Tog 15. maja 1992. godine rezervisti JNA i paravojne srpske snage prekršili su dogovor o povlačenju iz kasarne Husinska buna. Započela je pucnjava u kojoj su pripadnici rezervne policije i Teritorijalne odbrane porazili neprijatelja.

Ovaj događaj se, kao i brojni drugi u Bosni i Hercegovini, godinama politizira i iskrivljuje. Odbrana grada se želi predstaviti kao zločin, a žrtva kao krivac. U tom optuživanju je nastradao i nedužni Ilija Jurišić, kojeg su godinama progonili beogradski sudovi i koji, iako potpuno nevin, morao dokazivati i na kraju dokazao da nije kriv.

Jurišić je svjedočio da je toga dana primio obavijest sa terena da je iz kolone otvorena vatra na policijske patrole i okolne zgrade, nakon čega je tuzlanskim policajcima iz komande data dozvola da "na vatru odgovore vatrom". Tom je prilikom došlo do zapaljenja kamiona, u kojima su stradali vojnici, kojima je komandovao Mile Dubajić.

Petnaesti maj obilježava se kao početak odbrane Grada Tuzle i tog dijela Bosne i Hercegovine. Prema podacima Fondacije Istina, pravda, pomirenje u sukobu na Brčanskoj Malti poginula su tri pripadnika Stanice javne bezbjednosti Tuzla i 33 vojnika JNA iz kolone.

Mjeseci i dani uoči 15. maja 1992. godine, koji se računa kao dan kada se Tuzla organizirano oduprla agresoru, bili su, sjećao se Selim Bešlagić u razgovoru za Stav, dani napetosti, straha i neizvjesnosti.

Stizale su informacije o tome kako se Jugoslovenska narodna armija (JNA) pomjera iz Hrvatske i Slovenije i raspoređuje po BiH. Pojavila su se svjedočanstva o krvavom Bajramu u Bijeljini. Formira se Vojska Republike Srpske, teži se srpskoj općini Tuzla…

“Podsjećanja radi, nekoliko dana prije 15. maja donesena je odluka o formiranju Vojske Republike Srpske i većina momaka koji su služili u JNA a koji nisu bili iz BiH otišli su svojim kućama, dok su se kao pripadnici nove vojske pojavili mladići s Ozrena, iz Crnog Blata i slično (sve okolina Tuzle, op.a.), te prekaljeni četnici s ratišta u Vukovaru, Vinkovcima… Zatim, SDS hoće da formira srpsku općinu Tuzla koja bi se protezala do Pivare ka Bulevaru. Ipak, svi potezi od strane tadašnje aktuelne vlasti u Tuzli, a ovdje ne naglašavam svoju ulogu, bili su usmjereni ka tome da se pruži odbrana. Cijelo vijeće, u kojem je osim Bošnjaka bilo i Srba i Hrvata, podržalo je ovaj prijedlog.

Ali, kako organizirati vojsku kada tadašnje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine još uvijek nije bilo proglasilo ratno stanje? Dobro, vojsku nismo mogli, ali smo zato organizirali policiju koja je morala štititi građane. Atmosfera je bila veoma napeta, a ta nova vojska konstantno je izlazila iz grada i provocirala. Jedne su prilike pucali na džamiju. Dakle, mnogo varnica, a onda 15. maja pokušavaju iznijeti naoružanje Teritorijalne odbrane koje je bilo predviđeno za odbranu Tuzle, Lukavca, Živinica i Srebrenika. Dakle, kradu naše oružje kako bi nas kasnije ubijali, a pri tome njihov komandant Mile Dubajić stavlja ljude na minsko-eksplozivna sredstva i gorivo u kamionima”, pričao je Bešlagić.

Mehmed Bajrić Meša  je 1986. godine imenovan za sekretara Službe unutrašnjih poslova Tuzla, a sve do 1997. godine bio je prvi čovjek bezbjednosti grada. Bajrić, koji je, između ostalog, 4. aprila 1992. inicirao donošenje odluke o organiziranju odbrane Tuzle, kazao ej u razgovoru za Stav da su danima bili pod neviđenim pritiskom. S jedne strane, ističe, nisu se željeli sukobljavati s daleko superiornijom JNA, kasnije Vojskom RS-a, dok su ih s druge strane neki počeli kriviti da su na prosrpskoj strani. Bilo je to, priča, blago rečeno nezgodno stanje.

“Ljudi iz mjesnih zajednica puno su pomogli da se formiraju stanice rezervne policije u kojima bi bili svi oni koji u skladu sa zakonom žele štititi imovinu i živote ljudi. Dakle, građani, a ne pripadnici bilo kojeg naroda. Vidio sam koliko imamo oružja. Ubrzo me zove general Savo Janković i kaže: ‘Vidim da formiraš vojsku, a znaš da dvije vojske ne mogu biti na jednom prostoru jer je to onda rat.’ Ja mu kažem: ‘Nije tačno, ne formiramo vojsku, nego od JNA očekujemo da nas štiti od bilo kakvih paravojnih i jednonacionalnih formacija. Evo pogledajte, ovo su ljudi u uniformama Civilne zaštite s grbom Tuzle i pripadnici policije.’ Zaista, nismo imali uniforme. Teško je povlačiti poteze u stanju panike i sukoba koji prijeti da eskalira, a pri tome znate da su u Tuzli kasarne, da je tu aerodrom, KOS, JNA. Istovremeno, i dalje polažete nade da međunarodna zajednica neće dopustiti bilo kakve zločine u BiH, jer je BiH već bila međunarodno priznata država”, kazao je Bajrić.

On ističe da se u propagandi koju danas koriste pojedinci iz RS-a, igrajući se s osjećanjima porodica stradalih momaka, ne spominje da su 15. maja 1992. godine njihovi dobrovoljci počeli pljačkati naoružanje koje je pripadalo Teritorijalnoj odbrani za odbranu Tuzle, Lukavca, Živinica i Srebrenika.

“Slagali su Selima da neće dirati oružje, a pokupili su oružje, municiju, minsko-eksplozivna sredstva, benzin i naftu. Jedan vozač koji se preziva Ivković svjedočio je na sudu u Beogradu i rekao je da je sve to bilo natovareno na kamion u kojem su bili ljudi, a postoje posebni propisi za vožnju u kojima se jasno navodi da se živa sila ne smije nikako prevoziti s ovim sredstvima. Krenuli su kamionima iz grada, a u komandi smo bili Budimir Nikolić, Ilija Jurišić i ja. Od komandira s terena dobivamo informacije da pijani momci pucaju. Isto nam javljaju Ivica Divković s kapije kasarne, zatim komandir Rahman Šahmanović, koji je bio kod pumpe ‘Energopetrol’ u Slavinovićima, pa komandir Kadro Pekarić, koji je bio kod ‘Tuzka’, kao i Ekrem Selimović i Niko Jurić. Javljaju nam da se puca po građanima, zgradama i policijskim patrolama. Pucano je na patrolu u kojoj je bio Zoran Teofilović, koji je i danas sjajan pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona”, priča Bajrić.

Nakon što je čuo da je jedna prolaznica ubijena, kao i da su ranjena dvojica policajaca, Bajrić je, kao nadređeni starješina Iliji Jurišiću, izdao naredbu da se na vatru odgovori vatrom.

“Ilija je tu naredbu prenio jer je bio pri stanici. Da sam ja bio bliže, sam bih to izgovorio. O ovome sam svjedočio videolinkom kada se Iliji sudilo u Beogradu, jer sam bio apsolutno siguran u njegovu nevinost i ne bih ga ni zbog čega na svijetu žrtvovao. Godine 1993. Vojno tužilaštvo iz Beograda vršilo je istragu bitke na Brčanskoj Malti, a njihove je zapisnike preuzelo i civilno tužilaštvo. Ključni su segmenti tog procesa da su se, pazite sada, Turci organizirali i mučki, iz zasjede, napali vojnu kolonu, te da su vojnici ubijani pucnjem u anus školskim mecima, a da smo ih poslije toga bacili na deponiju i zatrpali smećem do visine pet metara. To je konstrukcija i velika laž. Prvo, u svim jedinicama i policijskim stanicama bilo je i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka. Čak je i pokojni Ćasto, nažalost, oprostite mi jer mu se ne mogu sjetiti imena, bio Srbin, on je bio komandir u Jali, koje je sto posto bošnjačko naselje. Bili su tu moji saradnici, profesionalci i divni ljudi: Budo Nikolić, Zoran Stanivuk, Nikola Slavuljica, Milenko Milićević, Ivica Divković i drugi koje je to tužilaštvo okvalificiralo kao Turke, što je, prema njihovom shvatanju, bio pogrdan naziv za Bošnjake, tada muslimane. Uostalom, znamo dobro šta je Ratko Mladić rekao kada je počinio genocid u Srebrenici”, priča Bajrić.

On ističe da je vrlo važno da se zbog mogućih dilema, ukoliko one postoje, i kod nekih manje obaviještenih Bošnjaka u drugim dijelovima BiH zna da tzv. vojnici nisu “poginuli”, nego su “nastradali”.

“Kada su počeli pucati, morali smo uzvratiti. S obzirom na to da ih je njihov nadređeni Mile Dubajić stavio u kamione pune oružja, municije, benzina, nafte i slično, oni su izgorjeli. Nakon suđenja Iliji, to je jasno kao dan. Uostalom, to je utvrđeno i obdukcijama, a rijetki su bili oni koji su pogođeni metkom. Sahranjeni su na Trnovcu i kasnije razmijenjeni. Preživjeli koji su se razbježali po Tuzli uhvaćeni su i u pratnji policije odvezeni u Požarnicu. Također, imamo i svjedočenje jednog vojnika koji je u Beogradu izjavio da želi doći u Tuzlu, pronaći ljekare koji su mu spasili život i zahvaliti im se. Dakle, branili smo se i bitka na Brčanskoj Malti jedna je od važnih za odbranu Bosne i Hercegovine. Kasnijim formiranjem Drugog korpusa, kada je rahmetli predsjednik Alija Izetbegović došao u posjetu, nije mogao da se načudi da se drži teritorij veći od Crne Gore. Obišao je Gračanicu, Gradačac, Rahić, Čelić, pa ovamo do Kladnja, i onda je pitao: ‘Pa zar je ovo stvarno sve naše?’”, navodi Bajrić.

Slučaj, poznat kao "Tuzlanska kolona", bio je u giodinama nakon Agresije, u središtu ekoliko sudskih procesa.

Prvi predmet su pokrenuli preživjeli učesnici kolone, koji su 1999. godine preko Saveza logoraša RS-a predali dokumentaciju Haškom tribunalu. Haški tribunal je predmet vratio u nadležnost pravosuđa BiH, nakon čega je Okružno tužilaštvo u Bijeljini pokrenulo postupak. Predmet je potom prebačen u nadležnost Tužilaštva BiH, da bi ono 2009. godine obustavilo istragu protiv ratnog gradonačelnika Tuzle Selima Bešlagića i drugih.

Ipak, najpoznatiji proces u ovom slučaju bio je onaj koji je vođen pred pravosuđem Republike Srbije. Apelacioni sud u Beogradu 2016. pravosnažno je oslobodio ratnog savjetnika načelnika Stanice javne bezbjednosti (SJB) Tuzla Iliju Jurišića optužbe da je naredio napad na vojnike JNA.

Jurišić je prethodno prvostepenom presudom Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu 2013. godine bio osuđen na 12 godina zatvora. U obrazloženju odluke Apelacioni sud napominje da je "dokazanost navoda iz optužnice Tužilaštva za ratne zločine ostala na razini sumnje", te da je prvostepena presuda bila donesena na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nakon ocjene i analize izvedenih dokaza, Sud je zaključio kako nije bilo neposrednih dokaza da je Jurišić počinio krivično djelo za koje je optužen.