Neosporno jeste da je Aleksa Šantić značajno ime književnosti naroda Bosne i Hercegovine koji je svoj spisateljski put započeo u preporodnom romantizmu, a završio nemušto i slabašno zagazivši u modernu. Neosporno je i to da je Šantić i srpski i bosanskohercegovački pisac, ali i to da je njegovo djelo interkulturalnim kodovima u komunikaciji i s bošnjačkom književnosti. Iako mu srbijanski historičari književnosti odriču istaknuto mjesto u srpskoj književnosti, pogotovo kada ga vrednuju naspram njegovog onovremenika i saputnika Jovana Dučića, Šantić je visoko vrednovan u Bosni i Hercegovini, štaviše, postao je svojevrsni sinonim za ljepotne izraze multikulturalnosti.
To je tako ponajviše zbog njegovih pjesama Emina i Hasanagin sevdah, koje su uglazbljene postale dio kanona koji se smatra klasičnim repertoarom sevdalinki. Naravno, one nisu sevdalinke, ali jesu u direktnoj komunikaciji s njima i čitavim ozračjem specifične bošnjačke kulture neodvojivo vezanim uz tu narodnu pjesmu, upravo poput Heineove Kraj tanahna šadrvana.
Šantić, baš kao i Heine, potvrđuje prijemčljivu zavodljivost bošnjačke usmene književnosti, stoga i ne čudi da je ona imala dobru recepciju kod pisaca drugih naroda. Dakle, nije Aleksa Šantić, preporodni bard srpskog naroda u BiH, pisao sevdalinke, one su na njega utjecale pa je u tom blagotvornom interkulturalnom prožimanju nastala jedna očaravajuća pjevna ljepota. Kada se tome pridodala Šantićeva nesretna ljubavna životna priča, ispunili su se svi klišeizirani motivi da se od ovog pjesnika napravi ikona ljubavi i multikulture. I to su forsirali Bošnjaci, a ne Srbi.
Naime, Srbi su znali još nešto, o čemu većina naivnih Bošnjaka nema pojma: To da je Aleksa Šantić bio jedan lijep i veliki komad Srbina. Iako mu odriču da je veliki pjesnik u poredbi s Dučićem, vrlo su pohvalno ocijenili Šantićevu “žarku ljubav prema svome narodu” i “obnovu starije, gotovo zaboravljene patriotske poezije” (J. Skerlić). Zatim je rečeno: “da se rodio na selu, g. Šantić bio bi valjda guslar” (P. Slijepčević), a kritika ove ocjene zaokružuje isticanjem srpske rasne supremacije dinarskog tipa, što su prepoznali i u Šantićevoj ličnosti i u njegovom djelu.
Odnosno, Šantića nisu srpski historičari književnosti hvalili kao velikog pjesnika, ali ga jesu vidjeli kao velikog Srbina. Multikulturu i interakciju s Bošnjacima nisu ni primijetili, jer su one tek potkontekst koji naivno usvajaju Bošnjaci. Naime, nije uopće čudno ni problematično da u periodu romantizma Srbi srbuju, a Hrvati hrvatuju, ali jeste čudno da Bošnjaci na to do današnjeg dana odgovaraju češljajući svoju nježnu multikulturalnu golubinju dušu.
Zazivanja srpske supremacije, moći, buđenja i zore imaju istaknuto mjesto u Šantićevoj rodoljubnoj poeziji. Kao i zazivanje srpske bratske sloge. U pjesmi Pred ikonom svetog Save veli: Oj, ti srpski svetitelju! / Ispuni mi mladu želju: / Nek se bratske duše spletu / Pa nek dižu školu svetu / Rad poroda svog. Ovo nije jedini primjer Šantićevog jednonacionalnog shvatanja bratstva, što govori da zazivanje brata u njegovoj znamenitoj pjesmi Ostajte ovdje nije bilo upućeno svima. Samo je jedan veliki brat u Šantićevoj poeziji – veliki brat Srbin. To je vidljivo i u njegovoj pjesmi Seobe: Ne idite, braćo, od rodnog praga, / Jer mučenoj zemlji mučenika treba… / Treba muške snage i viteških ruka; / Treba Obilića i slobodnih lava… / Treba više smrti i vašijeh muka, / Jer, tamo daleko, naša zora spava… / Pusto li ćeš biti, Nevesinje ravno, / Rasadniče srpstva, kolijevko lava!”
Mogli bismo reći da je ovaj pjev urodio plodom jer u Bašgićevom rodnom mjestu čuju se danas samo srpske trube. A Šantić je mnogo volio trube. Ciničan je i u opisivanju sanjalačkog raspoloženja Rašid-bega u istoimenoj pjesmi: Na čardaku starom beg Rašid-beg sio, Puši… / U snu gleda carske nizame i horde, / Sanja… No đaurska truba pisnu neđe. / On se prenu, trže, guste skupi veđe, / I obori glavu među suhe ruke. Da ne bi bilo zabune na koje trube misli, otkriva nam u jednoj drugoj pjesmi gdje majci, koja ga nježno budi i pita kad će ustati iz postelje olovne, odgovara: U moravske čete, kada me, majko, nova truba zovne. Primjera je mnoštvo jer je kod Šantića majka vazda probuđeno srpstvo, što ne krije ni u ovim stihovima: Iskru svetu Srpstva mila ne može mi otrgnuti. / Njemu služim, vjerno, pravo, svetinja mi mila to je! / Zdravo da si, Srpstvo slavno, ponajveće blago moje.
Navedeno je bitno spomena jer nije pohvalno da Bošnjaci nešto tako lijepo kao što je multikultura grade na lažnom mitu, oponašajući time Srbe koji su na laži sagradili i svoju historiju i svoje mitove. Upravo su laž i navodno stote po redu “Šantićeve večeri poezije”, koje su netom održane u Mostaru pod pokroviteljstvom Milorada Dodika, nepogrešivog u prepoznavanju srpskih truba i trubedara. Otkrio nam je ovu podvalu publicista Salko Šarić, autor leksikona pod nazivom Pregled stvaralaštva u Mostaru.
Šarić je pregledno i argumentirano dokazao da novoosnovano srpsko udruženje “Gusle” krivotvori jer nije postojala ni izbliza slična manifestacija u Mostaru prije stotinu godina, a “Šantićeve večeri poezije” počinju tek 1969. godine. Povodom ovih lažnih stotinu godina mostarska “Prosvjeta” domislila se da producira i prvu sevdah-operu, predstavu Što te nema, a mediji su to prenijeli kao priču o balkanskom Romeu i Juliji, na tekst beogradske autorice koja će ujediniti regiju.
Ne umanjujemo ljepotu Emine i Hasanaginog sevdaha, jer one jesu pozitivni izraz prožimanja kultura naroda BiH, ne sprdamo se s legitimnim romantičnim rodoljubljem mostarskog pjesnika, tek zaključujemo, još jednom, po stoti put u stotinu godina, da se multikultura ne gradi na laži i da joj kolijevka ne može biti ničiji “rasadnik srpstva”, pa ni onaj Šantićev.
U skladu s nacionalnim projektima u 19. stoljeću, Šantić je svojom poezijom afirmirao i širio srpsko nacionalno ime u BiH i tako prevodio bosanske pravoslavce u Srbe. To je glavna sadržina njegove poezije i o tome govori najveći broj njegovih pjesama. Manji dio je ljubavna poezija, a još manji je poezija onog Šantića kojeg Bošnjaci vole i izmišljaju za sebe.
