Vidio sam je ovih dana. Ili mi se učinilo da je to ona, nisam siguran, a nisam zato što se dugo, predugo nismo sreli i, pride, nosila je masku na licu i kišobran iznad glave. Kako god, prošla je pored mene na ulici gradeći se da me ne primjećuje ili ne prepoznaje, svejedno, a bilo mi je jasno i zbog čega: poodavno, u nekom od mojih proznih tekstova, pisao sam o njoj, nimalo nježno i s neskrivenom ironijom. Razlog? Ona, A. Č., iz pobuda koje su mi i danas nepoznanica (nismo bili ni prijatelji ni neprijatelji, jedva da smo se poznavali), na svaki mogući način nastojala je i, nažalost, uspijevala zagorčati mi život (pojašnjenja radi, revno je opstruirala moje pokušaje da dođem do stalnog posla u struci, ali o detaljima ne bih). Na njene nemilosrdne atake, sumanute i bezrazložne, odgovorio sam jedinim raspoloživim sredstvom – olovkom.

Evo tog fragmenta o njoj:

“Niko nije zadovoljan svojom srećom i nezadovoljan svojim razumom”, pade mi napamet Galsworthyjeva misao dok na lokalnoj televiziji gledam intervju s A. Č., direktoricom XY biblioteke u Tuzli.

Povod za razgovor je nekakav izbor za najuspješniju ženu godine, a gošća je jedna od nominiranih. Servilna voditeljica obasipa A. Č. komplimentima i glupavim pitanjima. “Šta za Vas predstavlja ovaj izbor? Da li su muškarci i žene ravnopravni? Ko je Vaš omiljeni pisac? Kako provodite slobodno vrijeme?

Č. zadovoljno cvrkuće, koketno puči usne dok sluša novo pitanje i daje jednako glupave odgovore.

Ova beskrupulozna i hiperambiciozna koferuša iz B., u Tuzli poznata kao Aleksandra Lukašenko, više od dvije decenije obnaša direktorsku funkciju, tiranizira svoje podređene, upošljava u biblioteku užu i širu rodbinu, uz potporu lokalnih moćnika uspješno odolijeva silama zakona, još uspješnije ruši sve protukandidate i troši, vrag bi ga znao koji po redu, još jedan direktorski mandat.

Osim vlasti, A. Č. voli i putovanja. Dakako, na račun poreskih obveznika. I pod krinkom uspostavljanja plodonosnih kulturalno-poslovnih odnosa s istim ili sličnim institucijama u svijetu.

Nedavno je, tako, boravila u Tokiju. Po povratku je obznanila saradnicima kako je, šarmom i sugestivnim nastupom, očarala domaćine, uspostavila prisnu saradnju s japanskim ministrom kulture i kako, u okviru XY biblioteke, namjerava otvoriti bibliotečki odjel na japanskom jeziku.

Konsternirani saradnici bojažljivo su joj natuknuli kako takvo šta nije baš dobra ideja, jer, koliko znaju, u Tuzli, a i šire, niko ne govori japanski jezik.

– Pojma vi nemate – odbrusi A. Č. – Tuzla je puna Kineza i upravo zbog njih, zbog njihovih čitalačkih potreba, a Kinezi su, ako niste znali, kulturan i načitan narod, takva bi ideja bila i opravdana i ekonomski isplativa.

– Direktorice, bojim se da tu postoji mali problem, pa... – usudi se progovoriti jedan od isprepadanih saradnika.

–Nema tu nikakvih problema. Ideja je odlična, saradnja je uspostavljena, čitalačku publiku imamo, a na nama je da ih privučemo što više i iskoristimo što bolje.

– Ako mi dopustite, rekao bih samo nešto kratko, vrlo važno, jer problem je u tome...

– Opet on o problemima. Čovječe, jesi li ti gluh? Jesi li uopće shvatio o čemu sam pričala? Ideja je odlična, samo je treba realizirati i naplatiti. Završena priča.

– Samo nekoliko riječi, molim Vas, jako je važno, a zato...

– Uh, koji si ti smor! Dobro, hajde, zini, reci, kad si toliko navalio!

– Direktorice, Kinezi govore mandarinski jezik, a Japanci – japanski. To su različiti jezici.

– Prvi put to čujem.

– Zaista je tako.

– Siguran si?

– Jesam.

    – Pa, neka uče. Ako su mogli naučiti naš jezik, mogu i japanski – zaključi A. Č. i bibliotečki odjel na japanskom jeziku ubrzo bi otvoren.“

I to je sve o A. Č., ženi koja mi je nekad davno, sumanuto i bezrazložno, zagorčavala život, a ja, opet, nemajući izbora, odgovorio jedinim raspoloživim sredstvom – olovkom. I ostavio ovaj i ovakav trag o njoj. Je li to zaslužila? Jeste. Jesam li sretan zbog toga? Apsolutno ne. Međutim, dok gledam u ove rukom i ne bez nutarnjeg napora ispisane redove, previđam u zaborav potisnute A. Č. spletke i opačine, a u glavi mi odzvanja samo jedna, jedina misao iliti zapitanost: Da li je žena koju sam vidio na ulici zaista bila ona?

Ne znam, nisam siguran.