Godine 1330, Orhan, drugi sultan novorođene osmanske države, odlučio je stvoriti stalnu profesionalnu vojsku. Elitni dio te nove vojske činili su takozvani janjičari, na turskom jeziku Yeniçeri, "nove trupe". Janičari su u početku regrutirani iz redova ratnih zarobljenika, ali vrlo brzo, od kraja 14. stoljeća, sistemom devširme pripadnici su im regrutirani i iz kršćanskih porodica sa osvojenih teritorija.

Smatrani usvojenim sultanovim sinovima, janjičari su postali daleko bolje organizirana vojska od bilo kojeg njihovog suparnika. Gotovo 300 godina živjeli su ovjenčani slavom i pobjedama tokom osvajačkih kampanja koje su kulminirale za vladavine Sulejmana Veličanstvenog (1520.-1566.). Sredinom 16. stoljeća bilo ih je oko 30 hiljada.

Propast janjičara priča je o mnogim sličnim vojnim elitama u historiji. Naviknuti na pobjede, ležali su na lovorikama i ubrzo su ih nadjačale rivalske evropske vojske. Unatoč tome, unutar Osmanskog carstva postajali su sve moćniji. Njihov uticaj na dvoru išao je tako daleko da su smjenjivali sultana ako je to odgovaralo njihovim interesima; na primjer, 1622. godine, Osman II je ubijen da bi bio okrunjen Mustafa I. Ukidanje devširme sredinom 17. stoljeća označilo je prekretnicu u historiji janjičara.

Od tada su u njihove redove stizali sinovi janjičara, bila je to neka vrsta nasljedne aristokratije i novi regruti zainteresirani samo za plaće i porezne povlastice. Njihov se broj izuzetno povećao, dosežući oko 135.000 početkom 19. stoljeća.

Kada je u 18. stoljeću postao izgledan vojni pad Osmanskog carstva, koje je postajalo sve više ugroženo od zapadnih sila, posebno Austrije i Rusije, mnogi su smatrali janjičare odgovornima. Iz tog je razloga sultan Selim III, stupivši na prijestolje 1789. godine, pokrenuo veliki program reformi, takozvani Nizam-i Cedid ili Novi poredak, koji je uključivao stvaranje nove vojske, sa zapadnim instruktorima i evropskim uniformama koje bi velikim dijelom zamijenile stari elitni korpus.

Janjičari su se žestoko usprotivili svakoj novotariji koja je ugrožavala njihove privilegije i moć, pa se nova vojska morala gotovo tajno razvijati dok nije bila spremna za akciju. To nije spriječilo janjičare da izvedu nasilni ustanak 1807. godine kada su upali na dvor i ubili 17 oficira nove vojske. Sultana, kojeg je proglasio najviši vjerski autoritet Carstva, odbacili su u korist njegovog rođaka Mustafe IV, koji je odmah ukinuo reforme.

Saznavši da je balkanski guverner Alemdar Mustafa Baja na putu prema glavnom gradu, kako bi pomogao svrgnutom sultanu, Mustafa IV pokrenuo je janjičare protiv svog prethodnika, kojeg su progonili i ubili u odajama njegove majke. Kad je Alemdar stigao do palače, Mustafa IV bacio je Selimovu glavu na njega.

Unatoč tome, Alemdar je 1808. godine dobio potporu vjerskog autoriteta za ustoličenje Mahmuda II, mlađeg brata Mustafe IV. Postajući njegov veliki vezir, želio je organizirati novu vojsku Sekban cedit. No, novi ustanak janjičara natjerao je sultana da raspusti Sekban cedit.

U narednim godinama janjičari su u Istanbulu nametnuli svoj zakon, reketirajući trgovce i ostavljajući pustoš iza sebe, čime su izazvali neprijateljstvo stanovništva. Zbog svega toga 1826. godine Mahmud II. povjerovao je da je došlo vrijeme da se ukloni prepreka koju su janjičari predstavljali za reformu Carstva.

Dekretom koji je svečano izdan u prisustvu uleme i državnih funkcionera Mahmud II. nametnuo je janjičarima stroge nove propise. Uz to, obavijestio ih je da bi trebali pred njim paradirati u uniformi evropskog stila.

Iako su u početku janjičari obećali poslušati, ubrzo su se urotili kako ne bi izvodili "nevjerničke vježbe". Četrnaestog juna, tri dana prije planirane parade, izveli su gest kojom su tradicionalno pokazali svoje nezadovoljstvo: hranu koja im je poslužena u palači bacili su na ulicu. Potom su na ulice izašli u grupama prijeteći svima prisutnima. Pokušali su atentat na velikog vezira i prijetili su da će porobiti žene i djecu uleme i prodati im djecu.

Za razliku od onoga što se dogodilo 1807. godine, Mahmud II. je osigurao potporu uleme, stanovništva i ostatka vojske. Uzvikujući "Pobjeda ili smrt", podijelili su oružje i krenuli u obračun. Iako su janjičari brojali više od 20.000 ljudi, većini je nedostajalo borbene obuke ili iskustva, a mnogi nisu ni nosili oružje.

U međuvremenu, snage sultana okružile su ih na At Meydanu (hipodromu), usmjeravajući topove prema njima s obližnjih brda.

Šesnaestog juna Mahmud II. podigao je barjak, okupio ljude i krenuo protiv pobunjenika. Ne razumjevši tešku situaciju u kojoj su bili, janjičari su poslali izaslanstvo sultanu da zatraži pogubljenje reformističkih oficira i povuče njemu odane trupe. Sultanov odgovor bio je bombardiranje kasarne u koju su se povukli janjičari. Rijetki koji su uspjeli pobjeći iz plamena nisu se imali gdje skloniti. Mnoge od njih, na glavnom istanbulskom trgu, pobilo je stanovništvo koje su godinama maltretirali. Na kraju pobune samo u Istanbulu je pobijeno deset hiljada janjičara.

Bio je to kraj čuvene osmanske vojne garde.

Janjičari su rastureni, a njihova imovina oduzeta. Pobune janjičara u provincijama bile su nemilosrdno slomljene. Oni koji su pokušali pobjeći bili su lako uočljivi zahvaljujući svojoj prepoznatljivoj odjeći. Do kraja mjeseca sve su janjičarske jedinice bile istrijebljene.