Ta odluka, potpisana kao Rimski ugovor 25. marta 1957. godine, nije bila bez presedana. Ona je, zapravo, predstavljala kontinuitet, jer su isti motivi naveli istu grupu zemalja (Francuska, Zapadna Njemačka, Italija i zemlje Beneluksa) da u Parizu šest godina ranije stvore Zajednicu za ugalj i čelik.

Vjerovalo se da će se mnogo teže stvarati ratna amosfera, ako se zajednički proizvodi i trguje u dvije privredne oblasti koje su od ogromnog značaja za ratne mašinerije svake zemlje. Šestogodišnje dobro iskustvo te Zajednice pospiješilo je potpisivanje Rimskih ugovora.

U odnosu na današnju situaciju u EU, Rimski ugovor je počeo prilično skromno. Stvorena je zona slobodne trgovine na teritoriji šest potpisnica i obaveza da do kraja 1970. godine, ta zona preraste u carinsku uniju, što je viši stepen ekonomske integracije.

Zbog visokog “euro-entuzijazma” i visoke “euro-energije”, carinska unija formirana je 18 mjeseci prije roka i stupila je na snagu 1. jula 1969. godine. Od tog momenta, u EEZ su potpuno ukinute carine na međusobnu trgovinu, pojednostavljen je prekogranični protok roba i uvedene jedinstvene carinske stope na uvoz roba iz trećih zemalja.

Neposredan efekat stvaranja carinske unije je bio vrlo pozitivan. U prvih deset godina, robna trgovina unutar Unije porasla je za 28%, ne računajući ulazak Velike Britanije, Danske i Irske, 1973. godine. Mnogi pripisuju ulazak ove tri zemlje upravo porasloj atraktivnosti EEZ, nakon što je postala carinska unija.

Drugi element ekonomskog značaja Rimskog ugovora jeste u svemu što je uslijedilo nakon carinske unije. Naime, Rimskim ugovorom je otvorena “vizija” zajedničkog tržišta, pa čak i nagoveštaj monetarnog ujedinjenja. Nakon uspješno ostvarene carinske unije, ekonomska integracija, preciznije rečeno ralozi za ekonomsku integraciju dobijaju krila i u tom periodu ekonomska djelatnost kao razlog integracije počinje dobijati prevagu nad političko-sigurnosnim.

Dakle, umjesto ekonomske saradnje, kao prevencije političkih i nacionalnih konfrontacija, dobija se moto da je ekonomska integracija dobra sama po sebi, jer je svima dobra, svima je u interesu i uvećava ekonomsku dobrobit svih. Možda ne podjednako, ali niko ne gubi.

Jedan od najzaslužnijih za uspostavljanje današnje Evropske unije jeste bivši njemački kancelar Konrad Adenauer. Njegov govor na skupu u Rimu kada su potpisani rimski ugovori prenosimo u cijelosti.

Gospodo! Naša današnja sednica posvećena je potpisivanju dva ugovora, čiji značaj umnogome nadilazi značaj običnih ugovora. Želio bih, najprije, da se zahvalim. Zahvaljujem vladi Italije, gradu Rimu i njegovim građanima na srdačnom gostoprimstvu. Evropa nije mogla da pronađe značajniji okvir za ovu konferenciju od ovog veličanstvenog grada. Ako sada želimo da stvorimo osnove zajedničke budućnosti Evrope, onda nam veliko zajedničko naslijeđe, o kojem Rim neprekidno svjedoči, istovremeno predstavlja opomenu i nadu. Zahvaljujem se, takođe, svima koji su učestvovali u stvaranju ova dva ugovora: delegacijama šest država i, posebno, vođama delegacija, stručnjacima, koji su u Briselu i u svakoj državi članici zajedno radili na izradi ugovora, generalnom sekretaru konferencije i njegovim saradnicima. Svi oni uložili su ogromnu snagu, tokom više mjeseci, kako bi veliki zadani cilj bio ostvaren. Zahvaljujem se, prije svega, čovjeku koji je ove ugovore stavio na potpisivanje - gospodinu predsjedniku Pol-Anri Spaku. Bez njegove neumorne stvaralačke snage, bez njegovog ushićenja tokom rada, bez njegove sposobnosti da odvoji suštinsko od beznačajnog, bez njegovog dara da u pravom trenutku pronađe pravu riječ, ovaj posao ne bi bio uspješan. Vladina konferencija u Briselu tokom čitavog svog trajanja nosila je pečat njegove dinamične ličnosti. Njemu je bio predodređen uspjeh koji je zaslužio. Za to mu evropski državnici i čitava Evropa duguju zahvalnost. Ako mi dopustite, upotrijebio bih časnu, jednostavnu formulu kojom je stari Rim ukazivao najveće poštovanje svojim konzulima: Državnik Pol-Anri Spak zaslužan je za Evropu. Sada su Ugovori pred nama. Potrebno je još da ih potvrde naši parlamenti, ali nadamo se da će oni dati svoju saglasnost. Ovo potpisivanje predstavlja historijski trenutak. Svakako se nećemo unaprijed kititi lovorikama, jer je veoma mnogo zadataka pred nama. No, ipak želim da izrazim radost zbog toga što nam je dato da učinimo taj veliki korak prema ujedinjenju Evrope, koji predstavlja potpisivanje dva ugovora, jer tu radost dijele svi naši narodi koji su u ovom trenutku uz nas. Ne tako davno, ujedinjenje, koje ćemo sada potvrditi ovim ugovorima, mnogima nije djelovalo vjerovatno. Nakon velikog početka, koji je zauvijek povezan s imenima predsjednika Šumana i De Gasperija, izgledalo je kao da je volja za ujedinjenje Evrope oslabila. Još na Briselskim pregovorima bile su prisutne mnogobrojne sumnje. Međutim, u pravu su bili optimisti, a ne pesimisti. U nastojanju da se ostvari cilj, na koji je već ukazao Ugovor o zajednici za ugalj i čelik, sada stvaramo Evropsku ekonomsku zajednicu i Evropsku zajednicu za atomsku energiju za naših šest država. Na taj način, doći će do istinskog evropskog ujedinjenja na svim značajnim poljima socijalnog i ekonomskog života, i na polju budućnosti ljudskog razvoja, na polju atomske energije. Ovo ujedinjenje nadilazi običnu saradnju i nosi sa sobom garanciju trajanja. Ugovori su sveobuhvatni i isprepletani zbog bogatstva modernog privrednog i tehničkog života. Nisu sve pojedinosti ovih obimnih propisa, oko kojih je trebalo da se dogovori šest država, svuda naišle na jednoglasan aplauz - to se podrazumijeva. No, ne smijemo zbog mnoštva pojedinosti da zanemarimo istinsku veličinu postignutog napretka: samo sve čvršće jedinstvo naših šest država osigurati svima nama slobodan razvoj i socijalni napredak. Naravno da za to nije dovoljno imati samo ugovore. Oni moraju zaživjeti i tome pristupamo snažno i s povjerenjem. Pritom, svjesni smo ozbiljnosti naše situacije, na osnovu koje smo došli do evropskog ujedinjenja. Svjesni smo, takođe, da naši planovi nisu sebični već da imaju u vidu dobrobit čitavog svijeta. Evropska zajednica ima samo mirnodopske ciljeve. Ona nije okrenuta ni protiv koga. Ona je spremna za saradnju sa svakom državom. Sve evropske države mogu da nam se pridruže. Ukoliko neka država ne misli da je u stanju da u potpunosti pristupi zajednici, predvidjeli smo i blisku saradnju druge vrste, posebno u okviru slobodne trgovinske zone. Sa svim državama svijeta želimo u zajednici da njegujemo i unaprijeđujemo slobodnu razmenu roba, koja je u skladu sa tradicijom naših država. Naš cilj je mirni napredak u sadejstvu sa svima. U uvjerenju da ćemo taj cilj ostvariti, za nas Nijemce leži i povod za jednu posebnu nadu. Kada dođe dan poput današnjeg, osjetimo bol zbog toga što smo još uvek spriječeni da u ujedinjenoj Evropi učestvujemo kao ujedinjena Njemačka. No, mi ne prestajemo da se nadamo. I 17 miliona ljudi, koji su na silu odvojeni od nas, pripada po porijeklu, kulturi i samoodređenju našoj Evropi. Vjerujemo da će glas prava i slobode i njegov odjek među slobodnim narodima biti još jači u ujedinjenoj Evropi. Stoga je ovdje, kao i svuda, evropsko ujedinjenje u skladu i u vezi sa sveobuhvatnim ciljevima mirnog i dobrog razvoja.Svojim ujedinjenjem Evropa postaje dobra ne samo za sebe i svoje države već i za čitav svijet. U tom smislu potpisujemo ugovore. U tom smislu radit ćemo na njihovoj primjeni.

(Prijevod i priprema teksta: KAS Beograd, objavljano u listu “Danas” povodom 60. godišnjice EU)