Još jedno najavljeno obilježavanje 9. januara prolazi bez iznenađenja. Svečani defile, uz učešće pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i otprilike dvije hiljade učesnika iz civilnog sektora - bit će poruka, kako su to istaknuli organizatori, "institucionalne snage, uređenosti i stabilnosti Republike Srpske".

Ono što također nije iznenađujuće, ali je sve teže opravdivo, uporna spremnost institucija Bosne i Hercegovine da nijemo posmatraju otvoreno kršenje ustavnog poretka i svjesno zanemaruju strah, nesigurnost i poniženje jednog dijela građana u manjem bosanskohercegovačkom entitetu RS.

Za bošnjačke povratnike u entitetu RS 9. januar nije "praznik", nije samo politička provokacija u simboličkom smislu, nego dan kada se država povlači, a trauma ponovo budi, dan kada se institucionalno slavi početak projekta koji je rezultirao masovnim protjerivanjem, logorima, ubistvima i genocidom.

Krivični zakon je jasan

Tužilaštvo BiH u ulozi posmatrača: 9. januara u RS-u će se opet slaviti genocid, etničko čišćenje, logori, silovanja...

Znači li obilježavanje neustavnog "praznika" da iskustvo onih koji su preživjeli, koji su smogli snage da se vrate na prijeratna ognjišta, nije vrijedno zaštite?

Posebna težina 9. januara leži u činjenici da on nije izolirani incident u kalendaru, nego kulminacija svakodnevnog iskustva povratnika. Diskriminacija u zapošljavanju, opstrukcije u ostvarivanju prava, selektivna primjena zakona, administrativno iscrpljivanje i konstantno podsjećanje na političku inferiornost, to su realnosti koje traju tokom cijele godine. Deveti januar samo ogoli ono što je inače prikriveno birokratskim jezikom i formalno "normalnošću".

Godinama slušamo iste matrice "osuđujemo", "pozivamo", "izražavamo zabrinutost". Izgovoreno je sve, ali urađeno gotovo ništa. Izostanak konkretnih sankcija, odgovornosti i institucionalne reakcije pretvorio je neustavno obilježavanje 9. januara u ustaljenu praksu.

Ipak, ostajemo!

Jasmin Spahić: Biti Bošnjak u RS-u znači svakodnevno nositi teret nepravde, poruke iz institucija jasno nam govore da nismo poželjni

Time je pređena opasna granica. Svako novo obilježavanje koje prođe bez pravnih i političkih posljedica šalje jasnu poruku da su odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine "švedski sto", da vladavina prava ima etničke granice i da se sigurnost povratnika može suspendirati zarad političkog komfora. I to nije slabost sistema nego je svjesni izbor nečinjenja.

Najopasnija dimenzija ovog procesa jeste njegova normalizacija, jer, kada se kršenje Ustava ponavlja bez sankcija, ono prestaje biti incident i postaje pravilo, kada se negacija patnje institucionalno tolerira, ona se ugrađuje u političku kulturu. A društvo koje institucionalizira poricanje ne može govoriti o tranzicijskoj pravdi, niti se može pozivati na evropske vrijednosti i demokratske standarde.

Ravnopravnost na papiru

Samir Baćevac, potpredsjednik Skupštine Grada Bijeljina: Bez jednakih prava Bošnjaka u RS-u nema ni stvarne stabilnosti u BiH

Treba jasno reći da je obilježavanje 9. januara poricanja zločina, demonstracija sile nad onima koji su već jednom bili žrtve te iste politike.

Zato je osnovno pitanje neminovno: do kada će bošnjački povratnici svake godine 9. januara ostajati bez institucionalne zaštite? Do kada će njihova egzistencijalna nesigurnost biti prihvatljiva cijena političke stabilnosti? I do kada će se država ponašati kao posmatrač vlastitog urušavanja pravnog poretka?

Odgovor na 9. januar ne može biti nova izjava, novo saopćenje ili još jedan poziv na smirenost. Odgovor mora biti djelovanje.

Sve drugo je svjesno odustajanje od države kao zajednice jednakih građana, i prešutno prihvatanje činjenice da su neki strahovi legitimni, a neki nevidljivi.