Šestoga septembra obilježava se sjećanje na ubijene vojnike, najvećim dijelom Bošnjake, koji su bili na odsluženju vojnog roka u JNA. 

Veliko istraživanje o toj tragediji napravio je izuzetni publicista Nihad Halilbegović i to objavio u dramatičnoj knjizi "Mama, moram im glavu dati". Halilbegović je opisao brojna ubistva mladih vojnika koji nisu željeli ubijati nevine ljude, zarobljenike ili su ubijani samo zato što nisu bili Srbi. On je svjedočio ispovijestima preživjelih vojnika. Srpski oficiri su ih tukli, drogirali, žigosali ih usijanim željezom sa slovima JNA, gurali u prve redove da izginu. Bilo je i samoranjavanja, a onda su te očajne vojnike ubijali njihovi oficiri.   

Stradanje mladića uglavnom Bošnjaka, ali i ostalih nesrba u JNA, bilo je stravično te 1991. godine. U najgorem i podmuklom teroru ubijeno je 67 bošnjačkih regruta, JNA, a roditelji 44 mladića nikada nisu našli ostatke svoje djece, što je vrhunac tragedije. Svi ubijeni i nestali bili su u dobi između 19 i 20 godina.  

Ubijene vojnike komanda JNA je u Bosnu i Hercegovinu slala u limenim sanducima, uz propratna pisma u kojima je stajalo da su ubijeni od hrvatskih vojnika i policajaca i da se sanduci ne smiju otvarati. Kada su roditelji otvarali mrtvačke sanduke, zbog gasuljenja, vidjelo se da je ta mladost ubijana, uglavnom iz pištolja u potiljak ili rafalima s leđa. 

Jedan od prvih ubijenih regruta u JNA bio je dvadesetogodišnji Elvir Gaštan iz Mostara. Dopremljen je iz VMA u Beogradu. Njegovi roditelji su odmah posumnjali da je u pitanju ubistvo. To je potvrđeno kasnijim svjedočenjem njegovih prijatelja vojnika. 

Mevludin Kulić, vojnik JNA, odbio je strijeljati zarobljenike Hrvate u Osijeku. Nakon toga je brutalno ubijen 3. septembra 1991. Ista sudbina zadesila je vojnika Jusufa Delića iz Sarajeva. 

Tijela vojnika Mevludina Kulića i Jusufa Delića dopremljena su u Sarajevo u limenim sanducima. Nekoliko hiljada ljudi dočekalo je ubijene na sarajevskom aerodromu, svjesni kakva je zločinačka vojska postala JNA. Nakon pregleda sudskih vještaka potvrđeno je da su ubijeni hicima iz blizine. Rupa od metka na glavi Mevludina bila je na potiljku, a izlazna rana na nosu. Jednako tako, pucnjem u glavu ubijen je i Jusuf Delić.  

Mevludin Kulić rođen je 1971. u Olovu, a živio je u Vogošći, s roditeljima. U martu 1991. otišao je na služenje vojnog roka u Petrovac na Mlavi, a potom je nakon četiri mjeseca dobio prekomandu u kasarnu "Milan Stanivuković" u Osijeku.

Trojica regruta, čija se imena ne znaju, osim da je jedan bio Mađar, odbili su strijeljati ljude, izišli iz stroja i stali uz Mevludina. Prema iskazu svjedoka, sve njih je ubio pukovnik Boro Ivanović, zapovjednik osječke kasarne, kasnije promoviran u generalski čin.

Majka Izeta sjeća se posljednjeg telefonskog razgovora sa sinom, samo dan prije pogibije. Sav usplahiren, gotovo plačući, sjeća se njegova majka, govorio je:

- "Mama, zašto da poginem, zašto da glavu izgubim. Moram im glavu dati..." Kad sam se s njim čula u ponedjeljak, znala sam da ga više neću vidjeti. Cijeli dan sam plačući radila u firmi. Noć prije nego što sam saznala, sanjala sam kako sam ga zagrlila kao na posljednjem susretu - priča majka koja je u srijedu, 4. rujna 1991. godine, na vijestima čula za pogibiju četiri vojnika u Osijeku.

Dešavalo se da su u mrtvačkim sanducima, umijesto ubijenih vojnika vojne vlasti JNA slale neke druge osobe. U Žepi su roditelji vojnika Almira Omanovića ugledali u limenom sanduku leš bradatog i starijeg muškarca. Kod Novog Mesta 2. Jula 1991. ubijen je Fahir Imamović, sin Ferida. Nusret Odobašić iz Kaknja je ranjen i saznalo se da ga KOS želi likvidirati. Miroljub Živković iz Zrenjanina je u njega, ničim izazvan, iz Škorpiona ispalio rafal od tri metka. Preživio je. Nusreta je u Varaždinu operirao hirurg Marijan Milinović, a posebnu pažnju mu poklonila doktorica Mirjana Vučković. Pored njega u bolnici neprestano su stražarili naoružani vojnici. Nekadašnji njegov sugrađanin Kakanjac Josip Puljić, vlasnik brijačkog salona "Figaro" u Varaždinu, stalno ga je posjećivao. On je obavijestio mnoge da se u bolnici nalazi teški ranjenik iz Kaknja i da ga čuvaju naoružani vojnici. Nekoliko ljudi koji su djelovali u krugu Zagrebačke džamije u tajnosti su prebacili Nusreta na drugo odjeljenje, a odatle kolima hitne pomoći u bolnicu Rebro u Zagrebu. Tamo mu je promijenjeno ime, a doktor Jelić ga je dva puta operirao i nakon 40 dana liječenja, u pratnji brata otišao je kući u Kakanj. 

Isak Selimović je svjedočio o smrti svoga sina, tenkiste: "Nisam nacionalista, ali tog 16. septembra posadu tenka sačinjavali su Mirsad Ibrahimović, Nermin Selimović, Hrvat Davor Bilela iz Kaknja i Crnogorac Ival Laletović iz Nikšića. Bili su žrtvovani jer su poslati na čelo kolone, a znalo se da je pripremljena zamka. Gospoda oficiri su iz zaklona posmatrali kako naša djeca ginu", rekao je Isak Selimović saznavši svjedočenja drugih vojnika iz iste jedinice. Ibrahim Kerić iz Teslića je poginuo u blizini Vinkovaca, a kad su roditelji došli po njihovog mrtvog sina, nije ga bilo. Poseban šok je bio kada su im ponudili druge poginule. Nakon duge potrage svog sina su pronašli sahranjenog na nekom groblju u Vinkovcima. 

Edina Suljića iz Gračanice je ubio srpski vojnik iz njegove jedinice u kasarni u Prizrenu i bilo je čudo da su to priznale vojne vlasti. Fuad Mešan, sin Kemala iz Kupresa, ubijen je udarcem teškog predmeta u glavu tokom službe u Batajnici u Beogradu. Zihnija Prelević, sin Mahmuta, imao je četiri prostrijelne rane na leđima. Ramo Crvčanin, sin Ibrahima iz Sjenice, je ubijen u kasarni u Zaječaru. Zaklao ga je bajonetom desetar Branko Bonović. 

Jaho Gusinjac, sin Safeta iz Rožaja, ubijen je metkom u čelo u Podgorici. 

Izet Osmanović, sin Ismeta, ubijen je u kasarni u Skoplju, tako što je bačen sa balkona kasarne. 

Vojnik Nedžad Majstorović iz Bihaća otišao je da služi vojni rok u Bitolju. Ubrzo je u limenom sanduku vraćen kući. U propratnom dokumentu je pisalo da je "poginuo od granate pri povratku sa borbenog zadatka u blizini Karlovca". U drugom dokumentu je stajalo da je "pao hrabro i odlučno braneći položaj i svoje drugove u prvim borbenim redovima, odupirući se ustaškim zločincima, ispunjenim mržnjom i bezumljem".

Kad su roditelji i braća otvorili limeni sanduk utvrdili su da je Nedžad ubijen ne granatom, nego metkom koji je prošao kroz sredinu grudnog koša.   

Mujo Elesković iz Tutina je ubijen u Dvoru na Uni. Odbio je da puca u hrvatske civile.  Vojne vlasti su obavijestile roditelje da je stradao nesretnim slučajem. Prilikom gasuljenja utvrđeno je da je pogođen metkom u čelo iz nesposredne blizine. 

Dramatično svjedočenja o ubistvima regruta Nihadu Halilbegoviću je dao doktor i humanista iz Splita Sadik Rakanović, inače predsjednik SDA, Merhameta i kriznog štaba za pomoć Bosni u vrijeme ratnih devedesetih. On je već 1991. govorio otvoreno o nekim činjenicama kojima je svjedočio.

- Radeći u bolnici Hrvatske ratne mornarice kao specijalista patološke anatomije, prilikom obdukcija leševa mladih boraca shvatio sam jednu strašnu stvar. Vidio sam da muslimanski momci ginu i na jednoj i na drugoj strani - kao pripadnici tadašnje JNA i kao borci za slobodu Hrvatske. Shvatio sam da će Bošnjaci, moj narod, u budućem ratu izvući najdeblji kraj. Od tada me nosi samo jedna misao i samo jedna želja, da pomognem svom narodu…

Vojnik Nermin Hodžić iz Bihaća poginuo je kod Trebinja. Njegova majka je svjedočila: "Moj sin poginuo je 1. oktobra 1991. Prema tvrdnjama očevidaca, granata je pogodila direktno kamion u kojem je bilo 12 vojnika. Dvojica vojnika srpske nacionalnosti su se spasila (?), a drugi su poginuli, među njima i moj sin Nermin. Interesantno je da su svi nastradali bili bošnjačke i albanske nacionalnosti. Ne mogu a da ne posumnjam da su namjerno ubijeni, odnosno da je ovaj zločin insceniran od strane JNA."

Bošnjaci, roditelji, su u ovim svjedočenjima uglavnom navodili Nihadu Halilbegoviću kako su svoju djecu slali u JNA sa pjesmom i slavljem tog čina, a JNA im je djecu vraćala u limenim sanducima. 

Riječi Mevludinove "moram im glavu dati", djeluju kao potpuna i užasavajuća nemoć te mladosti. Kao da je u pitanju kakav barbarski ritual žrtvovanja ljudskih bića. Šesti septembar se obilježava kao Dan stradanja vojnika regruta u JNA.  

Barbari su imali svoj red. Nedugo poslije smo svjedočili teškom razaranju gradova i masovnim zločinima nad civilima od zločinačke JNA. Oko hiljadu i po Bošnjaka BiH i Sandžaka je uhapšeno, zatvarano i maltretirano jer su odbili da se odazovu mobilizaciji. 

Nihad Halilbegović je sa nekoliko ljudi iz opštinskih sekretarijata za narodnu odbranu uspio spasiti 48 mladića iz kandži JNA. U nekoliko navrata je Halilbegović razgovarao sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem i imao veliku podršku od njega u spašavanju mladosti. Već godinama smo svjedoci da HDZ-ovci iz BiH i Hrvatske kleveću predsjednika Izetbegovića zbog Poruke građanima BiH koju je dao 6. oktobara 1991. godine TV-u Sarajevo (RTV BiH).    

Rekavši da građani BiH ne mogu spriječiti ovo krvoproliće, poučio je: "Ono što možemo učiniti je da odbijemo da učestvujemo u ovom bezumlju... Vaše je pravo kao građana BiH da se ne odazovete na mobilizaciju. Ja vas pozivam da smognete hrabrosti i odbijete da učestvujete u ovom zlodjelu. Zapamtite, ovo nije naš rat."

Najbolje objašnjenje toga proglasa Izetbegovića dao je poznati hrvatski publicista Ivo Žanić: "HDZ u Hrvatskoj i BiH trajno manipulira. No, iz cjeline je bilo očito da je to poziv Izetbegovića na bojkot JNA, a izrazi 'ovo zlodjelo', 'ovo bezumlje' i 'ovaj bezumni čin' odnose upravo na razaranje Vukovara. Uostalom, nije Hrvatska vojska bila ta koja je provodila mobilizaciju u BiH", zaključio je Žanić. 

Na drugoj strani beogradski mediji su bjesnili i zahtijevali da se Izetbegovića zbog ove poruke uhapsi po saveznom Zakonu o odbrani. 

Do danas HDZ-ovo bezumlje ne prestaje. Neprestano ponavljaju izjavu "ovo nije naš rat", lažu i manipuliraju. 

Nakon takvih stalnih laži na društvenim mrežama najratoborniji su psovači  rahmetli predsjednika Izetbegovića oni sa bošnjačkim imenima, koji ga sramno i brutalno vrijeđaju. Ono što oni tada u poniznosti i duševnoj bijedi izgovore zdrav razum ne može pojmiti.