Pod Križarskim ratovima podrazumijeva se serija svojevrsnih oružanih hodočašća koja su, u razdoblju od kraja 11. do kraja 13. stoljeća na poticaj i pod pokroviteljstvom Katoličke crkve poduzimali kršćani sa zapada koji su pod ratnom spremom i odorom sa znakom velikog crvenog križa odlazili na Bliski istok osloboditi zemlju koju su nekoliko stoljeća ranije osvojili muslimani, te kako bi osigurali hodočasnicima pristup svetim biblijskim mjestima u Svetoj zemlji koji su bili pod muslimanskom kontrolom.

No, razlozi zbog kojih je startala serija križarskih ratova – kad su 1096. godine na dug put krenuli sudionici Prvog križarskog rata – bili su mnogo složeniji. Kako u svojoj knjizi U ime Božje: Nasilje i razaranje u svjetskim religijama piše Michael Jordan, glavni uzroci ne trebaju se pripisati neposrednoj situaciji u Svetoj zemlji, “već domaćim političkim problemima”, među ostalim zbog sve većeg nezadovoljstva siromašnog, gladnog puka nasuprot na svaki način ‘uhranjenog’ plemstva; “revolucija se stoga pomaljala na obzoru kao očita i kobna mogućnost”.

No onda se pojavio i “idealan izgovor”, kad se “istočni car Aleksije I. Komnen obratio zapadnim silama s molbom da priteknu u pomoć hronično opsjednutoj Bizantskoj crkvi koja se nalazila pod sve većim pritiskom muslimana.

Papa Urban II odazvao se pozivu braće s istoka i krajem 1095. godine službeno oglasio signal za prvi pohod, govorom u Clermontu koji su slušale hiljade vjernika o potrebi da se Svetu zemlju izvuče iz ruku “nevjernika” koji su, uza sve, hodočasnicima naplaćivali ulaz. A “je li Urban jednostavno želio obnoviti sigurnost hodočasničkih puteva do svetih mjesta ili nanovo osvojiti palestinsku zemlju, do danas nije razjašnjeno“, piše Jordan.

Taj prvi pohod na koji je “praktički bez hrane i drugih materijalnih zaliha“ 1096. krenulo šezdesetak hiljada kršćana – kojima je papa obećao izravan put u raj, bez zaustavljanja u čistilištu – pokazao je da će križarske pohode pratiti sintagma “krv do koljena”.

Već na samom početku puta dugog više od četiri hiljade kilometara, religijski zanos s kojim su zajedno i vitezovi i kmetovi pošli u rat iskalili su u Porajnju, naišavši na one koji su “uvrijedili Boga” – Židove, a pljačku, palež i otimačinu nastavili su i dalje preko Srednje Evrope i Balkana na putu do Bliskog istoka.

Pred Jerusalem, grad koju su smatrali središtem svog kršćanskog svijeta, križari su stigli nakon tri godine i nakon mnogo mrtvih – računajući i vlastite gubitke – koje su putem ostavili u mnogobrojnim sukobima s muslimanima. Osvajanje Jerusalema bilo je krvavo finale – sasječeno je oko 30.000 muslimana, ali i Židova – svi koji su se sklonili u Solomonov hram živi su spaljeni.

U rukama kršćana Jerusalem je ostao skoro devedest godina; mnoge porodice napustile su Evropu i preselile u Svetu zemlju; hodočasničke puteve osiguravali su križari formirani u redove vitezova Templara i vitezove reda bolnice Sv. Ivana u Jeruzalemu, takozvanih Ivanovaca ili Hospitalaca.

Povjesničari se ne slažu u vezi s tim je li velikih križarskih ratova bilo sedam, osam ili devet, ovisno o tome gdje se svrstava i nekoliko manjih pohoda. Nakon pada Edese, Papa Eugenije III 1145. godine pozvao je na Drugi križarski rat u koji je krenuo i francuski kralj Luj VII. Pohod je završio neuspjehom, a poraženi kralj vratio se u Evropu.

No, između Drugog i Trećeg križarskog rata muslimani, predvođeni Salahuddinom, ponovno su osvojili Jerusalem – grad je, za razliku od pada u kršćanske ruke, pao mirno, bez krvi. A Treći i ostali križarski ratovi koji su uslijedili, Jerusalem nisu vratili pod križ.

Salahuddin, muslimanski ratnik, vladar i vojskovođa iz vremena križarskih ratova, i danas je u svijesti Evropljana pojam religiozne tolerancije. Legenda o njemu kao mudracu islama i učenom čovjeku, čak i "prijatelju kršćana", a ne samo vještom ratniku, preživjela je gotovo cijeli milenij i sve međuvjerske sukobe u tom razdoblju. Nevjerojatno zvuči da ga kršćanstvo i danas pamti kao mudrog i dobrog vladara, iako je baš on osvajanjem Jerusalema 1187. godine, nakon 88 godina kršćanske vlasti u gradu, zadao fatalni udarac križarima i kršćanskim ambicijama u Palestini.

Salahuddin, kojega danas slavi i muslimanski i kršćanski svijet, bio je do kraja 18. stoljeća na Zapadu gotovo potpuno zaboravljen. "Oživio" ga je poznati njemački dramaturg i književnik, borbeni pripadnik pokreta prosvjetiteljstva, Gotthold Ephraim Lessing u svojoj drami Nathan mudri 1779. godine. U tipičnom duhu prosvjetiteljstva Lessing u drami promovira vjersku toleranciju, a Salahuddin u njoj ima bitnu ulogu. No, pravu je renesansu Salahuddin doživio u romantizmu, kad Evropa otkriva Orijent i povijesnu egzotiku. Premda povijesni roman Talisman sir Waltera Scotta iz 1825. godine ne spada u vrh njegova bogatog opusa, postao je iznimno popularan, a priča iz Trećeg križarskog rata u kojoj su protagonisti Ričard Lavljeg srca i Salahuddin, pretvorila je ovog islamskog vladara u miljenika razdoblja. A ko je zapravo bio povijesni junak pretvoren u romantičnog viteza?

Salahuddin, ili Salahuddin Eyyubi, (1138–1193) rodio se u Tikritu na sjeveru Iraka. Odmah po rođenju preselio se u Mosul, a put ga je zatim vodio u Damask i dalje. Iako temeljito obrazovan, odlučio se za vojnu karijeru u kojoj će imati iznimnog uspjeha, pa 1174. godine dolazi do političkog vrha: postaje sultan Egipta i Sirije. Od običnog autsajdera postaje najmoćniji čovjek islamskog svijeta, uspjeh još značajniji kad se zna da je bio sunija među dominantnim šiijama.

Veći dio njegove karijere ratnika i vladara obilježen je međusobnim muslimanskim sukobima i pacifikaciji lokalnih vladara, ali nije nedostajalo ni bitaka s križarima. Salahuddin se tih ranih godina svoje vojne karijere ne može pohvaliti pretjeranom tolerancijom i brigom za poražene, ljudski život ni onda nije bio na cijeni.

S vremenom je Salahuddin zaista postajao manje sklon nasilju kao rješenju sukoba, pa se pročuo kao milosrdan vladar. Legenda o Salahuddinu kao tolerantnom mudracu i razumnoj osobi, u Evropi se, paradoksalno, počela širiti tek nakon što je preoteo Jerusalem od križara i vratio ga arapskom svijetu. Unatoč tužnoj vijesti koja se duboko dojmila srednjovjekovne Evrope, postupanje Salahuddina prema zarobljenicima iznenadilo je kršćanski svijet. Naime, osvajanju grada 1099. godine od strane križara slijedio je šokantan pokolj koji je zgrozio čak i kršćanske hroničare. Križari su pobili sve muslimansko i židovsko stanovništvo Jerusalema, uključujući i žene i djecu, a osvajači su, kažu kroničari, gazili kroz "krv do koljena". Grad je potpuno "oslobođen" od ljudi kako bi mogao biti naseljen kršćanima.

Kad se devet desetljeća poslije moćni Salahuddin pojavio pod jerusalemskim zidinama, branitelji i stanovnici, koji su poznavali priču o ulasku križara u ovaj grad, nisu očekivali ništa dobro. Međutim, osvojivši grad, Salahuddin je, na iznenađenje svih – i odatle je krenula pozitivna priča o Salahuddinu u Evropi – poštedio sve one koji su se mogli otkupiti. Većina građana otkupila je svoju slobodu (i živu glavu) za neuobičajno malen iznos za to vrijeme, a sam je Salahuddin platio otkupninu za one najsiromašnije. Pad Jerusalema izravan je povod Trećem križarskom ratu, koji je novoformirana križarska vojska, ovaj put vođena Ričardom Lavljeg srca, počela opsadom i osvajanjem Acre. Tri hiljade muslimanskih zarobljenika, uključujući žene i djecu, i ovaj put je pobijeno. Međutim, svi napori Ričarda da ponovno osvoji Jerusalem bili su uzaludni, a Salahuddin je i dalje bio vrlo dobronamjeran neprijatelj. Kad je u bici kod Arfusa ostao bez konja, Salahuddinova vojska prestala je s napadom dok sultan Ričardu nije poslao dva rasna konja kako bi se bitka mogla viteški nastaviti, dok je nešto kasnije teško bolesnom kralju Salahuddin poslao svog ličnog liječnika koji ga je i izliječio.

Obostrano prijateljstvo, bez obzira na stalna neprijateljstva na "terenu", bilo je toliko da je Ričard ponudio ruku svoje sestre Ivane Engleske, kraljice Sicilije, Salahuddinovu bratu. Ženidba nije realizirana jer je Ričard tražio i mali svadbeni dar za ruku svoje sestre: grad Jerusalem! Ponuda je, naravno, uz zahvalu odbijena, premda bi bilo zanimljivo vidjeti posljedice na kasniju povijest muslimansko-kršćanskih odnosa da su se dva moćna vladara toga vremena orodila.

I nakon nerealizirane ženidbe dva su vladara nastavila izmjenjivati darove i komplimente u kojima su hvalili svoga protivnika. Muslimanskom vladaru u evropskim kronikama upisan je veliki plus i nakon događaja s kršćankom kojoj je oteto tromjesečno dijete da bi bilo prodano u roblje. Salahuddin se potrudio, pronašao dijete, otkupio ga svojim novcem i vratio majci.

Godine 1192. potpisan je mir u Rambli, Jerusalem je ostao u muslimanskim rukama, a kršćanima je ostao tek mali dio obalne Palestine i, opet zahvaljujući Salahuddinu, pravo na hodoćašće na Sveti grob. Rikard je otplovio kući, ostavivši u nikad neprežaljenom gradu novog prijatelja Salahuddina – s kojim se zapravo nikad nije susreo – odnijevši sa sobom u Englesku legendu o plemenitom arapskom vladaru. Malo nakon toga, početkom 1193. godine Salahuddin je umro u Damasku. Prije smrti stigao je podijeliti svu svoju imovinu siromašnima. Tako je čovjek koji je za svoje vladavine izgradio brojne škole, bolnice i druge institucije civilne vlasti umro kao siromah, nije ostalo čak ni za pristojnu dženazu.

Sedam stoljeća poslije, motiviran rastom popularnosti arapskog vojskovođe i sultana nakon Scottova romana, njemački će car Wilhelm II. njegovu mauzoleju u Damasku donirati mramorni sarkofag koji i danas stoji sa strane. Ratnikovo tijelo i dalje je u skromnom drvenom kovčegu.

Salahuddinu su, možemo čitati u hronikama jedne i druge strane, njegova velikodušnost, pobožnost oslobođena fanatizma, slobodoumnost i uljudnost donijeli jednaku popularnost u islamskim zemljama kao i u kršćanskom svijetu. O njegovoj slavi, ali i ugledu, najbolje svjedoči značajan položaj u prvom svjetskom Who is Who izdanju, Danteovoj Božanskoj komediji. Tamo je dogurao do najviše pozicije na koju su kod velikog pjesnika mogli doći nekršćani, boravio je kao "osamljena duša" u prvom krugu pakla, koji je dijelio s Danteovim uzorima Vergilijem, Homerom, Cezarom, Platonom i trojanskim junacima. Takvo mjesto u djelu velikog kršćanskog pjesnika za poznatog borca protiv kršćanstva krajnje je neočekivano, ali očito zasluženo.

Gotovo jednako značajno kao njegova pojava u Danteovu Paklu Salahuddinovo je mjesto u milenijskom izdanju Timea s kraja 1999. godine. Ondje je ovaj vladar uvršten među najvažnije ljude milenija, kao najznačajnija ličnost 12. stoljeća!

Kako se cijela bipolarna priča o sukobu civilizacija i dva različita svijeta kršćanstva i islama, Zapada i Arapa, temelji na navodno nepomirljivo različitim vrijednostima, Salahuddin može poslužiti kao odličan podsjetnik da možda ipak nije tako. Zajedničke vrijednosti, a to dokazuje njegova pozicija i status u oba navodno nepomirljiva svijeta, možda ipak postoje, bez obzira na vjerske i svjetonazorne razlike.

(Izvor: Slobodna Dalmacija)