Damir Arnaut fascinantna je politička pojava. Produkt katastrofalne kadrovske politike Harisa Silajdžića, koji ga je uveo u politiku, ovaj serijski stranački preletač (Stranka za BiH, SBB a danas Naša stranka) porodično sklon vlasti (otac Boriša, majka Mirsada, stric Srđan, stričeva kćerka Sonja – svi su u jednom trenutku bili u državnoj službi) posjeduje i neobičnu sposobnost čudesnog ideološkog kameleonstva.
Navodni proeuropski liberal, Arnaut je ne samo veliki štovalac boljševičkih tekovina već i neko ko je i danas odan srbokomunističkom tumačenju prošlosti. To se ne ogleda samo u njegovim sitnopolitičarskom pokušaju da na račun svoje pokojne babe, koja je navodno po Romaniji nakon Drugog svjetskog rata hvatala zaostale četnike, sebi priskrbi malo “antifašizma”, već i promoviranjem vrijednosnih normi i stajališta tipičnih za predratni totalitarni režim.
Arnaut je ovih dana – slaveći u medijima usvajanje inicijative u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine kojom se od općina i gradova širom Bosne i Hercegovine traži da budu zamijenjeni nacistički i fašistički nazivi ulica, škola i drugih javnih površina – opet demonstrirao svoja radikalna revizionistička srbokomunistička stajališta u vezi s Drugim svjetskim ratom. Arnaut tvrdi da je “na sramotu cijele Bosne i Hercegovine i njenih građana” to što postoje ulice nazvane po ljudima poput “Mile Budaka, Draže Mihailovića, Osmana Rastodera, Rade Radića, Sulejmana Pačariza, Jure Francetića, Mustafe Busuladžića, Lorković-Vokića, Uroša Drenovića, Ive Zelenike Tovarnika, Dragiše Vasića, Avdage Hasića, Stevana Moljevića, Huseina Đoze, Đure Spuževića, Muhameda Panđe, Rafaela Bobana, Pavla Đurišića” te “mnogih drugih kolaboracionista”.
Već letimičan pogled na ovaj spisak pokazuje kako je riječ o još jednom pokušaju da se izjednače istinski ratni zločinci iz reda srpskog i hrvatskog naroda s ličnostima iz bošnjačkog naroda čiji je jedini grijeh taj da su bili antikomunisti ili su spašavali bošnjački narod od pokolja “ustanika”, tada još neizdiferenciranih partizana i četnika.
Kako u istu rečenicu mogu ići masovne ubice poput Draže Mihailovića, Pavla Đurišića ili Jure Francetića s Muhamed-efendijom Pandžom, koji je bio potpisnik glasovite Sarajevske rezolucije El-Hidaje iz oktobra 1941. godine kojom se tražila sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ikakvih razlika, te sudsko procesuiranje i kažnjavanje onih koji su činili zločine? Pandžin zločin je, valjda, u tome što je osnivao muslimanske milicije i što nije otišao u partizane u vrijeme dok su oni kao prikolica velikosrpskim masama, a pod zajedničkim nazivom “ustanici”, istrebljivali Bošnjake širom Bosne i Hercegovine. Da Pandža nije bio nikakav fašist, već čovjek koji je tragao za onom opcijom koja će zaštititi njegov narod od biološkog nestanka, pokazuje i to da se priključio partizanima kada su se ovi očistili od otvorenih četničkih i velikosrpskih elemenata, odnosno prekinuli otvorenu saradnju s četnicima.
Isto je i s Osman-efendijom Rastoderom, komandantom sandžačke muslimanske milicije, koja je sačuvala tamošnji bošnjački narod od četničkog genocida. Kako je moguće da Rastoder bude jednak osuđenim srpsko-hrvatskim ratnim zločincima kada je ubijen 1946. godine pod nejasnim okolnostima i nikad mu se nije živom sudilo!
Husein Đozo jeste bio imam u Handžar diviziji, ali ga je rehabilitirao upravo komunistički režim, i to u takvoj mjeri da je, prema nekim izvorima, bio lični Titov prevoditelj kada je Josip Broz išao u posjetu arapskim zemljama. Nije valjda da se sada revidiraju i odluke “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”? Da li Titova rehabilitacija Đoze znači da je i drug Tito koketirao s fašizmom?
Ne treba ni spominjati koliko je tek skandalozno i maliciozno da se u isti kontekst s monstruoznim ratnim zločincima stavlja Mustafa Busuladžić koji je i sam žrtva zločina jer je pogubljen zbog tekstova o potrebi zaštite muslimanskog naroda u Rusiji, dakle zbog nečega što bi mu nekoliko godina poslije, za vrijeme sukoba Tito-Staljin, bilo možda upisano u zasluge. No to nije smetalo Arnautu da stavi Busuladžića ne samo u sporni tekst ove rezolucije već i da na svom twitter profilu ustvrdi kako je usvajanje inicijative “ukidanje i ustaše i četnika i busuladžića i drugih domaćih izdajnika iz ulica i škola u cijeloj Bosni i Hercegovini” te da “umjesto po njima nose imena Pravednika Yad Vashem centra. Mi iz Naše stranka to tako!” Kakva skandalozna podlost, kakav nevjerovatan revizionizam!
Arnaut je ovim praktično izjednačio čitav ustaški i četnički pokret, sve njihove logore smrti i masovne grobnice, sve njihove bezbrojne zločine s nevinom bošnjačkom žrtvom komunističkog totalitarizma čime je, ustvari, kriminalizirao antikomunizam te amortizirao genocidnu prirodu ustaškog i četničkog pokreta. Arnaut je zapravo uspostavio, ili bolje rečeno opet oživio, formulu koja kaže da su svi bošnjački antikomunisti jednaki ustaškim i četničkim zločincima.
Čak je i njegov zahtjev da se ulice preimenuju po “pravednicima Yad Vashem centra” krajnje prijetvoran i ima vrlo malo veze s bilo kakvim humanizmom. Prisjetimo se da je Arnaut jedna od rijetkih političkih ličnosti, pogotovo iz reda liberala, koja je pozdravila kontroverzni i duboko nepravedni antipalestinski sporazum Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ovaj sporazum, kojim se prihvata i normalizira dosadašnja izraelska okupacija otetih palestinskih teritorija te daljnje širenje ilegalnih jevrejskih naselja, pa i eventualno službeno anektiranje prostora okupirane Zapadne obale, odbacile su sve palestinske stranke i organizacije. Arnautu nije bilo dovoljno da se ovako jasno pozicionira u globalnom sukobu između sile i pravde, već je zahtijevao da i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine pozdrave taj sramotni sporazum. Upravo u tom kontekstu servilnog političarenja i sitnointeresnog ulizivanja treba tumačiti i ovaj dio Arnautove inicijative o ulicama.
No stvarna suština te inicijative krije se u jednom Arnautovom odgovoru na komentar ispod njegovog statusa na Twitteru. Upitan da objasni implementaciju usvojene inicijative te kako će se ona provoditi na lokalnom nivou, koji i jeste jedini nadležan za davanje imena ulica i institucija, Arnaut odgovara kako sada “u svakoj općini progresivne snage imaju stav državnog Parlamenta na koji se mogu pozvati”, a što znači da će ubuduće “inicijative puno lakše prolaziti". E, u tom grmu leži zec.
Ako znamo da Arnaut i kompanija progresivnim snagama smatraju samo sebe i svoje koalicione partnere, to u praksi znači da će se ova inicijativa provoditi samo ondje gdje oni politički djeluju, odnosno gdje su na vlasti, a što će reći isključivo na većinski bošnjačkim prostorima. A na tim prostorima nema ulica, parkova ili institucija Mihailovića, Francetića, Đurišića, Budaka, Drenovića ili Bobana, ali ima Busuladžića, Pandži, Đoza, Rastodera. A to znači da će isključivo oni, sve redom bošnjačke historijske ličnosti, nakon što su izjednačeni sa srpsko-hrvatskim ratnim zločincima, biti uklonjeni i proskribirani. Istinski će ratni zločinci, naravno, i dalje imati svoje ulice na prostorima sa srpskom i hrvatskom većinom jer ondje nema “progresivnih snaga”, prije svega zato što one ondje uopće i ne žele da politički djeluju. I vuk sit, i ovce na broju. Jer, kako reče Arnaut, oni iz Naše stranke to tako rade!
