Sarajevo je u septembru bilo domaćin specijalizirane Sarajevo Security Conference, konferencije koja je okupila najvažnije svjetske stručnjake. Jedan od ključnih govornika i uvodničara tokom konferencije bio je general Colangrande, zamjenik komandanta Savezničke komande za transformaciju NATO-a.

On je u svom javnom obraćanju izjavio:

-Procjenjujemo da su napad Rusije na Ukrajinu i situacija na Zapadnom Balkanu dva međusobno povezana pitanja. Uvjeren sam da NATO u tom smislu radi ispravne stvari – kako u vezi s ratom u Ukrajini, tako i ovdje na Zapadnom Balkanu, gdje je prisustvo NATO-a veoma snažno i prijeko potrebno. Važno je istaći da je u ovom trenutku najveća prijetnja NATO-u Rusija, ali smo spremni učiniti sve da zaštitimo naše saveznike i stanovništvo širom Evrope i u svim državama članicama. Nema sumnje da u potpunosti kontrolišemo situaciju.

Ovaj istup, koliko god bio u granicama diplomatske pristojnosti i značaja funkcije koju general Colangrande obnaša, u osnovi je vrlo naivan. Osnovno pitanje je da li je ta naivnost namjerna ili nenamjerna, jer NATO se na Zapadnom Balkanu nalazi apsolutno van svake kontrole situacije.

Rasprava o članstvu Bosne i Hercegovine i drugih zemalja Zapadnog Balkana u NATO-u traje decenijama i jedno je od najosjetljivijih pitanja u regionalnoj politici. S obzirom na to koliko taj proces dugo traje, a uz stalno pojavljivanje novih i složenijih uvjeta za članstvo, nameće se logično pitanje: da li je NATO s Ruskom Federacijom već davno dogovorio podjelu utjecajnih sfera na Balkanu – još kroz Dejtonski sporazum – gdje je BiH de facto podijeljena na 49 posto pod ruskim i 51 posto pod zapadnim utjecajem?

Da je to tako, pokazuje i činjenica da su područja Zapadnog Balkana u kojima živi srpsko stanovništvo apsolutno pod kontrolom Ruske Federacije. Ona je razvila infrastrukturu duboke države koja zarobljava institucije sistema u četiri zemlje: Bosni i Hercegovini, Kosovu, Srbiji i Crnoj Gori – iako je Crna Gora čak članica NATO-a. NATO pritom ne poduzima gotovo ništa da promijeni takvo stanje. Naprotiv, svojim neodlučnim ponašanjem generiše status quo, u kojem Rusija gradi i jača instrumente meke moći, zadržavajući svoj utjecaj na nivou latentne, ali konstantne prijetnje suverenitetu tri od četiri pomenute države.

Najbolji dokaz za ovu tvrdnju jeste činjenica da od 2021. političke razlike u BiH, posebno stavovi iz Republike Srpske, po nalogu Moskve usporavaju formalni napredak ka članstvu u NATO-u. Sve se pakira u politički celofan – jedni smatraju da bi ulazak u savez donio sigurnost, stabilnost i jasnu geopolitičku orijentaciju, dok drugi upozoravaju na duboke unutrašnje podjele i snažan vanjski utjecaj, prije svega Rusije, koja na različite načine nastoji usporiti ili onemogućiti taj proces.

Radi polemike, moraju se istaći i pozitivne strane članstva BiH u NATO-u, koje se uglavnom vezuju za sigurnosne garancije koje savez pruža. U svijetu u kojem su prijetnje sve češće asimetrične i teško predvidive, članstvo u vojnom savezu znači pristup kolektivnoj odbrani i odvraćanje potencijalnih agresora. Za Bosnu i Hercegovinu, državu s kompleksnim unutrašnjim uređenjem i političkim podjelama, to bi značilo veću otpornost na destabilizacije. Osim sigurnosti, integracija u NATO donosi modernizaciju oružanih snaga, jačanje institucija i bolju vojnu saradnju s razvijenim državama. Ne treba zanemariti ni ekonomski aspekt, jer članstvo često povećava povjerenje stranih investitora i doprinosi političkoj stabilnosti. Općenito, članstvo u NATO-u je apsolutno prioritetan vanjskopolitički cilj BiH. Međutim, postavlja se pitanje da li je to utopija, s obzirom na to da NATO – izuzev minimalnog jačanja EUFOR-a, ne čini ništa da smanji rizike od sukoba na Zapadnom Balkanu.

S druge strane, Rusija koristeći razvijene instrumente meke moći na Zapadnom Balkanu može izazvati sigurnosnu krizu različitog intenziteta, posebno u Bosni i Hercegovini. Dokaz za to je teroristički upad visoko obučene i teško naoružane grupe u Banjsku na Kosovu. Takve grupe Rusija može aktivirati u skladu sa svojim interesima, kako bi počinile terorizam ili izvele tzv. false flag operacije. Iskorištavajući činjenicu da put BiH ka NATO-u nosi brojne izazove i da ne postoji jedinstven politički stav o ovom pitanju, Rusija postepeno učvršćuje svoj mostobran u ovom dijelu Balkana – i to uz svesrdnu pomoć NATO-a, koji dozvoljava Hrvatskoj da, iako članica saveza, na sličan, pa čak i podmukliji način ugrožava suverenitet BiH, praveći vlastitu zonu utjecaja u područjima s hrvatskom etničkom većinom. Time se, uvjetno rečeno, od teritorije s bošnjačkom većinom stvara prostor "evropske Gaze", gdje bi ponavljanje genocida bilo dopustivo i za okruženje, a možda i za širu međunarodnu zajednicu – vrlo izvodivo u dogledno vrijeme.

Da li takvo ponašanje Hrvatske, kao članice NATO-a, utječe na stav većinskog stanovništva BiH o članstvu u NATO-u i EU? Nesumnjivo da. Podrška euroatlantskim integracijama postepeno opada. Ako gledamo pragmatično: 13–15 posto Hrvata u BiH, koji su generalno nosioci evropskih vrijednosti, glasali bi za članstvo, dok bi 32–35 posto Srba glasalo protiv. Takav odnos ne bi donio rezultat koji alijansa očekuje. U međuvremenu, Bošnjacima – većinskom narodu u BiH – pravo da zajedno s ostalima odlučuju o svojoj državi uskraćuje se i s jedne i s druge strane.

Dakle, nedostatak konsenzusa usporava proces pristupanja BiH NATO-u i čini zemlju podložnom negativnim geopolitičkim utjecajima. Ako se konsenzus traži od političkih aktera bez ozbiljnijeg pritiska da ga postignu, i to više od 30 godina, neizbježno se nameće pitanje o dogovoru s drugom stranom. Insistiranje na "volji građana i političkih struktura" da BiH pristupi NATO-u zapravo omogućava drugoj strani da provede podjelu zemlje po već postignutom dogovoru velikih sila, u kojem su Bošnjaci svedeni na nepotreban balast.

Stoga članstvo u NATO-u ostaje dvostruko pitanje: s jedne strane ono nudi sigurnosni kišobran i jačanje međunarodnog položaja, a s druge izaziva unutrašnje sukobe i vanjske pritiske. Jasno je da NATO integracije ne mogu biti posmatrane isključivo kao tehničko ili vojno pitanje, već prije svega kao političko i društveno. Sudbina ovog procesa zavisi od sposobnosti domaćih aktera da pronađu zajednički interes i prepoznaju da sigurnost i stabilnost nemaju alternativu. Bez toga, vakuum će nastaviti da koriste oni kojima odgovara nestabilan Balkan – i nestanak Bošnjaka s ovih prostora.