Kada će sarajevska politička “čaršija” konačno odrasti? Kada će ovdašnji matori zajedništari konačno izaći iz svoje infantilne multi-kulti faze te prihvatiti stvarnost države i društva u kojem žive i u kojem su oduvijek živjeli? Kada će doći do nestanka tog endemičnog FGR mentaliteta, tipičnog isključivo za većinski bošnjačke sredine? Kada će konačno prestati ta vječna potraga bošnjačkih multietničara za “svetim gralom” otjelotvorenim u idealu “pravog, a našeg Srbina”, tog mitskog bića koje bi im svojim samim postojanjem potvrdilo da nisu potrošili mladost živeći prevaru zvanu “bratstvo i jedinstvo”?

Ova čudna i ponešto perverzna opsesija ponajveći je krivac zašto je sarajevska politička čaršija u permanentnom duševnom stanju žene kojoj stalno lome srce i prazne novčanik, ali koja ne prestaje tražiti trajnu sreću i pravu ljubav u zadimljenim mehanama prepunim ukoljica, pijanaca, lopova i ostaloga polusvijeta. To odbijanje da se suočimo s realnošću komšijske političke kulture glavnim je razlogom za tragikomične situacije u kojima se ostraštene velikosrbe uporno pokušava promovirati kao “nove nade” nekakve progresivne “bosanskohercegovačke politike”.

Uzmimo, naprimjer, Mirka Šarovića. Dok je bio ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine, Šarovića se ukivalo u zvijezde i predstavljalo kao primjer možda ne nove, ali zato otriježnjene srpske politike, koja stoji u oštroj suprotnosti s Dodikovom huškačkom politikom vječnog konflikta. Zaboravilo se bilo Šaroviću i šta je pričao i radio tokom svojih ranijih mandata, dok je bio na funkciji člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, zaboravilo se i da je u pitanju tvrdi SDS-ovac, zaboravile su se sve njegove sporne izjave i postupci, ratna biografija kao da više i nije postojala.

Šarovića se prikazivalo ne samo kao bosanskohercegovačkog patriotu već i gotovo kao nekoga finog starogradskog gospodina ministra, nekog političkog Zvonka Bogdana, koji se vozi fijakerom po Velikoj aleji i pozdravlja šeširom, ukratko, idealnog saveznika duboko iskompleksiranih sarajevskih zajedništara i jugonostalgičara s kojim bi se oni borili protiv bauka “primitivnog nacionalizma”, bošnjačkog prije svega.

Politički idiotizam ovih krugova metastazirao je dotle da se čak tvrdilo kako je Šarović veći bosanskohercegovački patriot od “kompletne SDA”.

Naravno, Šarović nije ništa od navedenog, što je bezbroj puta i potvrdio. On je bio i ostao politička srbenda, klasični primjerak srpske političke kulture u Bosni i Hercegovini. Najsvježiji dokaz za ovu tvrdnju jeste njegova reakcija na Dodikov prijedlog da se ne slavi neustavni 9. januar kao dan manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, što je Šarović dočekao kao izdaju svekolikoga srpstva.

Drugi je primjer Šarovićeva reakcija na drugostepenu presudu ratnom zločincu Ratku Mladiću. “Milorade, ne diraj u dan kad odajemo počast svim našim vojnicima poginulim da bi se Republika Srpska i 9. januar odbranili!”, zagalamio je Šarović, dok je u vezi s presudom ratnom zločincu Mladiću sitno zatamburao: “Ne može se prihvatiti da su za dešavanja u periodu 1992–1995. Srbi osuđeni na pet doživotnih robija i s preko 800 godina zatvora dok su drugi osuđeni višestruko manje.” Doista, pravi bosanskohercegovački patriot.

Skoro je potpuno isto i s današnjim gradonačelnikom Banjaluke Draškom Stanivukovićem, kojeg su časopisi poput Gracije i mediji poput Hadžifejzovićevog Face TV-a promovirali kao novu nadu i “zlatnog dečka” bosanskohercegovačke politike te ga vodali po Sarajevu da ga po Baščaršiji ljube jadne naivne nane.

Naravno, Stanivuković se ubrzao razotkrio kao simpatizer četničkog pokreta s čijim se zastavama rado i često slika. Osim toga, Stanivuković je i pasionirani litijaš angažiran u borbi za “krst časni i slobodu zlatnu”, osoba koju su crnogorske vlasti uhapsile u Nikšiću i protjerale iz Crne Gore zbog učestvovanja u demonstracijama. Stanivuković je prokomentirao i konačno izmještanje nelegalne crkve iz dvorišta Fate Orlović poručujući: “U svetinje se ne dira.” Stanivuković tvrdi i da, za razliku od ostalih institucija Republike srpske, koje šute o rušenju crkve u Konjević-Polju, on kao gradonačelnik Banjaluke neće šutjeti već će finansijski, moralno i na sve druge načine podržati izgradnju nove crkve.

No vjerovatno najveći šamar skromnoj pameti i još skromnijem samopoštovanju ovdašnjih građanskih minderpuza jeste Stanivukovićevo otvoreno negiranje Genocida u Srebrenici te njegova izjava da ne priznaje odluke Haškog suda u slučaju Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Slučajevi Šarovića i Stanivukovića samo su još jednom potvrdili da u pogledu velikosrpske ideologije nema nikakve razlike između vlasti i opozicije u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Oni istovremeno pokazuju i koliko je ozbiljan sindrom političke infantilnosti i identitetske zdvojnosti fine građanske elite, kojoj su oduvijek bile draže vlastite zablude, fantazije i predrasude od stvarnosti u kojoj žive. Tim jutelovskim političkim diletantima svojevremeno je i Milorad Dodik bio “nova nada” bosanskohercegovačke politike, ličnost koja je trebala “pomiriti narode”, neko kome se servilno tepalo “Mićko”.

Šarović i Stanivuković samo su još jedan krug političkog idiotizma građanskih leminga koji današnjim zabludama i greškama pokušavaju popravljati vlastite jučerašnje zablude i greške. Godinama matori, ali politički i dalje balavi, oni uporno odbijaju naučiti bilo šta o političkoj kulturi svojih srpskih sugrađana ma koliko im ovi u lice vrištali i poručivali šta žele, hoće i misle.