedan događaj u vezi povrata imovine. Preko 60 % trebinjskih Bošnjaka izbjeglo je u Švedsku i Dansku. Uz međunarodnu pomoć organizirali smo susret sa njima u Danskoj kako bi agitovali da podnesu zahtjev za povrat imovine. Dankinja koja je bila suorganizatorica skupa pogubila se kad se u sportskoj sali umjesto 60-ak okupilo oko 600 Trebinjaca iz Skandinavije. Sastanak je trajao preko tri sata i na momente je bio napet. Ljudi su bili pod velikim teretom preživljenih izbjegličkih muka, a nepoznanica i pitanja mnogo. Jedan Trebinjac me je prilično drsko upitao: 'Možeš li ti nama garantirati da će nam imovina biti vraćena ako podnesemo zahtjev'? Odgovorio sam sličnim tonom: 'Ja vam mogu garantirati samo da vam imovina neće biti vraćena ako ne podnesete zahtjev. Podnesite zahtjeve pa ćemo se zajedno boriti za naša prava'! Nakon 4-5 godina sva imovina je  vraćena.

Prvi bajram namaz

Prvi poslijeratni bajram namaz u Trebinju klanjali smo u prostorijama Medžlisa islamske zajednice u Starom Gradu-Kastelu. Bilo nas je dvadesetak. Svih 10 trebinjskih džamija bilo je porušeno tokom rata. Motivi rušenja su bili politički, a ne vojnički. Rušenje džamija su surovo prijeteće poruke muslimanima, Bošnjacima da u njihovom voljenom gradu za njih više nema života. Slijepa mržnja ih je otjerala. Danijel Ruiz, iako nemusliman, stao je s nama u prvi saf. 'Radi što i mi', šapnuo sam mu. Bio je to predivan gest solidarnosti i podrške jednoj malobrojnoj i ugroženoj zajednici. Njegova je ideja bila da kamen temeljac za obnovu Osman-pašine džamije bude kamen iz maurske džamije na čijim temeljima je podignuta katedrala Spasitelja u Zaragozi (Španija). Islam i kršćanstvo mogu i trebaju živjeti u miru.

Đurđevdan uranio

5. maja 2001-e brutalno je spriječeno polaganje kamena-temeljca za glavnu trebinjsku džamiju. Raspojasani četnici sa šubarama i kokardama su tog jutra špartali gradom. Pjevali su krvoločne pjesme i mahali zastavama. Dovedeni su trubači iz Srbije. Alkoholna pića su se točila nemilice po obližnjim kafićima. Dan ranije došao sam u Trebinje radi priprema. Uoči ceremonije u opštini sam se sastao sa gradonačelnikom, mojim nekadašnjim saigračem u košarkaškom klubu 'Leotar'. Pitao sam ga hoće li doći na svečanost i obratiti se prisutnim? Rekao je da neće, jer ima krsnu slavu Đurđevdan. Dragana je usplahireno šaptala da je Đurđevdan vazda bio 6-og maja, a ne 5-og. Po jutru se dan poznaje. Neredi su bili organizirani. Vlast je do balčaka bila upletena. Posjetioci su se povukli u dvorište zgrade Islamske zajednice u Starom Gradu. Danijel Ruiz se ispred medžlisa suprotstavio siledžijama koji su ga krvnički (iz)udarali. Pronio se glas da imaju oružje i bombe. Bilo je 'čupavo'. Bošnjački član Predsjedništva BiH 'junački' je s pratnjom utekao iz Trebinja. Ostavio narod da se spašava kako zna i umije. Učesnici su kasnije otišli uz obezbjeđenje policije. Samo dva dana kasnije još gori neredi su se desili u Banja Luci u povodu polaganja temeljca za Ferhadiju. Olovna vremena.

Visoki licemjer Wolfgang

U saopćenju OHR je pisalo: ‘Visoki predstavnik, uz želje za brzim oporavkom, poručuje gospodinu Danielu Ruizu da će i dalje pružati podršku njegovim naporima na provedbi Mirovnog sporazuma u tom dijelu istočne Hercegovine’. Petritscheva 'podrška' poslije tih nemilih događaja bila je zabrana čestitom Danijelu Ruizu da ide u Republiku srpsku, a pogotovo ne smije kročiti u Trebinje. Okupili smo se ispred zgrade OHR u Sarajevu da mu iskažemo podršku. Bilo mu je drago. Visoki licemjer Wolfgang, zadrti socijaldemokrata, je iza diplomatske maske sakrivao svoj ljudski jad. I sad mi je muka kad ga vidim. Napravio je vilu na moru, u Mlinima kod Dubrovnika. Ušpar'o od plate. Kad je vilu ponudio na prodaju zacijenio je 4 miliona eura. Prava sitnica. Danijel me je sreo u Sarajevu i zamolio da mu iz Trebinja donesem odijelo i neke njegove lične stvari. Bilo mi je zadovoljstvo da učinim uslugu mome prijatelju i heroju u očima povratnika. Povjerio mi je kako ga je jedan naš sunarodnik cinkario srpskoj policiji. Nije mi htio reći njegovo ime.

Naši i njihovi ljiljani  

Jedno jutro sreo sam Danijela ispred 'banke sa kipovima'. Poslije srdačnog zagrljaja primijetio sam da ima crvenu kravatu sa ljiljanima. 'Što ti je plaha ta kravata', rekao sam mu šeretski. 'Ljiljani su naši simboli, na zastavi i grbu Bosne i Hercegovine. Pod tom zastavom smo primljeni u Ujedinjene nacije i ratovali za slobodu', pojasnio sam. 'Ljiljani su naši simboli' uzvratio je Danijel. 'Nalaze se u španskom grbu i kraljevskoj kruni', tad je on meni objasnio. Na sred ulice razvezao je kravatu i poklonio mi je. Nećkao sam se da uzmem, ali kako odbiti kad ti neko poklanja od srca? S tom sam lijepom kravatom više puta odlazio u Trebinje. Nosio sam je iz inata. Danijelu je uskoro istekao ugovor koji Petritsch nije htio produžiti, da bi ga otjerao. Kad je odlazio iz BiH na aerodromu Sarajevo ispratili smo ga nas troje Trebinjaca: Elma, Mustafa i ja. Bijaše i njegova djevojka, Pakistanka iz OHR. Nikada ga više nisam vidio. Danijel je bio najbolji čovjek među svim diplomatama koje sam sreo. Bog mu pomogao gdje god bio.

Ostavka i smjena

Poslije nereda bilo je smjena u lokalnoj policiji na zahtjev IPTF radi namjernih propusta u osiguranju skupa. Sjednica SO Trebinje je održana poslije nekoliko sedmica usljed pritiska međunarodnih faktora. Kad smo nas dvoje iz SDA ušli sala je bila prepuna. U nekoliko prvih redova nisu sjedili odbornici nego nepoznati ljudi. Razglas je bio ciljano montiran vani. Cijela ulica je ječala. Svi su čekali šta ću ja reći. Nije im'o ko drugi. Kad sam izašao za govornicu i počeo o neredima prilikom polaganja kamena temeljca za džamiju bukači iz prvih redova počeli su neumjesno dobacivati i provocirati. Kako su oni bivali glasniji i ja sam povisivao ton. Zar Trebinje nije u stanju osigurati jedan miroljubiv vjerski događaj koji treba da liječi ratne rane, a ne da proizvodi nove podjele?! Govor sam završio zahtjevom da predsjednik Skupštine opštine Trebinje i gradonačelnik, obojica iz SDS, podnesu ostavke kao čin objektivne političke odgovornosti za sramotu koja je nanesena našem gradu. U sali je nastala graja. Atmosfera je uzavrela. Srećom, skupštini su se obratili predstavnici međunarodnih organizacija koji su smirivali situaciju. Na narednoj sjednici predsjednik skupštine, moj bivši drug iz gimnazije, podnio je ostavku iz 'ličnih' razloga. U pauzi skupštinske sjednice, dok sam razgovarao sa strancima, prišao je i psujući bjesnio. Odgovorio sam mu pristojno. Trebinjskog gradonačelnika smijenio je 2004-e Paddy Ashdown u velikoj 'sječi srpskih knezova'.

Utemeljitelj Trebinja nema ulicu

Osman-pašina džamija je obnovljena i svečano otvorena 2005-e godine. Sredstva za obnovu su prikupili Trebinjci dobrovoljnim prilozima. Iako je utemeljitelj grada i najveći vakif nijedna ulica ili trg ne nose ime Osman-paše Resulbegovića. Zato je pjesnik Jovan Dučić sveprisutan. Podržavao je četnički pokret Draže Mihailovića, ali to nije smetalo da se njegov lik nađe na BH novčanici od 50 KM. Po njemu je dobio ime i gradski park koji je podignut na mjestu starih mezara, vakufskoj zemlji. Noć uoči otvaranja halka derviša iz Bosne je zikrila u džamiji. Vani je počela izuzetno glasna grmljavina. Derviško hu-hu, hu-hu... praćeno je gromovima. I sad se sav naježim kada se prisjetim tog događaja. Nezaboravan išaret. Prije ceremonije otvaranja sastao sam se sa načelnikom trebinjske policije i bez zadrške ga upitao: 'Reci mi pošteno hoće li opet biti nereda'? 'Biće sve u redu, ne sekiraj se', odgovorio mi je. Tako je bilo.