Izgleda da je selo Kalesija crna tačka za transport, tu bi, pod pritiskom teških kamiona, cesta popustila. Ili mi se bar tako činilo?

Jednu večer već je bio mrak, nisam siguran koliko je bilo sati, znam da je bilo prilično kasno, odlučio sam prošetati. Umjesto prema banji, uzvodno, ni sam ne znam zašto, krenuo sam u suprotnom smjeru, ka ploči, tom dijelu gdje su se dešavali saobraćajni kolapsi.

Prije nego što ću stići do famozne okuke, neko je zviznuo iz šume. Stao sam kao ukopan. Sada se jasno nazirala silueta s krampom kako potkopava rub ceste, možda koji metar ispod dijela puta koji je bio upravo saniran. Druga je silueta istrčala iz šume vičući: “Šta si blehnuo? Da te više nisam vidio ovdje!”

Otrčao sam kući. Otvorio vrata. Mati je već spavala. Ušunjao sam se u krevet, pokrio dekom. Zaspao sam nekako, potom se budio u znoju, s mukom, u razmišljanju o onom što sam vidio a nisam trebao vidjeti, s tegobom šta učiniti – da li prijaviti i hoće li mi iko povjerovati.

NEUSPJEŠNO KUPANJE

Druga je polovina marta devedeset i četvrte. Prvi dan vikenda. Osvanuo je sunčan, izuzetno topao dan. Kalendarski samo što je završila zima, po vanjskoj temperaturi, kao da je nastupilo ljeto. Admir i Edin istrčali su u kratkim rukavima. Lastavice su bile tu. Sve je odjednom zazelenilo, pojavili su se ćilimi od raznovrsnog bilja na padinama Zvijezde i Konjuha.

Osjećajući priličnu odvratnost spram jučerašnjeg događaja, nisam htio ići ka ploči, ondje gdje bismo se obično okupljali, palili vatru, logorovali, brojali dane do kupanja. Nisam otišao ni do igrališta kod arana... Jednostavno, nisam želio sresti one ljude od sinoć. Duboko sam ih prezirao, činili su mi se poput modernih drumskih razbojnika. Potkopavajući saobraćajnicu, rušeći infrastrukturu, žilu kukavicu ka tuzlanskoj regiji, pokazivali su spremnost na sve zarad sitnog šićara. Pfuj!

Odlučio sam otići u sasvim suprotnom smjeru, ka banji. Navukao sam kupaće ispod pantalona, krišom da mati ne vidi. Ako budem imao sreće, možda se i okupam! Neću biti prvi, ali neću gledati ni sa strane...

Kada sam stigao, u kamenom ograđenom bazenčiću, veličine tri puta četiri metra, već je bilo desetak dječaka. Vriska, prskanje, graja, gužva... Nisam ni ušao, a odjednom mi je sve to zasmetalo. Požurio sam natrag – struje ima, zadaće nemam, posudit ću kakav film, nešto što nisam gledao, ili što sam gledao jedanput, ili davno, nešto što ću moći pogledati ponovo.

Došao sam kući. Mati me već pri otvaranju vrata počela zapitkivati. “A gdje si ti to tako rano bio?”, upita. “Na banji”, odgovorih. “Da se nisi slučajno kupao? Možeš se prehladiti! A kud bih onda s tobom, dijete? Rat je, luksuz se danas razboljeti!”, prekoravala me mati.

Presvukao sam se i izašao, ponovo. U selu nisam našao novog filma. Ponovo sam, po ko zna koji put, gledao komediju Nije nemoguće.

Drugi dan vikenda počela je padati kiša. Navečer je kiša prešla u susnježicu. Padalo je čitavu noć. Zima se nije predavala. Već u ponedjeljak morao sam vratiti zimsku garderobu, u čizme, džemper i jaknu. Probijali smo se, prtili put kojim nije niko prošao prije nas na putu u školu ka Kišićima.

“Hajd sad, šminkeru! Prvi na čelo. Ti si ono u planinarskom društvu”, zezala su me lokalna djeca. Nekada sam im pričao o mom članstvu u Planinarskom društvu “Smolin” u Olovu. Oni su živjeli planinu 365 dana u godini. “Sam pao, sam se ubio”, pomislih.

Probijao sam put, gazio, razbacivao snijeg, ništa mi nije bilo teško, valjalo je sačuvati dignitet.

Jedino je, u ovo proljetno vrijeme, kada zima zakasni, bilo teško ložiti vatru. Trebalo je muke da se potpali, pa potom povuče dim napolje kroz zakrivljeni solunar, improvizirani dimnjak. Tri smo puta ložili vatru taj dan. Ujutro, pa se ugasila, potom nakon povratka iz škole. Konačno, uspio sam je razgorjeti predvečer. Valjda je napolju manji atmosferski pritisak, vuklo je kao ludo. Naložio sam punu peć drva. Čini mi se, nikada nije bilo toplije. Užarila se plata s gornje strane. Možda sam stavio koju cjepanicu više grabovog drveta? Razmišljao sam kako je planina varljiva. Vidio sam u ova tri dana tri godišnja doba, samo nekim uvrnutim redom, ljeto pa proljeće, potom zimu...

NEŽELJENO SIJELO

“Spremi se, idemo kod Merime i Muharema”, reče mi mati. “A da ja ne idem”, upitah. “A šta ćeš raditi”, odgovori mati protupitanjem. Slegnuh ramenima. “Brojati zjale. Tako sam i mislila. Idemo”, reče mama odlučno.

Pokušao sam objasniti da je tamo Anera, da to nije i baš najbolja opcija, s obzirom na to da smo “kao prekinuli”. Nije me slušala. Nisam imao pravo glasa. Na ulazu sam napravio nasilu nekakav osmijeh, glumeći da je sve u najboljem redu. Pozdravio sam se s Anerom. Sjedila je u jednom ćošku, ja u drugom. Bila je neka neprijatna atmosfera, ili mi se barem tako činilo.

“Hajmo, mama”, rekoh. “Sačekaj da popijem kahvu, šta ti je večeras, nekada te nisam mogla istjerati odavdje!?”, kazala je pogledavši u Aneru i blago se nasmiješivši. Nisam ništa rekao. Nisam joj stigao ispričati, sve se dešavalo isuviše brzo, vjerovala je da je sve u najboljem redu. Bilo je prošlo devet sati, ponovo sam upitao kada ćemo doma, pozivajući se na zadaću, silno navaljujući da krenemo, što je rezultiralo da smo pošli negdje oko pola deset ka našem izbjegličkom stančiću. “Oprostite mu. Znate kako je, i sami imate tinejdžera u kući, nekada se jednostavno ne možete dogovoriti. Izvinite još jednom i nemojte šta zamjeriti”, reče mati dok nas je ispraćala Merima.

Uzeo sam ključ, istrčao tih stotinjak metara, dotrčao do vrata, uzeo za šteku, otvorio... Zapuhnuo me crni dim, smrad od gareži... Vatra je uhvatila lamperiju do peći, prijeteći da zahvati storu. Uletio sam ne razmišljajući o posljedicama, brzo nasuo vodu u vajnig koji je stajao ispod lavaboa i polio po dijelu sobe koja je gorjela. Jasno sam čuo karakteristični zvuk cccccccc, onaj kada voda pobijedi vatru. Potom sam otvorio prozorčić i vrata širom. Mati se po dolasku uhvatila za glavu. Brzo smo izračili, istjerali dim, mada se sve osjetilo po gareži. Zidovi su bili potpuno crni. Garderoba i sve stvari su imali neugodan miris dima, paljevine... “Da smo samo koji minut kasnije došli, sve bi izgorjelo. Ne daj Bože, kud bismo onda? Kud bismo onda?”, ponavljala je mati u nekom stanju šoka.

Bilo je očito da sam dobro razgorio vatru. Usijao se solunar. Na dijelu gdje se spaja krivi s ravnim dijelom solunara kapao je katran... Vjerovatno je u određenom momentu izletjela i žiška. Lamperija je pod ogromnom temperaturom došla u tačku paljenja. Da smo zakasnili deset minuta, vatra bi s lamperije prešla na store, sa stora na elektroniku i namještaj, odatle na krov i zidove. Sve bi izgorjelo za tren. Vatra bi progutala ono što smo teškom mukom sačuvali od četnika, ono što smo dovukli iz Olova.

Sutradan nisam otišao u školu. Cijeli smo dan čistili stvari, zidove, pod, da bismo prostor doveli koliko-toliko u normalno stanju, u strahu što će stanodavac reći. Srećom, nije bilo velike štete, dvije-tri letve koje je valjalo promijeniti.

Tog sam dana, na teži način, naučio što znači vatra. Nasreću, dolazilo je toplije vrijeme, nije bilo više potrebe za loženjem.