Fojnička Ahdnama predstavlja važan dokument iz bosanske historije. Iako je o njoj puno napisano nije nikada sve rečeno. Radi se o dokumentu čiji sadržaj i značaj uveliko prevazilazi značenje lokalne, to jest samo bosanskohercegovačke historije. Dovoljno je reći da je ona preteča brojnih, stoljećima mlađih deklaracija koje se odnose na ljudska prava i vjerske slobode, među kojima je i Deklaracija UN, donesena tek 1948. godine. Upravo to ukazuje na značaj Fojničke ahdname, koja pored pravnog ima i historijski značaj za Bosnu i Hercegovinu.

Izdao ju je sultan Mehmed II el-Fatih 1463. godine bosanskim franjevcima u Milodražu kod Kiseljaka. Turski vladari nisu često izdavali ovakve dokumente. Kad su to činili za to je postojao poseban razlog. Sultan Mehmed II, autor Fojničke ahdname, sličnu je izdao i stanovnicima Konstantinopolisa (Carigrada), po osvajanju tog grada 1453. godine. Iz historije se zna šta je za Osmanlije značio taj grad, nekadašnja prijestolnica Rimske imperije, i s kakvom je obzirnošću sultan postupio s njegovim stanovnicima po pitanju vjerskih sloboda, a u pitanju su bili kršćani.

Isto se desilo prilikom osvajanje Bosne, što je rezultiralo izdavanjem Fojničke ahdname. I njeno izdavane su pratile posebne okolnosti. To je bilo u najužoj vezi s izuzetno složenom političkom, a još više vjerskom situacijom u zemlji, što ju je potresalo i izazvalo opći kaos baš u vrijeme kad je sultan vršio pripreme da je napadne.

Kroz čitavu historiju srednjovjekovne Bosne vjera je za nju predstavljala trajno opterećenje. Problem je bio, što je narod Bosne, u ono vrijeme zvani Bošnjani, slijedio učenje koje nije priznavala ni zapadna ni istočna crkva pa je za njih bila hereza, to jest krivovjerje, odnosno kriva vjera. Temeljila se na neomanihejskom učenju čiji korijeni vuku iz Irana gdje je nastala u 3, a reformirana je u 7. stoljeću. Iako je sljedbenika te vjere bilo i u drugim evropskim zemljama, posebno u sjevernoj Italiji, gdje su se nazivali patarerinima, u južnoj Francuskoj, gdje su se nazivali katarima i albigenzima itd, u Bosni ih je bilo najviše i tu je uhvatila najdublje korijene, za što su postojali posebni razlozi.

U odnosu na druge zemlje, gdje je to učenje bilo najstrože zabranjeno, a njegove pristalice proganjane pa su djelovale u okviru tajnih sekti, u Bosni se slobodno slijedilo. Štaviše, ovdje je ta vjera slovila kao narodna, odnosno državna, pošto su joj podjednako pripadali kako običan narod, tako plemstvo i vladari. I upravo ta činjenica predstavlja osnovu svih nesreća koje su se sručivale na Bosnu kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka, počev od Kulina bana u 12. stoljeću, do propasti srednjovjekovne bosanske države, do čega je došlo 1463. godine, kojom prilikom je izdata i Fojnička ahdnama.


Mehmed II el-Fatih

Iako je Bosna zbog svoje vjere stoljećima bila na meti Rimske kurije i evropskih križara, stanje po tom pitanju se osobito pogoršalo sredinom 15. stoljeća u vrijeme predzadnjeg kralja Stjepana Tomaša. Tome su bila dva razloga. Prvo, rimska kurija je početkom 15. stoljeća pojačala napore da konačno istrijebi herezu na prostoru svoje jurisdikcije što je, pak, rezultiralo oštrim obračunom s bosanskim bogumilima. Drugo, Bosna je zbog svog strateškog značaja bila podjednako važna kako za Osmanlije tako i za papu i evropske vladare, koji su je na sve načine nastojali vezati uza se i okrenuti protiv Osmanlija. U takvim političkim i vjerskim okolnostima odvijala se vladavina pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, od čijeg vremena je pojačan interes i pritisak na Bosnu s obje strane. Rimskoj kuriji je trn u oku bila bosanska hereza. Pritisak na kralja Tomaša je bio toliki da se na kraju morao odreći vjere koju je do tada ispovijedao i preći na katoličanstvo. I ne samo to. Nakon što je postao katolikom, morao je napustiti svoju ženu Vojaču s kojom je već imao dvoje djece, a koja je po rođenju također bila bogumilka, kao što je bio i on. Tako preobračeni kralj je, po nalogu Vatikana, na koncu bio prisiljen poduzeti krvave progone svojih podanika koji su ustrajavali u svojoj vjeri.

Za ono što je činio svome narodu, dobivao je pohvale iz Rima. Papa Eugenije IV mu u pismu od 25. maja 1445. godine piše: “Otkako si uzišao na kraljevsko prijestolje, sačuvao si se kao katolički vladar čist i neokaljan od lisičije i prevarne lukavosti i kužnih himbenosti heretika, koji već dugo drmaju tvojim kraljevstvom.”

Kralj Tomaš bio je pod tolikim pritiskom i prismotrom papinih ljudi, da su i na najmanji znak približavanja ili saobraćaja s bogumilima, odmah to javljali u Rim s puno optužbi. Braneći se, u jednom svom pismu Tomaš piše papi: “Privremeno sam dobar s patarenima jer ih je mnogo i jer su moćni, ali jedva čekam da ih prisilim da osude krivovjerje, pređu na katoličku vjeru, a da tvrdokorne osudim na progonstvo ili smrt.”

I zaista, malo iza toga kralj je u svojoj zemlji poduzeo nove krvave progone, tjerajući narod da pređe na katoličku vjeru, a one koji su odbijali, u smrt. Nakon dvije godine takvih nesreća (1449/50), posao je bio tako temeljito obavljen da su papini inkvizitori mogli javiti u Rim da je kralj “istjerao opasni narod patarena sa čitavog područja svog kraljevstva kojim se proteže njegova vlast”. Tako je zaista i bilo. Ono što nije pobijeno spašavalo se bijegom u okolne zemlje, najviše u Hum (Hercegovinu) kod okorjelog bogumila hercega Stjepana Kosače, a nemali broj ih je prebjegao Osmanlija kod kojih su našli spas. Ovo se sve dešavalo tri-četiri godine pred navalu Osmanlije, i to će predstavljati bitan faktor koji je odredio tok događaja koji su uslijedili turskom navalom.

Tomaš je postao svjestan svojih grešaka tek kad su se Osmanlije približile bosanskim granicama. Bilo mu je jasno da se ne može sam oduprijeti ogromnoj sili koja mu je prijetila. Kako nije imao oslonca u vlastitom narodu počeo se obraćati Evropi, svojim “saveznicima”, da mu pruže pomoć i zaštitu. Evropa je bila daleko, a njegovi tobožnji prijatelji, još dalje. Stanje je bilo veoma teško jer je jedina, istinska i prava snaga koja je mogla braniti Bosnu – bosanski narod, od njega okrenuo leđa. Mnoštvo naroda bilo je u izbjeglištvu, a nemali broj baš kod Osmanlija. Zato je shvatljiva kraljeva žalba papinom legatu, kardinalu Nikoli Barbuciju, da se “s Turcima ne može sam boriti zbog maniheja (bogumila), koji više vole Turke nego kršćane, a umalo da nije veći dio stanovnika manihejski”,

Kralj se spasio tako što je morao sa sultanom sklopiti izuzetno nepovoljan ugovor, obavezavši se na veliki godišnji danak. Usput spomenimo da je samo u četiri godine u tu svrhu sultanu isplatio 160.000 dukata. Na taj način je sačuvao svoju glavu i kraljevstvo. Međutim, to je sve bilo kratkog daha.

Po smrti kralja Tomaša (1461) prijestolje je naslijedio njegov sin Stjepan, po ocu nazvan Tomašević. Naslijedivši prijestolje naslijedio je i teške prilike u zemlji. Prvi njegov istup u vanjskoj politici bilo je obraćanje papi, Piju II. Svjestan kakva opasnost prijeti zemlji od sultana te da će prvom prilikom krenuti na njega, Tomašević je otpremio papi dva ugledna starca da mu mudro i znalački predoče svu opasnost pred kojom se našla zemlja, i da mu stave na znanje da Bosnu može spasiti samo udružena evropska sila.

Poruka je bila tako vješto sročena da ju je papa kasnije unio u svoje memoare kao izrazit primjer impresivnog umjetničkog oblikovanja i diplomatskog obraćanja. Počinjala je ovako: “Bosanski kralj, tvoj sin, sveti oče (...) obavješten sam da turski car Mehmed namjerava prije idućeg ljeta s vojskom krenuti na mene i da je za to sve pripremio. Tolikoj sili neću se moći sam oduprijeti. Već sam zamolio Ugre i Mlečane i Jurja Arbanasa (Kastriotu) da mi pomognu. To isto molim i tebe. Ne tražim zlatnih brda, ali bih rado, da moji neprijatelji i moj narod znade, da ćeš mi ti priteći u pomoć. Ako moji Bošnjani vide da neće u ovom ratu biti sami, jer će im i drugi pomoći, hrabrije će se boriti, a ni Turci se neće usuditi krenuti na moju zemlju, pošto su prilazi u nju veoma teški, a tvrđave na mnogim mjestima neosvojive i sprječavaju da se lahko uđe u moje kraljevstvo...” itd. Papa nije mogao ostati ravnodušan na ovaj vapaj. Poslanicima je rekao da prenesu svome kralju da će učiniti sve za spas Bosne, i da će mu po svom legatu poslati krunu koji će ga okruniti u njegovo ime.

Međutim, pored sultana Bosni je prijetila opasnost i od Ugarske (Mađarske), onovremene evropske velesile, zemlje koja je pretendirala na Bosnu i vršila politički pritisak još od 11. stoljeća, i s kojom su bosanski vladari stoljećima vodili nebrojene ratove. Ugarska je, naime, svim silama nastojala podvlastiti Bosnu i domoći se njenih rudnika, i u tome je ostala uporna čak i nakon osmanskog osvajanja. Svoje političke pretenzije vješto je prikrivala pod plaštem borbe protiv heretika, to jest bogumila, čineći to sve u ime Rimske kurije.


Spomenik fra Anđelu Zvizdoviću u Fojnici

Kad je ugarskom kralju Matiji Korvinu stigla vijest da se Stjepan Tomašević okrunio, i to krunom koju mu je poslao papa, započeo je žestoku političku akciju protiv kralja i Bosne. Uz posredovanja pape i drugih evropskih vladara, spor se završio tako što je Stjepan Tomašević isplatio ugarskom kralju veći iznos novca koji mu je bio potreban da od njemačko-rimskog cara Fridrika III otkupi krunu Sv. Stjepana. Uz to mu je morao ustupiti nekoliko gradova na sjeveru Bosne, i ono što je najvažnije, obavezati se da će raskinuti ugovor sa sultanom i obustaviti mu plaćanje danka, što je svojevremeno potpisao njegov otac Tomaš.

Ova posljednja tačka najbitnija je u sporazumu, jer je upravo ona poslužila sultanu kao izgovor za obračun s Tomaševićem i Bosnom. Tomašević je od dva zla izabrao ono koje mu se činilo da je manje pogubno za njegovu zemlju. Vjerovao je da će udružen s Ugarskom i drugim evropskim saveznicima moći oduprijeti se turskoj sili, budući da je Bosna sama za to bila slaba. Brzo se, međutim, pokazalo da su Tomaševićevi proračuni bili pogrešni. Uskraćivanje danka sultanu značilo je prihvatiti rat koji je s njim bio neizbježan.

Kada sultanu nije stigao danak od bosanskog kralja u uobičajeno vrijeme, sultan je odmah počeo spremati vojsku da napadne Bosnu. Stanje u njoj je u to vrijeme i bez toga bilo krajnje teško. U narodu su još bile svježe rane nanesenu mu tokom nedavnih vjerskih progona. K tome je u zemlji vladalo nezadovoljstvo kraljevom krunidbom papinom krunom i njegovim približavanjem Vatikanu. Uz sve, stanje je bilo opterećeno i starom boljkom Bosne – neslogom njenih velikaša. U Humu se upravo tada ponovo digao Vladislav protiv svog oca hercega Stjepana Kosače i zatražio pomoć baš od sultana, obećavši mu iznos od 100.000 dukata.

Tomašević je saznao da će s prvim proljećem sultan krenuti na njega, i u takvim okolnostima, spas je vidio u svojim evropskim prijateljima, koji su mu svojevremeno, dok su ga nagovarali da raskine ugovor sa sultanom, obečavali brda i dolove.

Prvo se obratio Dubrovačkoj Republici. Ona je 31. januara 1463. godine raspravljala u svom Vijeću o kraljevim porukama i odbila bilo kakvu zajedničku akciju protiv Osmanlija. Slično mu je odgovorila i Mletačka Republika, onovremena mediteranska velesila. Da bi je pridobio za savez ili dobio ma kakvu pomoć od nje, poslao joj je upozorenje da ista opasnost prijeti i njoj samoj. Jer ako Osmanlije zauzmu Bosnu, stajalo je u kraljevom pismu, jasno je da se tu neće zadržati nego će krenuti dalje. Kraljevi poslanici su predlagali sklapanje saveza protiv zajedničkog neprijatelja, ili barem da mu ustupe oružje koje je od ranije za Bosnu stajalo pripremljeno u dalmatinskim gradovima.

Mletački senat odbio je sve kraljeve prijedloge. Jedino je pristao da isporuči dio traženog oružja, istovremeno savjetujući Tomaševića da zatraži pomoć od ugarskog i češkog kralja, njemačkog cara i pape Pija II.

I Ugarska je ostala gluha na vapaj Bosne, iako je upravo njen kralj svojevremeno ultimativno tražio od Tomaševića da raskine mirovni ugovor sa sultanom, obećavši vojnu pomoć u slučaju napada s te strane.

Aprila 1463. godine Tomašević je ponovo poslao poslanike u Dubrovnik da još jednom pokušaju pridobiti barem taj grad sa savez u predstojećem ratu. Dubrovčani, međutim, i ovaj put odbiju prijedlog bojeći se ma šta učiniti što bi izazvalo sultana protiv njih. Jedino što su za Bosnu učinili u tim sudbonosnim trenucima bila je isporuka 200 libara topovskog praha. To je bilo sve za zemlju s kojom su trgovački i politički bili najtješnje povezani i odakle su stoljećima izvlačili bogatstva na kojem su izgradili svoje blagostanje.

Slutnja da će sultan napasti Bosnu obistinila se u proljeće 1463. godine. U Jedrenu se okupljala ogromna vojska. Mada nije bilo obznanjeno kuda će krenuti bilo je jasno da joj je cilj Bosna. To se znalo i na Zapadu, ali ni tada nije niko ni prstom mrdnuo. Tek je tada nesretni bosanski kralj shvatio da je od Evrope napušten i da se mora sam suprotstaviti sultanovoj sili. Odlučio je učiniti ono što mu je jedino još preostalo: da moli sultana za pomirenje.

Početkom maja 1463. godine poslao mu je poslanike s prijedlogom da sklope primirje na 15 godina i da obnovi plaćanje danka. Sultan je prihvatio kraljev prijedlog, ali ne s iskrenim namjerama. Bio je dobro obavješten o tome kako su ga napustili evropski prijatelji i saveznici. Tek što su kraljevi poslanici napustili sultanov dvor noseći svome kralju radosnu vijest da je sultan pristao na primirje i pomirenje, ovaj podigne vojsku od 150.000 vojnika i krene na Bosnu. Znao je da će je zateći nespremnu.

Brzi prodor Osmanlija i neočekivana predaja prijestolnog Bobovca od strane bogumilskog vojvode Radaka, izazvalo je pomutnju u zemlji. Nije bilo vremena ni za kakvu akciju. Vijest o padu Bobovca kralja je zatekla u Jajcu. Kako uza se nije imao vojsku, s pratnjom je krenuo u zapadne krajeve kraljevstva s namjerom da usput skupi nešto vojske i pokuša s bilo kakvom odbranom. Ali je za sve već bilo kasno. Za petama mu je već bio veliki vezir Mahmut-paša s lahkom konjicom. Kralj je uhvaćen u Ključu i vraćen u Jajce gdje je po sultanovoj presudi smaknut. Njegovim smaknućem, nestalo je Bosanskog kraljevstva, odnosno srednjovjekovne bosanske države. Bosna je tako potpala pod osmansku vlast, što je potrajali slijedećih 415 godine, sve do 1878. godine.

Izdavanje Fojničke ahdname stoji u najužoj vezi s gore opisanim događajima. Kada je sultanu pred čador u Milodražu kod Kiseljaka došao gvardijan fojničkog samostana fra Anđel Zvizdović i zatražio milost za katolički puk, za sultana nije bilo dileme. Slijedeći Kur’an, koji je sasvim jasan po pitanju drugih vjera, ne samo da je ukazao milost nego je uzeo u zaštitu bosanske franjevce, odnosno ovdašnje katolike, i vjeru koju su ispovijedali, što je i pismeno potvrdio, o čemu svjedoči izdata Ahdnama.

Nameće se neminovno pitanje koji su motivi naveli sultana da uzme u zaštitu bosanske franjevce, odnosno katolike, i da im se zakune onakvim teškim zakletvama, kako stoji u povelji: “Stoga spomenutim izdajem uzvišenu povelju u kojoj im posvećujem svoju brigu, pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarem zemlje i nebesa, sa sedam Musafa, sa velikim Božjim vjesnikom Muhamedom alejhi selam, i sa 120.000 Pejgambera, i sa sabljom kojom se pašem, da ovome što je napisano, nikoje lice ne smije se suprotstaviti dokle god franjevci služe mene i moje zapovjedi, i dok mi budu pokorni!”

Brojna su objašnjenja za ovakav sultanov postupak. Navest ćemo samo neka. To je jasno samo po sebi s obzirom na to da je riječ o islamskom vladaru čija se vladavina temeljila na principima Kur’ana, koji je sasvim određen po pitanju odnosa muslimana prema drugim vjerama i njihovim pripadnicima. U historiji ima napretek primjera koji to potvrđuju, počev od vremena arapskog osvajanja zemalja sve do Španije, kojom prilikom su na najbolji način demonstrirali toleranciju islama prema vjeri pokorenih, a to su uglavnom bili kršćani. U tom pogledu poznat je primjer sultana Saladina iz 1099. godine kada je od križara preoteo Jerusalem, kojom prilikom nije uzvratio pokoljem kakav su prije toga počinili križari nad muslimanskim stanovništvom prilikom zauzimanja toga grada. I tako, sve do sultana Mehmeda II el-Fatiha prilikom zauzimanja Konstantinopolisa i Bosne.

I Fojnička ahdnama živ je primjer te tolerancije, i to u srcu Evrope, koja se ne može baš pohvaliti svojom tolerancijom prema nekršćanima, bilo da je riječ o muslimanima ili Jevrejima koje su u 15. stoljeću protjerali iz Španije, prema francuskim katarima, češkim husitima, talijanskim patarenima, a posebno prema bosanskim bogumilima. To su neosporne historijske činjenice.

TEKST AHDNAME

“Ja sam sultan Mehmed han, i neka je poznato svima, kako prostom puku, tako i odličnijim, ova moja vlastodržačka preuzvišena povelja, kojom bosanskim franjevcima ukazujem veliku pažnju, te zapovijedam: spomenutim i njihovim bogomoljama ne smije biti smetnje ni pritiska! Neka se smjeste u svoje bogomolje, te kako od uzvišene moje strane, tako i od mojih vezira, mojih potčinjenih, mojih podanika – raje i svēga stanovništva cjelokupne moje carevine, spomenutim niko se ne smije miješati u njihove stvari, niti ih napadati niti vrijeđati, ni njih ni njihov imetak, ni njihove bogomolje!

Dozvoljava im se iz tuđine dovoditi ljude – svećenike, u moju zemlju. Stoga spomenutim izdajem uzvišenu povelju u kojoj im posvećujem svoju brigu, pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarem zemlje i nebesa, sa sedam Musafa, sa velikim Božjim vjesnikom Muhamedom alejhi selam, i sa 120.000 Pejgambera, i sa sabljom kojom se pašem, da ovome što je napisano, nikoje lice ne smije se suprotstaviti dokle god franjevci služe mene i moje zapovjedi, i dok mi budu pokorni!

Pisano 28. maja 1463. godine u Milodražu polju, nadomak Fojnice”

 (Objavljeno u zborniku: Poruke ahdname : sloboda vjere u multireligijskoj Bosni i Hercegovini, Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka, Sarajevo 2018)