Cijeli je svijet tog 11. aprila 1961. godine gledao ka Jeruzalemu. Okupilo se oko 470 novinara iz svih većih zemalja svijeta. Najvažniji sudski proces u 13 godina dugoj historioji jevrejske države počinjao je  u novoj zgradi koja je zapravo bila planirana kao kulturno središte, Beit-Ha'am ("Kuća naroda"). Trebala su četiri mjeseca radova da ju se preuredi za suđenje Adolfu Eichmanu, organizatoru Holokausta u Drugom svjetskom ratu.

Sigurnosne mjere bile su ogromne. Sudnica je bila okružena pet metara visokom ogradom, okolne ulice bile su zatvorene, Beit-Ha'am je bio osvijetljen tokom cijele noći. Na ulazu je bilo postavljeno petnaest malih soba u kojima su svakodnevno pretraživali ​​novinare i ostale posjetitelje.

Eichman je bio u kutiji od neprobojnog stakla, točno do zida sobe iz koje su ga svakodnevno u sudnicu vodila dva uniformirana policajca. Raspored suđenja je bio zbijen, trajala su svaki dan šest i po sati, od ponedjeljka do petka, uz dva i po sata pauze za ručak.

Optuženik je imao samo 55 godina, fizički i mentalno zdrav. Optužen za masovno ubistvo s najviše žrtava. Adolf Eichmann, bivši SS-Obersturmbannführer, šef "Judenreferata" IV B 4 Glavnog ureda sigurnosti Reicha u Berlinu, direktno odgovoran za sve mjere propisane protiv Jevreja tokom trajanja Trećeg Reicha, uključujući sve deportacije.

Krajem avgusta 1944. Eichmann je drugom SS-ovom oficiru povjerio "tajnu Reicha", dokument pod pečatom tajnosti: "U raznim logorima za istrebljenje", prema Eichmannu, kako je kasnije svjedočio Wilhelm Höttl, "oko četiri miliona Jevreja je ubijeno, dok je još dva miliona smrt pronašlo na drugi način”.

Ova je izjava bila potpuno vjerodostojna, jer ju je jedan od najbližih Eichmannovih podređenih potvrdio na suđenju glavnim ratnim zločincima u Nürnbergu. "Juden-Referent" najavio je Dieteru Wislicenyju u februaru 1945. da će počiniti samoubistvo ako se Hitler preda, ali da će u smrt otići miran, bez grižnje savjesti.

Nakon relativno kratke potrage, izraelska tajna služba Mossad otela je Eichmanna (iako su podaci o njegovom skrovištu u Argentini stigli do Tel Aviva 1958. godine, šef Mossada Isser Harel brzo je zaustavio istragu) u maju 1960. i odveli ga u zatvor u blizini Haife.

Naravno, optuženi se žalio da je otet (što je bilo tačno) i da stoga neće dobiti pošteno suđenje (što nije bio slučaj). Zahtijevao je izručenje Njemačkoj. S Eichmannovog gledišta, tako bi imao očitu prednost: smrtna kazna je ukinuta u Saveznoj Republici Njemačkoj, ali u Izraelu se i dalje odnosila na nacističke zločince (samo na njih). Od početka nije bilo sumnje da će sudije u Jeruzalemu izreći maksimalnu kaznu.

Robert Servatius, Eichmannov njemački advokat, takođe je negirao nadležnost Okružnog suda u Jeruzalemu i legitimitet optužnice. Budući da je Izrael postojao tek od 1948. godine, masovno ubistvo nije pogodilo nijednog izraelskog državljanina. Nadalje, izraelski "Zakon protiv nacista i nacističkih suradnika" donesen je tek 1.avgusta 1950 .; stoga krši načelo "nulla poena sine lege".

Sve su to bili čisto formalni prigovori koje je sud s pravom odbacio. Uskratiti jevrejskoj državi ovlast za krivično gonjenje zbog masovnih ubistava Jevreja bilo je apsurdno, a ubstvo je naravno bilo kažnjivo i prije Drugog svjetskog rata.

Zapravo, usprkos Servatiusovim prigovorima, suđenje Eichmannu bilo je proces zasnovan na vladavini zakona: optuženi je bio adekvatno branjen, njegovi su zločini detaljno dokumentirani, a niti je bio maltretiran niti prisiljen da bilo šta učini.

Uoči otvaranja suđenja, njemački savezni kancelar Konrad Adenauer (CDU) kazao je Nijemcima u televizijskom obraćanju: "Želimo da puna istina izađe na vidjelo u ovom procesu i da se vrši pravda", rekao je. Time je uspostavljena linija politike pomirenja prema Izraelu, koja je 1965., godinu i po dana nakon njegovog povlačenja iz politike, kulminirala uspostavljanjem diplomatskih odnosa između Izraela i Savezne Republike Njemačke.

Njemački dnevnik Die Welt je, u komentaru dopisnika Bernda Nellessena, ovako pisao na početku postupka: "Ne sudi se SR Njemačkoj, Eichmann je bio jedan od najgorih funkcionera države koja se nazivala Velikog njemačkim rajhom... Ali koliko god to odmah uzeli u obzir, ne oslobađa nas dužnosti razmišljanja o našem osobnom odnosu prema ideologiji koja je nekad otrovala svijet."

Jedan od službenih promatrača bila je njemačko-američka filozofkinja Hannah Arendt, koja je bila u Jeruzalemu kako bi izvještavala za časopis "The New Yorker". Arendt je tokom suđenja skovala izraz "banalnost zla".

Eichmann nije negirao ionako nesporna ubistva, već se pozivao na načelo komandovanja i poslušnosti, koje ga je oslobađalo krivnje u pravnom smislu. U svakom je slučaju bio samo "kotačić u sistemu". To su opovrgnuli dokumenti i svjedočenja koja su pokazala središnju ulogu Eichmanna u politici nacističke države prema jevrejima.

Suđenje je završeno 15. decembra 1961. godine presudom: smrt vješanjem. Nakon žalbe Eichmana i njegovog advokata presuda je potvrđena 29. maja 1962. godine i izvršena 1. juna 1962. godine. Eichman je ostao jedina osoba kojoj je jedan izraelski sud donio i izvršio smrtnu presudu. Kremiran je i njegov je pepeo raspršenpo Sredozemnom moru da ne bi mogao biti sahranjen ni u jednoj drugoj državi.